Cijela porodica Ćukas je uzbuđena zbog kosačice za travu koju su nedavno dobili. Sa ovim novim alatom, košenje sijena za životinje ići će mnogo brže, i također, osloboditi još jedan par ruku da rade na nečemu drugom na farmi. Farma je njihovo med i mlijeko, i kosačica će im pomoći da se prehrane.
Piše: Nejra Baltes
Jutra su u Živašnici, u blizini malog grada Konjica na jugu Bosne i Hercegovine, vrlo radišna. Treba se pobrinuti za krave, kokoške i psa, porodičnog ljubimca. Kravama je potrebno sijeno, kokoške treba pustiti da kljucaju i lutaju po dvorištu, i psu je potrebna hrana i voda. Vahid i Azemina životinjama pružaju više od hrane; zastanu na trenutak i pomiluju svaku od njih.
Ali, ovo nije obično jutro. Vahid planira ponovno sastaviti kosačicu i osigurati da sve radi nakon zimskog sna u skladištu. Još nije vrijeme za košenje sijena, ali Vahid želi biti spreman kada dođe vrijeme za košenje.
„Prije sam kosio ručno, kosom. Moja kćerka bi rekla, babo ti čitavo ljeto kosiš! Kosačicom pokosim za sedmicu dana i onda druge poslove mogu raditi“, kaže Vahid.
Mašina zagrmi i kosačica se pokrenu. Vahid se u početku bori da kontroliše kretanje kosačice. Tokom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine, Vahid je povrijeđen u minskom incidentu. Rane su zarasle, ali Vahidova ruka nikada neće biti u potpunosti zdrava. „Imao sam dvanaest rana nakon minske nesreće. Doktori nisu bili sigurni da ću ikada moći ponovo da koristim svoju ruku “, kaže on.
Kosačica je u 2018. godine Vahidovoj porodici donirana kroz projekat „Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH” koji finansira Evropska unija, a ko-finansiraju World Vision Austrije i partnerske općine. Cilj projekta je pružiti ekonomsku i socijalnu podršku za 200 žrtava mina i njihovih porodica u BiH, te potrebe i mogućnosti žrtava mina učiniti vidljivijim. Projekat implementira World Vision u partnerstvu sa Organizacijom amputiraca UDAS.
Nakon što su životinje nahranjene, napojene i nakon što im je pružena ljubav, Vahid sakuplja jaja, a Azemina počinje mužu. Napraviće sir, kajmak i maslac i, kasnije tokom sedmice, proizvode odnijeti na gradsku tržnicu. Velika je potražnja za njihovim domaćim proizvodima, a ponosni su na to da imaju vjerne kupce.
„Mi držimo krave, držimo piliće, pa jaja i mliječne proizvode nosimo na pijacu petkom. Stekli smo svoje mušterije koji se stalno vraćaju “, ponosno objašnjava Vahid.
Porodica živi od prihoda koji zarade petkom na pijaci, ali to nije dovoljno za više od samih osnova.
Azemina i Vahid nikada nisu imali priliku da se obrazuju
Azemina i Vahid su odrasli u istom selu, na planini Bjelašnici. Držali su stoku i radili na farmi čitav svoj život. Međutim, život farmi je neizvjestan; usjevi ovise o vremenskim uslovima, a cijena mliječnih proizvoda nikada nije stabilna. Oni su željeli bolji život za svoju djecu, i želja da im pruže dobro obrazovanje je bila jača od ljubavi prema domu. Zbog budućnost svoje djece su se preselili sa Bjelašnice u Živasnicu kako bi bili bliže školama u Konjicu.
„Moja majka mi nije dala da idem u školu jer sam bila djevojčica. Djevojčice u to vreme nisu mogle da idu u školu. Sve što želimo da naša djeca budu obrazovana “, kaže Azemina.
Njihovo dvoje djece su oboje obrazovani, a mlađa, sedamnaestogodišnja Nermina, jedna je od najboljih učenica u lokalnoj medicinskoj školi. Ona sanja o odlasku na fakultet i diplomi iz medicine, ali zarada sa pijace nije dovoljna da joj to omogući.
„Ona želi da studira medicinu, ali mi je rekla, babo, ti to nećeš moći, da me pošalješ na fakultet “, kaže Vahid.
Azemina i Vahid su izračunali da je trošak strudiranja za jedno dijete visok kao i njihov godišnji prihod. Međutim, nadaju se da će svojim novim alatom moći uraditi više posla, zaraditi više novca i pružiti bolju budućnost svojoj djeci.
