fbpx

Koliko je psihoterapija bitna za rješavanje problema sa kojima se suočavaju LGBTIQ+ osobe najbolje govori činjenica da na njoj prvo nauče da vole sebe, a onda i sve oko sebe. To potvrđuje i Aleks (26), napominjući da je najbitnije krenuti od toga da smo svi ljudi.

Piše: Snježana Aničić; Naslovna fotografija: Pexels

Za njega je tokom odrastanja bilo dosta teških, traumatičnih iskustava koji su kasnije eskalirali i prešli u suicidalne misli i radnje. Depresivne epizode koje su predugo trajale, napadi anksioznosti i/ili panike koji su ometali normalnu funkcionalnost. Prvi put se za psihoterapijske usluge i podršku javio u svojoj 17. godini.

Foto baza

Obratio se Centru za mentalno zdravlje Tuzla gdje ga je dočekalo ljubazno osoblje. Zaključeno je da su mu potrebni antidepresivi i psihoterapija kao ključ za normalno funkcionisanje, nakon čega se odlučio odmah obratiti za psihoterapijske usluge u istom centru.

Naša druga sagovornica, A. je na terapiju krenula prije tačno godinu dana. Napominje da je tada počelo „dopuštanje“ da druga osoba, stranac, bude posmatrač i prva ruka njenih misli, osjećanja i radnji.

Foto: Pexels

Iako, na početku, nije pristala da se uključi u grupnu terapiju, poslije je popustila. Terapiju je odbila jer je vjerovala da može sama sve uspješno da riješi i shvati.

„Smatrala sam da ne treba da zauzimam mjesto ljudima koji hipotetički nemaju dovoljno finansija da sami sebi priušte psihologa i treći razlog je bio što nemam dovoljno povjerenja za otvaranje prema nepoznatoj osobi/grupi i pričanje o dubinskim stvarima zbog kojih bih se osjećala ‘golom’ i ‘ranjivom’. Međutim iz nekih razloga, grupa nije imala dovoljno prijavljenih te me je drugarica ponovo kontaktirala i zamolila da dam šansu i odem na jedno savjetovanje. Prihvatila sam njen poziv i otišla na prvo savjetovanje u svom životu. To je trenutak od kog mi se život praktično promijenio barem za 180 stepeni, trenutak koji ću tek kasnije da shvatim i budem mu zahvalna na tome“, objašnjava A.

„Iz ordinacije sam izlazio u gorem stanju“

Aleks nije bio zadovoljan onim što je dobio. Govori da to nije bilo zbog terapeutkinje već do ograničenog vremenskog perioda po klijentu.

„Apsolutno je nemoguće da uradi išta osim kratkog razgovora. Sjećam se nekoliko seansi na kojima sam bio, iz ordinacije sam izlazio u gorim stanjima nego sam ušao. Siljenje pitanja koja su i ovako trigeri bili su naprosto razarajući za mene i moje tadašnje emotivno stanje. No, nedugo iza toga sama neuropsihijatrica mi je rekla da se obratim organizacijama u kojima ionako volontiram te potražim psihoterapijske usluge. To sam i uradio, obratio sam se „Amica Educi“ i pronašao terapeutkinju koja ne samo da me podržavala, već me bez rezerve prihvatila baš takvog kakav jesam“, objašnjava Aleks.

Foto: Unsplash

Ne krije da je ranije imao problem sa manjkom samopouzdanja i stidom koji su dolazili iz neprerađenih, teških traumatičnih iskustava iz perioda odrastanja, ali taj problem nije imao tokom susreta sa terapeutkinjom. Na terapije ide već tri godine, a njihov broj određuje u skladu sa svojim osjećanjima.

Priznaje da se mnogo toga promijenilo te da proces nije lak. Kako kaže, ono nosi promjene koje nam se dopadaju, ali i one koje nam se ne dopadaju.

„Doista moramo biti spremni na promjene koje će rezultirati boljim i lakšim životom. Ja sam napredak vrlo brzo primijetio, nije bilo paničnih napada, anksioznosti sve manje… Nekako se životno polje počelo mijenjati, dolazili su podržavajući ljudi, a odlazili oni s kojima je odnos jednostavno bio toksičan. Uvijek kažem da je granica kontakta zlato koje nas čuva i koje moramo da poštujemo, ona donosi mnoge promjene“, govori Aleks.

Dobar psihoterapeut bitna karika

Većina psihologa i terapeuta najviše iskustva je stekla u saradnji sa nevladinim sektorom. Teme povezane sa LGBTIQ osobama se provlače kroz studij psihologije i edukaciju za psihoterapeuta, ali nedovoljno.

„Situacija je sada bolja nego što je bila prije desetak godina, ali je daleko od idealne. LGBT osobe se još uvijek mogu javiti u Fondaciju „Krila nade“ koja je bila prvo LGBT savjetovalište u BiH. Prije nekoliko mjeseci grupa LGBTQ friendly psihologa iz Društva psihologa FBiH je objavila reakciju na pisanje SOC-a o postojanju konverzivne terapije u BiH i oštro osudilo tu neetičnu praksu. To su još uvijek područja na kojima bi trebalo raditi u BiH“, rekla je psihologinja Belma Žiga.

