Prema posljednjem popisu stanovništva, u Bosni i Hercegovini živi 70.000 ljudi sa oštećenjem sluha. Broj korisnika znakovnog jezika je i veći, ako se uzme u obzir da korisnici nisu samo osobe sa oštećenjem sluha nego i njihove porodice, prijatelji… Bez obzira o kojem broju je riječ, njihov položaj je i dalje nepovoljan, a problemi su brojni: standardizacija jezika, sistem sertifikovanja tumača, mediji, javni događaji, zapošljavanje…
Piše: Snježana Aničić; Naslovna fotografija: Pexels
Republika Srpska ima Zakon o upotrebi znakovnog jezika koji se u praksi koristi u međusobnoj komunikaciji osoba sa oštećenjem sluha, jer je to njihov prirodni način komunikacije. Međutim, Zakon je odredio da oni u kontaktu sa osobama koje čuju moraju imati stručne prevodioce, a to su osobe koje odlično čuju i posjeduju sertifikate ili potvrde da su osposobljene za ovaj posao. Osoba sa oštećenjem sluha po Zakonu mora imati sudskog tumača pred Sudom. Ovo su specijalni i posebno obučeni tumači, kojima rješenje za rad izdaje Ministarstvo pravde RS.
“Takvih u Republici Srpskoj ima malo i nedovoljno. Zakon o upotrebi znakovnog jezika je donio i nova pravila za obuku profesionalnih tumača znakovnog jezika. Ti ljudi treba da imaju završen fakultet, da poznaju najmanje dva strana jezika i da savladaju oko 4.000 znakova koje mi gluvi koristimo u praksi. Nije lako, ali ako su profesionalci, njihova obuka traje 17 mjeseci i ima mnogo teorije kao na defektološkom fakultetu. U Republici Srpskoj za ovaj program su zaduženi Savez gluvih i nagluvih Republike Srpske i Ministarstvo prosvjete i kulture”, rekla je Dubravka Živković Ostojić, predsjednica Saveza gluvih i nagluvih RS.
Nizak kvalitet informisanja i obrazovanja
Jedan od najvećih problema svakako je kvalitet informacija koje dobijaju. Na javnim servisima i dalje je mali broj emisija koji je prilagođen osobama sa oštećenjem sluha. S druge strane, privatne medijske kuće i ne razmišljaju o promjenama koje bi osobama s oštećenim sluhom obezbijedile bolju informisanost.
“Gluve osobe imaju obavezu da redovno plaćaju RTV taksu kao svi ostali građani. Informacije putem državne televizije dobijamo 45 minuta dnevno , dok privatne medijske kuće nemaju želju da pokušaju da prilagode sadržaj”, istakla je Živković Ostojić.
Kako kaže, Savez je decenijama unazad upozoravao i tražio da se kod obrazovanja gluve djece koristi znakovni jezik, da bude obavezan predmet u specijalnim školama.
“Nažalost, nismo uspjeli, ali zaživjela je inkluzija u nastavi, tako da gluva djeca imaju pravo na redovno školovanje i obrazovanje. Od tada je prošlo skoro 15 godina, a inkluzivna nastava nije prilagođena gluvoj djeci koja sad idu u redovne škole, snalaze se i muče bez pomoći nadležnih. Zakoni se mijenjaju, ali kvalitet ostaje i dalje loš, a to je i te kako vidljivo u pismenoj komunikaciji sa gluvom osobom”, objašnjava naša sagovornica.
Da je tako, saglasna je i tridesetdvogodišnja Dajana P. koja ima problema sa sluhom. Priznaje da je na početku školovanja shvatila koliko je zapravo “oštećena”.
“Kada se školujete i dođete u dodir sa vršnjacima, vidite koliko ste zakinuti po pitanju učenja ali i prihvatanja u društvu. Meni je moj nedostatak sasvim normalan, naučila sam da živim s tim i prihvatila sam da je to dio mene. Ne mogu reći da nisam imala problema tokom učenja, bilo je trenutaka kada sam se maksimalno trudila, ali su profesori bili nezainteresovani da mi pomognu. Danas se trudim da budem u toku sa novim informacijama i tu imam pomoć porodice i prijatelja, jer da se oslanjam samo na medije, mislim da bih propustila mnogo toga”, iskrena je Dajana.
Javni događaji su posebna priča. Osobe sa oštećenjem sluha često ne mogu da ih isprate upravo iz razloga jer nisu prilagođeni. Dajana ističe da je i to jedan od problema koji bi trebalo riješiti.
“Koliko puta sam htjela otići negdje s društvom, posebno ako je riječ o nekom kulturnom događaju kojih je malo u mom gradu jer je riječ o manjoj sredini, a bila sam spriječena. Ima zaista mnogo problema koje treba riješiti ne samo u RS, nego i u drugom entitetu, a obično je riječ o istim problemima. Informacije su nam ograničene, što je bilo vidljivo posebno u prethodne dvije godine kada smo se gušili u moru informacija o pandemiji”, govori za eTrafiku.
Standardizacija jezika “koči” mnoge stvari
Kao i većinu stvari u BiH, mnoge probleme izaziva i podjela unutar društva. Da bi jezik bio priznat kao jezik, mora se standardizovati.
Iako je formirana komisija koja je morala ispoštovati uređenje BiH, tj. da budu zastupljeni članovi iz RS, FBiH, Distrikta i dvije stručne osobe, problem je nastao oko toga da li će jezik biti srpski, hrvatski ili bosanski. I tu je sve stalo, bar kada je standardizacija u pitanju.
Iz Saveza RS napominju da bi bilo korisno da postoji jedinstveni Savez gluvih i nagluvih BiH, koji bi zaista radio na promociji prava gluvih osoba i borio se za njihov dostojanstveniji život.
Problemi i tokom pandemije
Tokom pandemije, zbog nošenja maski, bili su spriječeni da koriste govor sa usana koji je zamijenila dvoručna abeceda.
“Bili smo fizički izolovani, ali u stalnom međusobnom kontaktu putem tekstualnih ili video poruka. Dvoručna abeceda jeste sporiji vid komunikacije, ali ne zahtijeva blizak susret. Jedan od većih problema tokom pandemije je bio proces vakcinacije. Na punktovima nije bio obezbijeđen niti jedan prevodilac, a ljekari su prije vakcinisanja morali da postavljaju mnoga pitanja, koja nam nisu mogli prevesti. Na pitanja smo odgovarali jedino ako smo mi lično u pratnji vodili prevodioce ili osobe od povjerenja”, rekla je Živković Ostojić.
Povezani tekstovi:
