Osobe sa oštećenjem sluha se već godinama susreću sa mnogim problemima. Otežana komunikacija je najveći od njih. Iako im je zakonom zagarantovan tumač znakovnog jezika, stvarnost je drugačija. Sve ovo je postalo još izraženije tokom pandemije zbog maski koje svi moraju da nose, a koja osobama sa oštećenjem sluha otežava komunikaciju. Kao i mnogo puta do sada, prisiljeni su da se sami snalaze.

Piše: Nataša Tomić, foto: Nataša Tomić

Niz baraka u ulici Jovana Dučića u Banjaluci, kasno predvečerje. Na prvi pogled biste pomislili da nema nigdje nikoga, zbog tišine koja vlada u ovom dijelu grada. Ipak, kada dođete do broja 32, uvjerićete se da to nije tako.

Naime, svakog utorka i petka u prostorijama Udruženja gluvih i nagluvih regije Banja Luka članovi se okupljaju i druže, igraju bilijar, pikado ili razgovaraju. To druženje nije spriječila ni pandemija virusa korona.

Udruženje gluvih i nagluvih regije Banja Luka trenutno broji 192 člana. U trenutku naše posjete na druženju je bilo oko 20 članova, a svi su oni bili dobro raspoloženi iako im je pandemija virusa korona dala veoma malo povoda za to.

Upravo je pandemija na površinu izbacila sve problema sa kojima se susreću u našem društvu. To se prvenstveno odnosi na otežanu komunikaciju, jer su maske obavezne prilikom posjete doktoru, u supermarketu ili bilo kom drugom zatvorenom objektu, a osobama sa oštećenjem sluha se komunikacija zasniva na čitanju sa usana.

Tokom druženja članovi redovno igraju bilijar

Na druženju smo zatekli i Aleksandra Bošnjaka koji ističe da do informacija o mjerama zaštite protiv virusa korona dolazi vrlo teško. Početkom pandemije je njegova supruga Marina, koja je tumač znakovnog jezika, preko Fejsbuka svako veče uživo tumačila dnevnik. Ta su javljanja postavljali na Fejsbuk kako bi ih svi mogli vidjeti.

Govori i da su maske samo otežale situaciju koja je bila teška i prije nje. Iako su oni oslobođeni poštovanja mjera, ostali građani ih moraju poštovati, što dovodi do nerazumijevanja i otežane komunikacije.

„Maske su samo otežale problem koji je postojao i prije. Ionako imamo otežanu komunikaciju, sve se svelo na pisanje ili na pokušaj razgovora nakon čega bi odustali od komunikacije. Najveći problem nam je nedostupnost informacija, kao po običaju. Nismo u mogućnosti ni da pitamo za pomoć, jer niko neće da dodirne olovku dok se ne dezinfikuje“, govori Aleksandar.

On ističe i da je osobama sa oštećenjem sluha neophodan prevodilac. Prema Zakonu o upotrebi znakovnog jezika Republike Srpske, na njega imaju pravo. Ipak, kao i mnoge druge stvari i ovo je ”mrtvo slovo” na papiru pa se oni snalaze kako znaju.

„Još uvijek govorim da su potrebni prevodioci, jer znakovni jezik nije kao jezik koji vi koristite. Postoji 30 do 40 odsto razlike u tumačenju određenih znakova kod nas, kao i riječi kod vas. Jedna slika vrijedi 1.000 riječi, dok je kod nas jedan znak kao jedna slika. Mi nemamo neke određene prevode za vaše određene riječi, a neki naš znakovni govor nema određenog opisa“, objašnjava on.

Utorkom i četvrtkom članovi Udruženja se okupljaju i druže

Željana Došenović, sekretarka Udruženja gluvih i nagluvih regije Banja Luka, ističe da je veoma teško razumjeti šta se dešava kada su vam informacije uskraćene.

