fbpx

Sa koliko se predrasuda osobe sa invaliditetom suočavaju u našem društvu mnogi od nas nisu ni svjesni, a kao jedan od najvećih problema, prouzrokovanih prije svega nerazumijevanjem i osnovnim neznanjem velikog dijela populacije, zasigurno predstavlja pronalazak posla.

Koliko su osobe sa invaliditetom u BiH stvarno marginalizovane i neprihvatljive za domaće tržište rada odlučili smo se da provjerimo iz prve ruke, u čemu nam je pomogla Ana Kotur, djevojka koja ima blaži oblik cerebralne paralize. Rezultati koje smo dobili bili su krajnje poražavajući, ali nikako i iznenađujući.

Pravnica bez prava

Podrži eTrafiku

U našem eksperimentu, Ana je pozvala 10 poslodavaca koji su putem oglasa nudili poslove koje bi ona i uprkos njenim poteškoćama u kretanju, bez problema mogla obavljati, ali na kraju svi razgovori, osim jednog, završavali su se skoro na isti način: “Izvini, ali nije ovo za tebe”.

Skoro u svim slučajevima telefonski razgovor doveo je i do dogovorenog posla, jer je Ana ispunjavala sve uslove poslodavaca, ali su na kraju većinom padali na posljednjoj stepenici, onoj na kojoj im Ana saopštava da ima invaliditet. Tada počinju izgovori, opravdanja i cijela priča odlazi u drugom pravcu.

– Znate kako, ipak ovaj posao nije za vas. Vi biste morali da trčite stalno za djecom, da skačete po trampolini. Stvarno izvinite, ali preteško je to za nekog poput vas – rekla je jedna gospođa koja je nudila povremeni posao u dječjoj rođendaonici nakon što joj je Ana kazala da se sporije kreće.

Isti slučaj je bio i sa drugim poslodavcem, za radno mjesto prodavca na štandu, koji je, sve dok nije saznao da razgovara sa osobom sa invaliditetom, objašnjavao da posao nije težak, da je solidno plaćen, te da bi bilo dobro da počne sa radom što prije.

– Ne bi ti mogla ovo da radiš. Teško je to, nemoj da se ljutiš. Drugarski, nije to posao za tebe – bio je odgovor poslodavca nakon što je saznao za Anin invaliditet.

Skoro identični odgovori su bili i u ostalim slučajevima, bilo da je riječ o radu u prodavnicama, marketima, buticima ili prodaji na štandovima sa voćem, i to od Banjaluke, preko Sarajeva do Mostara. Malu nadu da još ima poslodavaca koji su spremni da bez predrasuda gledaju na osobe sa invaliditetom dao nam je posljednji čovjek sa kojim je Ana razgovarala tokom ovog istraživanja.

– Radi se na zborovima i vašarima u cijeloj Republici Srpskoj. Idemo od Gradiške i Prijedora do Banjaluke i dalje i prodajemo nakit na štandu – objasnio je ovaj čovjek, te na Anino pitanje da li je problem pošto je osoba sa invaliditetom, odgovorio – Pa šta ima veze, nije to zamorno. Malo radiš, malo sjediš, važno je da znaš sa ljudima i to je meni dosta od tebe.

Inače, Ana je diplomirana pravnica i već dugi niz godina je u potrazi za poslom. Ona kaže da ni nju nisu iznenadili rezultati ovog eksperimenta, jer, kako objašnjava, goruća pitanja za osobe sa invaliditetom su obrazovanje i zapošljavanje.

– Veliki je jaz između iole poželjnog stanja za osobe sa invaliditetom i onoga što je stvarno na terenu. Ovo samo potvrđuje stanje u kojem se nalazimo. Već godinama tražim posao, ali bezuspješno. Koliko je situacija loša možda najbolje pokazuje primjer gdje sam prošle godine konkurisala za posao u jednoj advokatskoj kancelariji koja je tražila radnike putem Zavoda za zapošljavanje, i to djecu poginulih boraca, osobe sa invaliditetom i omladinu bez roditeljskog staranja stariju od 18 godina, za šta su i odobrena sredstva. Ipak, kada sam došla na intervju za posao, poslije ugodnog uvodnog razgovora uslijedio je šok. Čovjek mi je rekao da nije siguran da li će moj mentalni sklop moći da podnese tempo kancelarije, jer njegove volonterke i on imaju jako puno posla – ispričala nam je Ana i podsjetila da je ovo samo jedan primjer u moru onih sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom tokom bezuspješnog traganja za zaposlenjem.

Teorija jedno, praksa drugo

U kancelariji Ombudsmana za djecu za Press napominju da su pripadnici marginalizovanih grupa, pa tako i osobe sa invaliditetom, naročito diskriminisani u postupku zapošljavanja, i to pokazuju podaci do kojih je došla ova institucija tokom svog rada.

