fbpx

Slučaj Slavka Mrševića iz Rudog koji je godinama pokušavao da ostvari svoja prava kada je školovanje u pitanju, napokon je dobio epilog. Osnovni Sud u Višegradu, po postupajućem sudiji Osmanu Rahmanoviću, donio je presudu kojom je osam profesora osuđeno na po tri mjeseca zatvora, a pedagog i direktor škole na šest mjeseci zatvorske kazne. Iako je Slavko vodio svoju borbu, mnogi smatraju da je riječ o borbi za svakog učenika i dijete sa  autizmom i poteškoćama u razvoju. S druge strane, koliko smo kao društvo naučili iz ovog slučaja?

Piše: Snježana Aničić Petković

U obrazloženju presude, Sud navodi da su optuženi profesori krivi zbog nesavjesnog postupanja u službi čime su nanijeli štetu učeniku, djetetu sa smetnjama u razvoju, nisu ga na redovnoj nastavi ocjenjivali, doprinijeli da izgubi status učenika, te proizveli vanredno polaganje razreda u koje Mršević nije redovno išao. U presudi se dodaje da su prosvjetni radnici kršili odredbe Zakona o pravima djece i ravnopravnom obrazovanju učenika ometenih u razvoju sa ostalim učenicima.

Foto baza

Nenad Mršević, Slavkov otac, ističe da su zadovoljni epilogom, a glavni cilj je bio da dokažu da su krivi profesori.

„Sud je potvrdio svojom presudom da je krivica na profesorima i pedagogu. S druge strane, nismo zadovoljni što je taj proces trajao pet godina. I Slavku je s jedne strane drago jer su se u medijima pojavljivale informacije da je on kriv jer je odstranjen iz škole. Bilo je i izjava da smo mi kao roditelji bili nemarni, zbog čega smo svi imali osjećaj krivice, a presuda je i njemu pomogla da shvati da nije kriv. Opet se sve ovo provlači kroz medije i vraćamo se u taj period kada mu je bilo najteže jer je sjedio na klupi ispred škole. Javnost je bila na našoj strani i nešto je naučila, ali nisu naučile institucije. Vjerujem da će ova presuda pomoći drugoj djeci u smislu da se više niko neće drznuti da uradi nekom djetetu to što su oni uradili Slavku“, poručuje Mršević.

Prava uglavnom ostaju na papiru

Gordana Kojić, predsjednica Udruženja „Djeca svjetlosti“ napominje da su roditelji djece sa poteškoćama u razvoju davno naučili da svako pravo koje imaju uglavnom ostaje na papiru, a u praksi sve zavisi od volje pojedinaca.

„Ako imaš tu nesreću da nadležni ne žele da sarađuju, pogotovo kada je riječ o inkluziji, nađeš se pred zidom. Drago mi je da će iz ovog slučaja vidjeti da nikad ne treba odustajati, da treba istrajati u borbi za svoja prava, ma koliko da je teško. Roditelji ne ćute, ali se njihov glas se ne čuje dovoljno glasno, a oni su od toga iscrpljeni i umorni. Nadležni ne shvataju da ova djeca ne mogu da čekaju. Kao i u slučaju Mršević, reakcija nadležnih dolazi prekasno. Konkretno, upravo sada je problem sa uplatom naknade asistentima u nastavi u srednjim skolama. Do sada je to bilo uredno i sad zamislite roditelja koji se nađe u situaciji da dijete treba u školu, a asistent nije dobio naknadu i prijeti opasnost da otkaže, jer niko neće raditi džaba“, govori Kojić.

Foto: Pexels

Učenici sa smetnjama u razvoju imaju pravo na srednjoškolsko obrazovanje

Zakonom o srednjem obrazovanju RS propisano je da je srednje obrazovanje dostupno svima pod jednakim uslovima, u skladu sa sposobnostima pojedinca, ali i da nije obavezno. Učenici sa smetnjama u razvoju upisuju se u srednju školu na osnovu nalaza i mišljenja komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju.

„Učenici sa smetnjama u razvoju mogu da se obrazuju u redovnim školama u kojima je odobreno školovanje za zanimanja za koja postoje prilagođeni nastavni planovi i programi ili u srednjim školama za djecu sa smetnjama u razvoju, a takođe propisano je da u odjeljenje u redovnoj školi mogu biti upisana najviše dva učenika sa smetnjama u razvoju koji se školuju po posebnom planu i programu“, ističe Gordana Rajić, ombudsman za djecu RS.

Naša sagvornica napominje da se u praksi dešava da prvo dvoje djece budu i upisani u školu dok su ostali primorani, ili da traže drugu školu u kojoj možda ima slobodnog mjesta, ili da čekaju sljedeću školsku godinu, bez ikakve garancije da će se i tada upisati.

„Ovu situaciju dodatno otežava i činjenica da djeca sa smetnjama u razvoju imaju dobnu granicu za upis u prvi razred srednje škole do 21. godine života. Upravo iz tog razloga ombudsman za djecu je predlagao  resornom  ministarstvu preduzimanje aktivnosti i mjera kako bi se omogućilo svoj zainteresovanoj djeci sa smetnjama u razvoju da budu upisana u srednju školu bez pauziranja, da im se obezbijedi adekvatna podrška u smislu angažovanja asistenta kada je to potrebno, utvrđivanja prilagođenog individualnog nastavnog plana i programa, obezbjeđivanje prilagođenih udžbenika, otklanjanjanje arhitektonskih barijera i sl. S druge strane, lokalne zajednice trebalo bi da povećaju broj zanimanja u srednjim školama koja su prilagođena preostalim kapacitetima djece sa smetnjama u razvoju“, dodaje Rajić.

Vršnjake posmatrao iz daljine

Slavko je dolazio pred školu pune tri godine da bi vidio svoje prijatelje jer profesori nisu imali sluha za njegov problem. Da je i on nedostajao vršnjacima dovoljno govori činjenica da je peticiju za Slavkov povratak u školu potpisalo 117 od 119 učenika, a dva učenika čiji se potpisi nisu našli na spisku, taj dan nisu bili na nastavi.

Foto:Pixabay

„Slučaj Slavka Mrševića treba da bude podsjetnik da reagovanje i podrška različitosti učenika treba da bude zajednička odgovornost nastavnika, pružalaca podrške, porodica, vršnjaka i članova zajednice što zahtjeva proširenje tradicionalnih uloga. Sistem treba da omogući svakom djetetu pravo na obrazovanje, ali i da osigura jednak pristup ovom pravu. Takođe, neophodna je i stalna i kontinuirana edukacija nastavnog i drugog stručnog osoblja, ali i preduzimanje aktivnosti u cilju otklanjanja stigmatizacije djece sa smetnjama u razvoju. Onda kada do povrede prava dođe, potrebno je uspostaviti adekvatne procedure i mehanizme radi otklanjanja povrede, ali i štetnih posljedica što je u konkretnom slučaju izostalo. Iako je donesena presuda u korist dječaka i njegovih roditelja, cilj je izostao jer je dijete nepovratno izgubilo mogućnost da nastavi školovanje“, rekla je Rajić.

Kojić ističe da je za funkcionisanje sistema potrebno da sve karike u tom lancu budu jake. Napominje da, ako škola kao baza zakaže, Ministarstvo prosvjete je to koje je nadležno i treba da riješi problem što prije u interesu djeteta, te napominje da se nada se da su to sada svi shvatili.

„Kada je riječ o inkluziji, mnogo toga treba promijeniti. Najveći problem koji imaju roditelji odnosi se na asistente u nastavi, njihov status je loš i nisu dovoljno plaćeni. Problem često predstavlja i izrada individualnih planova za djecu. Opet je sve od slučaja do slučaja, u nekim školama to ide timski, pa učitelj ili nastavnik sarađuje sa pedagogom i daju prijedlog roditelju, a negdje je sve prepušteno asistentu. Udruženje je slalo dopis Ministarstvu prosvjete i iznijeli smo sve probleme sa kojima se susrećemo, te realne prijedloge za njihovo rješavanje. Nažalost, dobili smo odgovor da to trenutno nije moguće. Mislimo da je veličina jednog društva u tome koliko su zaštićeni njegovi najslabiji građani. Ne smije se štedjeti na ovoj populaciji“, iskrena je Kojić.

Foto:Pixabay

Podsjetimo, kada je 2015. godine upisan u prvi razred srednje škole u Rudom, Slavko je želio da bude tehničar drumskog saobraćaja. Međutim, profesori mu nisu željeli zaključiti ocjene koje je dobio u prvom polugodištu uz obrazloženje da je sa Slavkom nemoguće ostvariti komunikaciju koja je neophodna za ocjenjivanje.

Prosvjetni radnici su se oglušili i na preporuke Stručne komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju, ombudsmana za djecu RS, ombudsmena za ljudska prava BiH, Pedagoškog zavoda RS i tadašnjeg rukovodstva opštine Rudo da mu se omogući nastavak školovanja po prilagođenom nastavnom planu, tako da je dječak udaljen sa nastave.

Osuđeni prosvjetni radnici imaju pravo žalbe Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu.

„Mi smo pokrenuli privatnu tužbu protiv škole i Ministarstva prije dvije-tri godine i dobili smo je. Najvjerovatnije ćemo pokrenuti tužbu i protiv odgovornih lica samo čekamo drugostepenu potvrdu suda. Ne bismo da povlačimo preuranjene poteze, iza nas stoji cijeli jedan pravni tim i tim ljudi koji su savjetodavno, i u bilo kojem drugom pogledu pomagali i sa njima ćemo se i dalje savjetovati. Nisam u kontaktu sa tim profesorima, jednostavno se izgubio svaki kontakt sa njima i stvorena je neprijateljska atmosfera“, dodao je Mršević.

On je istakao da nije poznato kada će biti donesena drugostepena presuda. Očekuju da će do toga doći za nekoliko mjeseci i naglašava da se njima više ne žuri.

„Nadamo se i očekujemo da će ovaj slučaj doprinijeti tome da veći broj djece sa smetnjama u razvoju ima priliku da pohađa redovnu školu u zajednici sa svojim vršnjacima, jer sve više dokaza upućuje na to da djeca sa smetnjama u razvoju bolje uče kada im je dozvoljeno da idu u redovnu/javnu školu u njihovom kraju. Primjeri dobre prakse postoje, ali modele treba ojačati i učiniti sistemskim uz obezbjeđenje usluga i programa podrške koja odgovara djetetu, a koje će obezbijediti da ono dobije najbolje obrazovanje i podršku koja je dostupna i prilagođena djetetovim jedinstvenim potrebama“, poručuje Rajić za kraj.

Napiši komentar