„U početku, na primjer u martu prošle godine, kada je još sve radilo, njima je bilo teško shvatiti šta se dešava jer nije bilo prevoda niti bilo kakvih informacija. Jedna članica koja radi kao prevoditeljica znakovnog jezika je za vrijeme karantina uveče prevodila dnevnik. Onda su to objavljivali na Fejsbuk stranici i tako su gluvi dolazili do nekih informacija o tome šta se u okruženju dešava“, ističe Željana.

I ona se slaže da donesene mjere zaštite od virusa korona ne idu u korist gluvim i nagluvim osobama, pa su oni veoma zbunjeni i razočarani.

„Osnova komunikacije gluvih osoba je čitanje sa usana. Ima tu i gesta, ali osnova je čitanje sa usana i oni su onemogućeni da tako komuniciraju. Mi u Udruženju smo predlagali da se uvedu maske koje su providne na dijelu gdje su usne, da se oni mogu lakše sporazumijevati“, priča Željana Došenović.

Ističe i da je korona zaustavila neke inicijative i aktivnosti koje su planirali, ali da će lobirati da bar doktori nose providne maske kako bi gluvima i nagluvima komunikacija bila olakšana bar prilikom posjeta ljekarima.

Dio pehara koji su članovi osvojili na raznim takmičenjima

Ona navodi da su razmatrali i uvođenje aplikacije za komunikaciju, ali da je to slično njihovom trenutnom načinu komuniciranja, pa ne bi riješilo nikakav problem. Pored toga, problem im je i finansijska situacija.

„Rječnik gluve osobe u odnosu na čujuće osobe je drugačiji, kod njih nema veznika niti lica tako da se i sa te strane teže sporazumjeti. Imali smo te ideje, imamo ih i dalje, ali nam finansijska situacija ne dozvoljava da ih realizujemo“, govori.

I Aleksandar Bošnjak govori da je aplikacija za prevod govora u tekst moguće, ali ne i idealno rješenje, a da bi im od najveće koristi bila video aplikacija  prenosa uživo.

Portal eTrafika je kontaktirala i Institut za javno zdravstvo Republike Srpske, kako bi saznala da li su prilikom kreiranja mjera zaštite u obzir uzeli i potrebe gluvih i nagluvih osoba. Institut nam je potvrdio prijem imejla, ali do zaključenja ovog teksta nisu poslali odgovore na naša pitanja. Samo su kratko odgovorili da će na pitanja pokušati odgovoriti što prije, jer su trenutno zauzeti vakcinacijom.

Dugoročna diskriminacija

Nisu osobe sa oštećenjem sluha tek tako zapostavljene. Pandemija virusa korona je samo naglasila probleme sa kojima se oni susreću već godinama. Tako se i Zakon o znakovnom jeziku koji je usvojen, uopšte ne primjenjuje u praksi.

„Usvojen je Zakon o znakovnom jeziku, gdje piše da gluvo lice ima svako pravo na prevod na znakovni jezik prilikom razgovora za posao, odlaska u javne institucije. Ukoliko u tim institucijama ne postoji osoba koja poznaje znakovni jezik, institucija je dužna da finansira prevod. Te institucije bi trebalo da pokriju troškove znakovnog prevoda, ali je to ostalo samo ‘mrtvo slovo’ na papiru. I dalje se to nigdje ne poštuje“, govori Željana Došenović.

Savez pomaže koliko može, ali i dalje se gluve i nagluve osobe oslanjaju na sebe i svoju porodicu.

„I dalje mi pomažemo koliko možemo, članovi se snalaze kako mogu, idu doktoru uz pomoć porodice i prijatelja. Ništa se i nakon te 2018. godine, kada je taj Zakon o znakovnom jeziku usvojen, nije promijenilo da se on počne provoditi kako treba“, govori ona za kraj našeg razgovora.

Savez gluvih i nagluvih izdaje i svoj časopis za osobe sa oštećenjem sluha “Eho tišine”
Partija bilijara je bila veoma dinamična
Pored pehara, tu su i mnogobrojne diplome i priznanja za učešća na raznim takmičenjima

Napiši komentar