fbpx

Dragi Gorane, bombarduju me fotografijama plivanja za časni krst. Svuda su oko mene. Ima dosta dobrih kompozicija, simpatičnih izraza lica, uhvaćenih emocija, interakcija. Gledam ih i uporno razmišljam kakve si fotke snimio prije osam godina?

Piše: Vanja Stokić

Koliko blizu si prišao Vrbasu? Sjećam se kad si pratio plivački miting. Stariji čovjek i klizave pločice. „Bolje da slomim kuk nego Nikona.“ Na sreću, nisi nijedno.

Foto baza

Da li si imao samo teleobjektiv? Kao kada smo snimali Robija pa je morao da se udalji 200 metara zbog portreta. Naravno, udaljavao se on, a ne ti. „Momak, vidiš ono cvijeće niz ulicu? Stani dole.“

Da li si upao svima u kadar? Znamo svi da nisi namjerno, ali kolege ne zaboravljaju tvoja leđa ispred princa od Monaka.

Ko je bio od kolega? „Evo nas na foto-kafi. Dobićeš fotke kasnije.“

Koga si sve snimio? „Bio je onaj tvoj. Ne znam mu ime. Vidjećeš.“

Koliko si ih planirao za slanje? Nemoj ni slučajno 70, rekla sam ti već! „A kad ti snimaš, onda se objavi 55!“ Istina, kriva sam.

Da li među njima ima neka za Ljude Banjaluke? Mnogima je bilo neobično što jedan penzioner ima takav hobi, fotografisati i intervjuisati ljude na ulici, a onda ih promovisati na društvenim mrežama. Bio si ti daleko od penzionera.

Sve bih dala da dobijem te fotografije. Ne zbog njih samih. Ne da mi ih neko pošalje u tvoje ime. Sve bih dala da je moj prijatelj još uvijek tu, Gorane.

Povezani tekstovi:

Ne liječi vrijeme ništa, Gorane

Vremena je uvijek najmanje

Čega sve ima u pet godina?

Napiši komentar