fbpx

Šezdesetčetvoro djece živjelo je do sada u Prijateljskoj kući u Doboju. Većina njih su sada odrasli, samostalni mladići i djevojke. Iako je period života u zajednici iza njih, zauvijek će biti dio ove velike porodice.

Izvor: Diskriminacija.ba

Vođena željom da pomogne djeci koja su tokom rata ostala bez roditelja, Marliz van Hofen se devedesetih godina preselila iz Holandije u Bosnu i Hercegovinu. Prodala je imovinu u svojoj zemlji i kupila kuću u Doboju. Povezala se sa holandskim donatorima i registrovala Prijateljsku kuću, svojevrsan dom za djecu bez roditeljskog staranja.

Foto baza

Ne želeći da formira još jednu sterilnu, hladnu instituciju, Marliz je svoju kuću pretvorila u porodični dom, u koji istovremeno može biti smješteno desetoro djece. Angažovala je dodatno osoblje da joj pomogne u vezi svakodnevnih poslova. Prostorije ispunila pažnjom, životinjama i knjigama.

Djecu na smještaj upućuje Centar za socijalni rad Doboj, sa kojim Prijateljska kuća sarađuje. Tu su i djeca sa susjednih opština. Iako je rat odavno završen, potreba za Kućom još uvijek postoji. U njoj ne žive samo djeca koja nemaju roditelje, već i djeca koja su zanemarivana ili zlostavljana u svojim primarnim porodicama.

„Moja misija je pružiti dom pun ljubavi i pažnje djeci koja ne mogu da budu sa svojim roditeljima. Pružiti ono što im nedostaje: sreću, sigurnost, mir. Da im pomažem da se izvuku iz okoline iz koje su došli i da dođu do uspjeha u svom životu. Da imaju normalan život, bez stresa. Mislim da je to moja misija“, govori nam Marliz dok sjedimo u dnevnom boravku.

Za susjednim stolom djeca objeduju. Trenutno ih je šestoro u Kući, a najmlađe ima samo tri godine. Iz jednog ćoška se čuju kanarinci. U drugom se nalazi akvarijum sa ribicama. Dvije mačke se umiljavaju svima redom. Dva psa trče dvorištem. Nakon jela, djeca peru suđe i odlaze u svoje sobe.

„Mi smo od početka stali iza toga da svako dijete treba da završi školu. Ostaje ovdje dok ne nađe posao ili smještaj gdje može da bude. Imamo djevojku koja se iz naše kuće udala. Imamo dječake koji su otišli da rade“, objašnjava Marliz proces izlaska iz Kuće.

Prvo osigurati uslove

Veći dio života Dragana Knežević (25) provela je u Prijateljskoj kući. Sada je udata i ima sina od dvije godine. Kada je došlo vrijeme da napusti Prijateljsku kuću, prvo su osigurani uslovi za njen dalji život.

„Pronašla sam posao i radila do svoje prve plate. Kad sam našla stan koji mi odgovara, onda sam se iselila iz Kuće. Teta Marliz je uvijek bila tu kao podrška. Ona je uvijek gledala šta je najbolje za nas, nikad nas nije ostavila na pola puta. Ja sad znam, da je pozovem u bilo koje doba dana i noći, da će ona meni pomoći. Nema veze što sam se udala i imam svoju porodicu. I uvijek nam je davala do znanja da je tu za nas. Čitav život se teta Marliz i ja znamo, nikad me nije napustila niti sam se kad osjećala samom“, kaže Dragana.

Život u Kući je ostavio veliki trag na nju i dalji život. Naučila je da se nosi sa problemima i preprekama. Metode vaspitanja primjenjuje u svojoj porodici, na svom sinu.
„Teta je meni spasila život, mogu to sa sigurnošću reći. Ta njena strogoća, to njeno pripremanje za dalji put… Izvukla nas je, mislim da nismo ni svjesni iz kakve situacije. Dobar je posao uradila za sve ove godine. Ne samo kao da joj je to bio posao, nego kao prava majka“, iskrena je Dragana.

Priprema za dalji život

Svu djecu iz Kuće Marliz naziva svojom. Nekima je pomogla da prevaziđu traume koje su imali, neke je odgajila od ranog djetinjstva. I raduje se svakom njihovom uspjehu. Sa svima je u kontaktu, bez obzira prije koliko godina su napustili njen dom.

„Mene to čini jako sretnom, kad vidim da neko uspije. Nisu mogli biti kod kuće pa su došli kod mene, kako bih im sa 18 godina mogla reći: ‘Sad se vrati kući.’ Gdje kući? Nema kuće. Znači, ti ostaješ kod mene dokle god. Da ih ja kao mama mogu ispratiti i smjestiti negdje“, govori Marliz.

Kada je imao 13 godina, Ljubinko Tutnjević (20) smješten je u Prijateljsku kuću. Ostao je do završetka srednje škole i pronalaska posla. Kad razmišlja o tom periodu, preplave ga emocije.

„Ta kuća nije neki običan dom gdje djeca dođu i budu tu. Više smo funkcionisali kao neka porodica. To mi se dosta svidjelo. U toj kući sam mnogo toga naučio. Što se tiče međuljudskih odnosa i samog života. Kako sebi hranu spremiti, jednostavno kako biti samostalan. To sam naučio, što je najbitnije“, prisjeća se Ljubinko.

Izlazak iz kuće je bio preokret u njegovom životu. Sve se odigralo jako brzo. Pronašao je posao odmah nakon srednje škole i preselio se kod starijeg brata. Ipak, teta Marliz i dalje bdi nad njim, kao i nad svom svojom djecom. Ne dopušta da nešto krene po zlu, bez obzira što više nisu njena odgovornost.

