fbpx

Porodica je stub i oslonac svih njenih članova osim onda kada zarad tradicije biva primorana da svoje članove odbaci iz razloga jer ne vole one koje im društvo nameće. Tu nastaje ozbiljan problem, podrška izostaje, a članovi nerijetko budu odbačeni od ljudi koji treba da im pruže ruku onda kada je najteže. Da, ipak, ima pozitivnih primjera i lijepih porodičnih priča, svjedoci su naši sagovornici koji ljubav stavljaju na prvo mjesto bez obzira na to koliko ih okolina osuđuje i ne podržava.

Piše: Snježana Aničić; Naslovna fotografija: Pexels

Aleks se autovao majci prije četiri godine. Iako je u glavi smišljao kako će to da izgleda, dogodilo se potpuno neočekivano i suprotno od svih scenarija koje je imao na pameti. Očekivao je negativnu reakciju do koje, ipak, nije došlo.

Foto baza

„Sjedio sam i rekao ‘mama, ja sam biseksualno-rodnonebinarna osoba’, a zatim sam pustio kišu suza. Ona je sasvim hladno na sve to rekla ‘ovo prvo znam, mislim pretpostavljala sam, a ovo drugo ne razumijem pa mi objasni.’ Ja naprosto zatečen, iznenađen i sa jednom novom radošću objašnjavam šta je rodna nebinarnost, pričam, ali i dalje ne shvatam šta se to dogodilo. Mama prilazi, grli me i kaže da me voli bezuslovno, da će mi zauvijek biti podrška i da je ponosna na mene. To su bile ljekovite riječi, nakon toliko godina skrivanja konačno sam svojoj najboljoj prijateljici, majci, mogao da pokažem sve svoje boje“, počinje priču Aleks.

Nakon autovanja osjetio je veliko olakšanje jer nije bilo jednostavno živjeti u ormaru, skrivajući se od sebe i drugih. On ističe da je blizak sa ocem i bratom iako se njima nije autovao. Smatra da znaju ko je uprkos što o tome nikada ne govore jer je ranije postavio granicu kako bi se zaštitio.

Podrška kao snaga za dalju borbu

Aleks je svjestan koliko mu podrška majke pomaže da nastavi dalju borbu. Njihov odnos je uvijek bio dobar, ali je njegovo autovanje pomoglo da izgrade blizak odnos pun podrške i razumijevanja.

Foto: Pexels

„Mama je znala, zapravo je rekla da je moje autovanje čula ranije, prije nego što sam ja to shvatao. Još kada sam imao 17 godina učestvovao sam na LGBTIQ seminaru u Srbiji i tada smo gledali film ‘Molitva za Bobija’. Pošto su me roditelji vraćali kući u putu sam mami prepričao cijeli film. Prilikom autovanja mi je rekla ‘tada sam mislila da mi poručuješ da si kao Bobi i iskreno sam se bojala da ćeš sebi nešto uraditi. Tada sam te prihvatila, ali sam te pustila da ti meni kažeš i imaš svoj trenutak, a ne da ja tebe pitam’“, objašnjava Aleks.

Strah za bezbjednost porodice

Naš sagovornik priznaje da osjeća strah za bezbjednost porodice. Kako kaže, svjestan je da svojim aktivizmom i javnim nastupima dovodi u rizik i svoju porodicu. Isto osjeća i njegova majka, Ziki. Ističe da vjeruje svom djetetu, ali ne i društvu.

„Najveći je taj strah za fizičku sigurnost. Zapravo se plašim da li će ga neko napasti, udariti ga, uraditi mu nešto. Fizička sigurnost nam je ipak svima jedna od najbitnijih stvari. Onda dolazi strah od toga da on bude nesretan ili neprihvaćen u našem društvu. Mnogo je strahova koje ja, kao majka, osjetim, bili oni vezani za njegov rod i seksualnost ili ne, ali svejedno vjerujem da skupa možemo da pobijedimo sve njih“, govori za eTrafiku.

Dodaje da je prošla mnogo edukacija i da je zahvaljujući njima danas tu gdje jeste i ima dobar odnos sa sinom. Upravo edukaciju roditelja smatra kao ključnu za prihvatanje.

Foto: Pexels

„Kada god bi išao na edukacije o LGBTIQ pravima, uvijek bi sa nama dijelio svoja znanja, trudila sam se razumjeti, čuti i uvidjeti ono što govori. Smatram da samo uz edukaciju mi roditelji možemo da shvatimo našu djecu i prihvatimo ih. Meni je bilo potrebno da naučim kako da prepoznate probleme sa kojima se on suočava, kako se postaviti i pružiti podršku. Istina je da je on zapravo dosta puta meni pokazao kako možemo da se volimo i prihvatamo bez ikakvih uslova. Proces je mukotrpan i pomalo bolan jer se borimo sa svime što smo naučeni, ali kada se sjetimo da je u pitanju naše dijete, onda nema umora već samo želja za razumijevanjem i uspjehom“, rekla je Ziki.