– Zakoni koji su na snazi u BiH su u skladu sa EU pravnim sistemom. U Ustavu BiH i njenih entiteta propisana su ekonomska i socijalna prava koja država mora osigurati svojim građanima, a u BiH se primjenjuju i drugi međunarodni dokumenti, koji garantuju široki stepen prava građana. Nažalost, u praksi dolazi do odstupanja od zakonskih normi, što znači da zakoni postoje, ali se ne primjenjuju. Takođe, Zakonom o zabrani diskriminacije propisano je da ranjive i ugrožene kategorije ne samo da ne smiju biti diskriminisane, nego treba da imaju prednost u ostvarivanju svojih prava, gdje spadaju i lica sa invaliditetom, ali poslodavci to još nisu prepoznali i u praksi još nisu zaživljele odredbe o zapošljavanju osoba sa invaliditetom – smatraju ombudsmani BiH i dodaju da je stanje ljudskih prava lica sa invaliditetom u BiH zabrinjavajuće.

Oni naglašavaju da je hitno potrebno preduzeti mjere koje bi olakšale licima s invaliditetom potpuno uživanje prava i njihovo puno uključivanje i učešće u zajednici i pozivaju sve organe vlasti u BiH da ukažu na sposobnosti osoba s invaliditetom i potrebu njihovog aktivnijeg učešća u razvoj društva.

– I dalje se nedovoljna pažnja posvećuje problemu zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije i prekvalifikacije osoba s invaliditetom, a prisutna je i diskriminacija u pogledu uzroka nastanka invalidnosti i visine materijalnih primanja. Iako postoji zakonska obaveza zapošljavanja osoba sa invaliditetom, nedavno sprovedeno istraživanje pokazalo je da su poslodavci spremniji da plaćaju kazne nego da zaposle osobu sa invaliditetom – navode u kancelariji ombudsmana.

Lejla Somun Krupalija, izvjestilac Alternativnog izvještaja o primjeni Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom za prošlu godinu, navodi da je zapošljavanje uvijek u vrhu neostvarenih prava ovih lica u BiH. Ona dodaje da se pored prava na rad i zapošljavanje, često zanemaruje činjenica da su osobe s invaliditetom, zbog svoje invalidnosti, već od samog početka osuđene na veći stepen siromaštva u odnosu na druge grupe građana.

– Isto tako, ne samo osobe s invaliditetom, već njihove cijele porodice zapadaju u siromaštvo bez ikakvog priznanja takvog stanja od institucija vlasti. Bez obzira na načelna opredjeljenja, definisana kroz razne zakone i druge propise, u praksi osobe s invaliditetom, pogotovo one s težim invaliditetom, nisu u prilici da na otvorenom tržištu rada dobiju zaposlenje. Najbolji primjer je da se slijepe osobe na otvorenom tržištu rada ne zapošljavaju često niti na radnim mjestima na kojima su se tradicionalno zapošljavale. Prije 20 godina su se na području grada Sarajeva i Banjaluke slijepe osobe angažovale za operatere na telefonskim centralama, dok to danas nije redovna praksa – zaključuje Somun Krupalija.

Đurić: Stereotipi, predrasude i diskriminacija

Predsjednica Udruženja psihologa RS Dijana Đurić navodi da su osobe sa invaliditetom, kao i većina manjinskih grupa izloženi stereotipima, predrasudama i diskriminaciji.

– Aktivnosti koje se sprovode na izjednačavanju mogućnosti i socijalno uključivanje lica sa invaliditetom pridonose napretku u ovoj oblasti. Tako da imamo sve više obrazovanih i samosvjesnih, kompetentnih lica sa invaliditetom koji su sposobni da obavljaju poslove i radne zadatke u skladu sa svojim obrazovanjem. Nažalost, ovi ljudi rijetko imaju mogućnost da to i pokažu. Razlog tome je nerazumijevanje – tvrdi Đurićeva i dodaje da je stav poslodavaca u BiH, kao i sve predrasude, posljedica neznanja i neinformisanosti.

– Zato je potrebno da same osobe sa invaliditetom i oni koji rade u toj oblasti rade na informisanju javnosti i da pokažu da su osobe sa invaliditetom, kao i svi ostali sa određenim sposobnostima kao i ograničenjima. Ono što bi potencijalni poslodavci trebalo da imaju na umu je to da su osobe sa invaliditetom vjerovatno više motivisane i da će dati više truda da bi dokazali da su sposobni da izvršavaju svoje radne zadatke – objašnjava Đurićeva.

eTrafika.net – Milovan Matić

Napiši komentar