Istovremeno, ona pokušava da dobije status hraniteljke, kako bi od Bosne i Hercegovine mogla da dobije dio novca potrebnog za troškove održavanja Kuće. Svih ovih godina finansiranje je na donatorima iz Holandije, koji ne razumiju zašto Bosna i Hercegovina toliko godina nakon rata nije preuzela brigu o svojoj djeci.

Nažalost, željeni status je trenutno nedostižan za Marliz zbog njenog stranog državljanstva. Bez obzira na dvadesetak godina života u Doboju i 64 djece koje je zbrinula. Ukoliko želi da bude hraniteljka, mora da se odrekne državljanstva Holandije, što za nju uopšte nije opcija.

„Rekli su mi da može moj muž dobiti status a ja ne mogu, što je za mene poniženje. Šta ja onda tu radim sve te godine?“, pita ona.

Odgovore o saradnji sa Prijateljskom kućom i eventualnim načinima dobijanja statusa hraniteljke za Marliz, nismo dobili od Centra za socijalni rad Doboj. Čak ni nakon mjesec dana čekanja, nekoliko imejlova i desetina telefonskih poziva.

Hraniteljske porodice pogodnije od domova

Podaci Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS pokazuju da u ovom etitetu 2020. godine živjelo 315 djece bez roditeljskog staranja. Malo više od 60 odsto njih je smješteno u hraniteljske porodice.

„U Republici Srpskoj se od 2015. godine intenzivno radi na promociji hraniteljstva. Moralni i profesionalni zadatak svih javnih institucija i pojedinaca koji rade u području zaštite djece bez roditeljskog staranja jeste da pruže adekvatnu zaštitu djeci koja odrastaju u rizičnim okolnostima i da, u tom smislu, pronađu pravu mjeru između prava svakog djeteta da odrasta u vlastitoj porodici i obaveze društva da zaštiti najbolji interes djeteta“, navode iz Ministarstva.

Pored različitih edukacija stručnog osoblja, u sklopu promo kampanje nastala je i publikacija „Otvori srce, postani hranitelj“, za sve one koji žele da postanu hranitelji.

„Realizujući Plan transformacije Doma, smještajni kapaciteti Doma se smanjuju – prostorije ranije korišćene za smještaj korisnika mijenjaju svoju upotrebu i stavljaju se na raspolaganje za realizaciju novih usluga za lokalnu i širu društvenu zajednicu. Takođe, smještajni kapaciteti su umanjeni i sprovođenjem jedne od preporučenih mjera nakon izvršenog stručnog nadzora – smanjenje broja djece u vaspitnim grupama. Realizujući aktivnosti iz Plana transformacije dolazi i do smanjenja broja djece i mladih na rezidencijalnom smještaju, dok se povećanjem broja stručnih radnika unapređuju i stručne kapaciteti za rad i postupanje sa korisnicima svih usluga“, navode.

Da je život u porodici jedno od osnovnih prava svakog djeteta, podsjećaju nas iz institucije Ombudsmena za djecu RS. Upravo to pravo je zagarantovano međunarodnim dokumentima i domaćim propisima. Ukoliko dijete nema svoju biološku porodicu ili iz bilo kog razloga ne može da bude sa njom, potrebno mu je obezbijediti hraniteljsku ili porodicu za usvajanje, koja će mu biti podrška prilikom odrastanja.

„Hraniteljstvo je jedan od najadekvatnijih vidova zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, koje djetetu omogućava da odrasta u porodičnom okruženju koje će znatno uticati na razvoj njegovih sposobnosti i kompetencija za samostalan život. Stoga hraniteljstvo kao mjera uvijek treba da bude prioritetniji oblik zbrinjavanja djece u odnosu na institucionalno zbrinjavanje. Polazeći od uloge i važnosti porodice u odrastanju djeteta, institucionalna briga o djetetu primjenjuje se samo kao poslednja alternativa, onda kad su iscrpljene sve druge mogućnosti i onda kad je nadležni organ utvrdio da odrastanje djeteta u porodici nije u njegovom najboljem interesu“, ističu.

Kao ključnu prednost roditeljstva ističu to da dijete zadržava vezu sa porodicom, dok istovremeno stiče pozitivna iskustva porodičnog okruženja u drugoj porodici.

„Stručnjaci upozoravaju da ni jedan dom nije dovoljno dobar, jer nije adekvatna zamjena porodičnom okruženju bez obzira na uslove koji su djeci obezbjeđeni. Hraniteljstvo jeste i zahtjevna i odgovorna uloga jer djetetu privremeno obezbjeđuje odgovarajuće porodično okruženje za odrastanje, dijete, dakle, ne prekida vezu sa prirodnom porodicom“, kažu iz institucije Ombudsmena.

Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite u saradnji sa UNICEF-om BiH, realizuje aktivnosti povezane sa transformacijom usluga Doma, kako bi se smanjio broj djece u ustanovi a povećao broj usvojenja i djece u hraniteljstvu.

Plan transformacije obuhvata usluge dječijeg vrtića, resursni centar za savjetovanje, prihvatilište za djecu u skitnji, dnevni centar. Posebno je predviđeno i proširenje podrške za mlade koji napuštaju ustanovu i započinju samostalan život.

1 Komentar

  1. Nemaju svi tu srecu da se osamostale za to su potrebni uslovi,stan.Ja sam moj kupio preko Solis-a i jos ga otplacujem tu sam pri kraju tek kad isplatim zadnju ratu mogu da kazem da je moj.

Napiši komentar