Sve je stalo u jedan trenutak. Tri sata, dvadeset i dvije minute i četrdeset i dvije sekudne. Dvadeset i jedan kilometar.

Piše: Fedor Marjanović, foto: Aleksandar Čavić, pobjednička fotografija kategorije “Događaj” i Grand Prix, Memorijalni foto konkurs “Goran Terzić” 2019. godine

Trči se umom, a ne nogama. Poslije deset kilometara prestaneš da osjećaš tijelo. Samo letiš dok ti mozak ne stane, dok ne prestaneš da dišeš, dok ti se ne smrkne. On trči trideset godina, a diše osamdeset i četiri. Kada je počeo, bio je Vlado. Sada ga zovu deda Vlado. A on ne prestaje. Još mu se nije smrklo.

Posljednja staza je duga dvadeset i jedan kilometar. Nekada su bile duge i sto. Ali nekada je bio samo Vlado, sada je deda. Ipak, i dalje ide naprijed. Vrijeme prolazi, broji sekunde, minute, sate, dane, mjesece, godine. Svaka ode i u nepovrat nosi sve one koje su došle prije nje.

Više ne osjeća tijelo, ali još uvijek diše. Za sobom vuče sve pređene staze, od prvog nesigurnog koraka do posljednjeg pređenog cilja. Ova trka je počela, ima više od tri sata. Ali mozak je još aktivan. Ide naprijed. Cilj je tu. Treba samo stati na njega.

Heroji su među nama

U taj trenutak je stalo sve. Dvadeset i jedan kilometar i svi oni pređeni prije njega. Tri sata, dvadeset i dvije minute i četrdeset i dvije sekudne. I osamdeset i četiri godine života, koje sat nije izmjerio. On je na cilju, prati ga pobjednički poklič, ali nije stao. Još mu se nije smrklo. Trči i dalje.

Napiši komentar