fbpx

Kretanje uz pomoć kolica ga nikada nije obeshrabrilo pri ostvarenju svojih životnih ciljeva. Nermin Kožo iz Sarajeva je mladić koji se trudi da živi punim plućima, ne osvrćući se na to šta drugi misle i govore o njegovom invaliditetu. Zaljubljenik je u društvene mreže, koje su mu znatno olakšale komunikaciju i kontakt sa djevojkama.

Piše: Mirnes Bakija

Još kao dječak starosti tri godine, Nermin je doživio nesreću, udario ga je automobil. Ovaj nemili događaj desio se krajem 1989. godine. Zbog rata koji je nastupio ubrzo nakon nesreće, Nermin nije imao mogućnost za rehabilitaciju, već kako kaže, gledalo se kako će se preživjeti.

„Zbog nemogućnosti da prođem kroz adekvatnu rehabilitaciju, meni se vremenom počela kriviti kičma. Već sa 18 godina sam morao da ugradim prve šipke u leđa, ali na veliku žalost, one su izdržale samo godinu i dva mjeseca. Operacija vađenja puknutih šipki je bila izuzetno teška, a oporavak je trajao jako dugo. Nakon toga, ugradili su mi nove šipke uz kičmeni stub, koje su trajale nešto duže od prvih, ali nažalost i one su pukle“, priča Nermin.

Nermin kaže da trenutno ima ugrađene tri šipke uz kičmeni stub, koje traju oko četiri godine. Pojašnjava kako su operacije bile izuzetno teške, te da je tokom procesa oporavka morao da leži i do šest mjeseci.

„Čovjek nađe neki način da to pregura. Ja sam dogovarao preko Fejsbuka izlaske sa djevojkama za tri mjeseca, taman dok se oporavim“, priča kroz smijeh ovaj mladić.

To što se kreće uz pomoć kolica, nije ga obeshrabrilo pri ostvarenju životnih ciljeva. Već sa 18 godina položio je vozački ispit i od tada skoro svakodnevno vozi. Trudi se da ispuni sebi život, da izađe sa prijateljima i da se druži. Priča kako zbog teških operacija ne može da radi, te napominje kako nema nikakva primanja jer je stradao prije rata.

„Da sam civilna žrtva rata ili vojna žrtva rata imao bih penziju. To je jedna velika diskriminacija, jer možda sam ja u gorem stanju, jer sam od 1989. godine u kolicima“, pojašnjava Nermin.

Ovaj mladić kaže da su mu društvene mreže dosta olakšale kontakt s djevojkama. Pojašnjava, da u slučaju kada bi prišao nekoj djevojci uživo, ona bi se vjerovatno našla u nezgodnoj situaciji, jer ne očekuje da će joj prići dečko u kolicima.

„Međutim, kad razgovaramo na društvenim mrežama, ona već vidi o čemu se radi, ubrzo i shvati da imam normalna razmišljanja. Ako kliknemo ― dogovorimo se za kafu, pa šta bude“, kaže Nermin.

Ove godine počeo je da snima video sadržaje na društvenoj mreži Tiktok, te ističe kako ga je za tri mjeseca zapratilo više od 22 hiljade korisnika. Sadržaje koje plasira putem ove društvene mreži su šaljivi, na taj način želi da pokaže pozitivnu stranu sebe. Pored podrške koju ima na društvenim mrežama, nerijetko se susreće i sa govorom mržnje. Kaže da ne briše ove komentare, nego ih ostavi kako bi drugi vidjeli šta su sve pojedinci sposobni da napišu.

„Ako procijenim da komentar nije zlonamjeran i dolazi iz neznanja, onda se potrudim da odgovorim. Interesantno je da taj govor mržnje, zapravo, doživljavam samo na internetu. Nikad mi se nije desilo da mi neko uživo kaže bilo šta uvrjedljivo“, dodaje Nermin.

Priča kako je imao djevojku koja je živjela i radila u Sarajevu. Međutim, kada je počela pandemija virusa korona, izgubila je posao i morala je da se vrati kod roditelja, u grad iz kojeg je došla. Nermin kaže da joj je tada savjetovao da razgovara sa roditeljima, te da im saopšti da je u vezi sa mladićem u kolicima.

„Sutradan sam dobio odgovor da moramo raskinuti, jer su njeni protiv veze. Svaka moja ozbiljnija veze se završi na sličan način. Kada krene neka ozbiljna priča o braku, roditelji partnerice su ti koji se počinju protiviti vezi“, kaže Nermin.

Na samom početku pandemije pokušavao je da sačuva svoje mentalno zdravlje na različite načine. Vozao se automobilom po gradu, kako bi izbjegao boravak u kući. Prva tri mjeseca, zbog predostrožnosti, nije uopšte izlazio iz automobila. Iako je Nermin mentalno jak mladić, priznaje da i on povremeno bude poljuljan. Razmišlja da možda nikada neće zasnovati porodicu, te da će se teško neka djevojaka odlučiti da mu se posveti.

Roditelji i sestra su mu najveća podrška u životu. Priča kako ga je otac skoro svakodnevno nosio uz tridesetak stepenika do kuće. Međutim, doživio je srčani udar prije sedam godina i zbog svog zdravstvenog stanja nije više mogao da ga nosi , a nadležni nisu dugo reagovali po pitanju obezbjeđivanja lifta.

„Tada sam poslao svim internet portalima informaciju o situaciji u kojoj se nalazim i naglasio, ako se nešto ne preduzme za deset dana da ću protestovati ispred nadležnih institucija. U roku od mjesec je ugrađen lift“, prisjeća se Nermin.

Smatra da su osobe koje se kreću uz pomoć kolica uglavnom povučene i ne izlaze često, te dodaje, da one još uvijek nisu prihvatile sebe u potpunosti i da im je potrebna stručna pomoć kako bi formirale društveni život.

„Baš zbog toga, trudim sa da pokažem na društvenim mrežama da invaliditet nije kraj, da postoji mnogo lijepih stvari u životu kojima treba da se posvetimo, i u kojima možemo iskreno uživati“, kaže Nermin.

*Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.

Napiši komentar