Da je iskustvo psihologa ili psihoterapeuta presudno saglasna je i A. Kako kaže, psihoterapeutkinja ih je usmjeravala i stvarala osjećaj sigurnosti svima.

Foto: Pexels

„Ona, žena, učiteljica kako je jedan drug iz grupe naziva, je prvi razlog zbog kog se radujem svakom petku i odlasku na terapiju. Pored nje, drugi razlog odlaska, mnogo bitniji, je taj unutrašnji osjećaj kada se osjećaš jako dobro, ispunjeno i zadovoljno, svjestan sebe u potpunosti nakon tih sat i po vremena razgovora. Shvatiš koliko ti je u stvari trebalo to spasenje i da sve borbe koje misliš da si savladala nekad, nisi, i koliki potencijal imaš da se razvijaš i budeš sve bolje pa s lakoćom prelaziš određene barijere koje su nekad bile granice tvoje mogućnosti“, napominje A.

Za eTrafiku svoj doživljaj terapije opisuje kao toplinu i dom, upravo ono što većini LGBTIQ osoba nedostaje. Svjesna je da je razumijevanja psihoterapeuta neophodno, te da ih ne dočekuju sa predrasudama i osuđivanjem jer upravo takav pristup može da napravi potpuno suprotno dejstvo.

„Za mene u životu postoji samo jedna majka i niko nikada nije niti će moći da dobije tu titulu u mom životu, ali psihoterapeutkinja je definitivno bila najbliža toj tituli. Često sam se osjećala kako sam zagrljena njenim riječima podrške, razumijevanja i utjehe. Drug iz grupe je rekao: ‘dosta ljudi gleda, ali ne vidi’ a ona baš to radi, ona nas vidi i vidi naše probleme, naše traume, a to je ono što je meni trebalo i što nam svima vjerovatno treba uvijek, da nas neko vidi i razumije, bez nužno da kaže nešto“, iskrena je A.

Žiga objašnjava da istraživanja o potrebama LGBTIQ osoba u psihoterapiji navode da LGBTIQ osobe žele terapeutkinje i terapeute koji poznaju njihove specifične izazove, ali se ne fokusiraju iskučivo na taj dio identiteta.

„Terapeut koji je senzibiliziran na LGBTIQ pitanja će prilagoditi svoj rad klijentu što znači da će nekada najviše razgovarati o ‘coming out-u’, a ponekad će se rad fokusirati na socijalne ili psihičke probleme, ne isključivo vezane za seksualnu orijentaciju“, govori Žiga i dodaje, da su najveći problemi nejednak tretman u društvu, stigma i diskriminacija.

Male sitnice život spase

Aleks dodaje da je najteže da se čovjek otvori bez rezerve i da priča o svojim problemima i strahovima. Ističe da je trenutno u procesu kada dira najdublje teme iako tako nije bilo na početku.

Foto: Pixabay

„Potrebno je i strpljenje, vjera da će nas terapeut/kinja podržati u našem odrastanju. Male sitnice znače! Čini mi se da to često zaboravljamo, sitne riječi, mali razgovori prije ili nakon seanse, objašnjenje situacije u kojoj se klijent nalazi znače mnogo. Sjećam se da je mene kod terapeutkinje zapravo najviše privukla slika sa duginim bojama, to me ohrabrilo da je LGBTI friendly i da mogu biti u potpunosti otvoren, tako je i bilo. Male sitnice život spase”, govori.

Aleks ne krije da ide na terapije, iako je na početku imao samo podršku majke. To ga nije obeshrabrilo, upravo suprotno, motivisalo ga je da nastavi sa terapijama zbog sebe.

Za kraj ima jasnu poruku za sve kojima je potrebna psihološka pomoć, a još je nisu potražili.

„Vi imate pravo izbora! Ništa ne moramo, možemo otići na nekoliko seansi i probati, ako vam se ne dopada sve to, možete promijeniti terapeuta ili odustati, vaš je izbor. Nemojte se forsirati i slušajte svoje potrebe. Oslušnite tijelo koje vam šalje jasne poruke. Ja sam na terapiju krenuo da bih naučio voljeti sebe, a danas volim i sebe i sve ljude oko sebe. Vjerujem u vas, vjerujte i vi u sebe“, poručuje.

Sličan savjet ima i Žiga. Smatra da LGBTIQ osobe ne bi imale značajan problem sa samopouzdanjem kada bi mogli uživati u istim pravima kao i heteroseksualne osobe i kada bi okolina bila više prihvaćajuća.

„Nadam se da će nove generacije roditelja, nastavnika i ostalih odraslih imati više razumijevanja za činjenicu da u ovom slučaju okolina kreira nisko samopouzdanje i da je podrška neizmjerno važna“, rekla je naša sagovornica.

Napiši komentar