Edisa Šehić, majka čija se kćerka autovala kao panseksualka, takođe ističe da je edukacija roditelja najbitnija. Za eTrafiku govori da je i sama bila needukovana što je izazvalo određene probleme u odnosu sa djetetom.

„Ako ste neupućeni u određenu oblast vaš prvi instikt je da se branite aktivnom ljutnjom kao produktom onoga što je vama kao roditelju strano jer sve što je drugačije, uslovno rečeno, od propisanog standarda u vama izaziva dozu straha. Zato je jako bitna i sama edukacija roditelja da bismo mogli savladati sve nedoumice u nama samima i eventualne prepreke u svakodnevnom životu“, napominje Šehić i dodaje da joj je trebalo dosta vremena da sve prihvati i izgradi novi odnos sa djetetom.

Foto: Pixabay

I ona priznaje da osjeća određenu dozu straha što smatra prirodnom reakcijom da zaštiti svoje dijete.

„Ukoliko smo upoznati sa svim što brine naše dijete onda se taj strah svodi na minimum i samim tim možemo na najracionalniji način pružiti najbolju podršku i razumijevanje, toplinu i ljubav, te svaku situaciju dovesti u pozitivnu poziciju. Vrlo relativno je pitanje šta je to što nas čini drugačijim od drugih? To što su u našem društvu norme društveno prihvatljivog oblika bivstvovanja ne mora značiti da se ne može biti drugačiji od drugih na bilo koji način čak treba biti vjeran sebi i istrajati u borbi u razbijanju tabua i predrasuda. Iz ličnog iskustva znam da nije lako biti drugačiji i biti neprihvaćen, ali isto tako znam da nije nemoguće biti ono što jeste i graditi i živjeti svoj život naspram svojih potreba“, dodaje Šehić.

„Budite djeci podrška i vjetar u leđa“

Ziki svim roditeljima savjetuje da vole svoju djecu bezuslovno, da im budu podrška i vjetar u leđa.

„Smatram da, ako dajemo ljubav, ljubav i dobijamo, zato djeci moramo biti primjer i pokazati im da znamo da volimo bez kompromisa. Budimo krila svojoj djeci sve dok njihova dovoljno ne ojačaju, a kada ojačaju pustimo ih da lete tamo gdje ona žele. Dom čini porodica, a dom bi trebalo da bude najsigurnije mjesto na ovoj planeti. Treba prikazati utočište u koje se djeca uvijek mogu vratiti. Svjesna sam da to često nije slučaj i da je nasilje u porodici pandemija koju mnogi žive. Strašno je sa čime se LGBTIQ djeca moraju susretati i sa koliko prepreka unutar same porodice moraju da se bore. Ne znam, kao majka ne shvatam to i samo želim napomenuti da su djeca nešto najsvetije i da ih uistinu moramo poštovati i dati im njihov prostor ma koliko nama taj prostor izgledao čudno“, napominje za eTrafiku.

Šehić kaže da je njezin odnos sa kćerkom drugačiji nego na početku.

„Za sebe danas mogu reći da sam jako ponosna majka i da odnos sa svojim djetetom ne bih dala ni za šta, te sam uvjerena da može biti još kvalitetniji. Naša djeca su naša i uvijek će to biti. Porodica jeste sigurna luka u koju se djeca uvijek vraćaju, ali isto tako porodica je najveća podrška i odskočna daska za njih da jednog dana odlete graditi svoje gnijezdo. Bitno je da naša djeca izrastu u kvalitetne ljude, poštene, radišne, i ono što je najbitnije da sebe ostvare u emotivnom smislu, da vole i budu voljeni s partnerom kojeg oni sami sebi odaberu. Njihova sreća i njihove potrebe treba da budu iznad naših, jer mi smo sebe u većini slučajeva realizovali, te stoga apsolutno nemamo pravo da njih zaustavljamo u njihovoj realizaciji naspram njihovih potreba“, savjetuje Šehić.

Za kraj, napominje da joj je strašna pomisao da porodica može biti sama sebi najveći neprijatelj.

„Prosto meni neshvatljivo. Jednostavno moj um ne može prihvatiti bilo koji oblik nasilja i zlostavljanja, a posebno ako se to dešava unutar porodice. Dijete je dio vas dok ste živi, a ja ću uvijek kao roditelj  izabrati sreću, radost i ljubav što i jeste bit života i življenja, te stoga dok sam živa biću uz svoje dijete“, ističe Šehić.

Napiši komentar