fbpx

Koliko se kroz igru može saznati o samoj ličnosti, ali i problemima sa kojima se susreće dijete, najbolje pokazuje terapija igrom. Ili kako je rekao Platon: „Više možemo otkriti o čovjeku igrajući se sat vremena nego razgovarajući godinu dana“.

Piše: Snježana Aničić; Foto: Pixabay

Terapija igrom na naučno utemeljen način upotrebljava činjenicu da djeca prirodno komuniciraju kroz igru te uz stručno vođenje pomaže djeci da prepoznaju i izraze emocije i probleme. Namijenjena je djeci uzrasta od tri do 12 godina.

Agresivna ponašanja, izlivi bijesa, ljutnje i problemi samokontrole, strahovi, anksioznost i fobije, prezavisna ili previše povučena djeca, poteškoće vezane za samopouzdanje, nedozrele ili neadekvatne emotivne reakcije, poteškoće pri odvajanju, poteškoće u odnosima sa vršnjacima ili odraslima, samo neki od problema koji mogu da se riješe ove terapije.

Foto: Pixabay

To su nekad vidljive poteškoće koje se manifestuju u ponašanju. Njih mogu, ali i ne moraju da prate tjelesne reakcije. Glavobolje, zadržavanje stolice, nemogućnost kontrolisanja mokrenja i pražnjenja stolice, noćne more i strahovi, problemi u ishrani i slične situacije u kojima u pozadini ne postoji medicinski uzrok problema.

„Ako bih trebalo da kažem svoje mišljenje šta je terapija igrom, onda bih rekao da je to najbolji način bivanja i najbolji vid odnosa između odrasle osobe sa jedne strane i djeteta sa druge strane. Kažu da ne postoji taj problem ili poteškoća, bilo koje prirode ili oblika, a da ne mogu biti tretirani kroz proces tretmana terapije igrom. U suštini to je terapijski proces usmjeren na aspekt emotivnog funkcionisanja djece i njihovog ponašanja u socijalnom polju“, objasnio je defektolog Bojan Radović koji praktikuje ove terapije.

Proces usmjeren ka djeci, ali i porodicama

Smrtni slučajevi u porodici, gubitak kućnog ljubimca, bolest bliske osobe, zlostavljanje, dolazak novog člana porodice ili razvod roditelja, stresni su za cijelu porodicu ne samo za djecu.

„Terapija igrom, kao proces tretmana je usmjerna ka djeci, ali i porodicama koje su preživjele ili još uvijek proživljavaju stanje traume ili stresnih događaja. Roditelj je u procesu aktivni učesnik i terapijski partner. Njegova uloga u tretmanu je jako važna, i usuđujem se reći da veliki dio samog efekta tretmana zavisi od angažovanja roditelja i njihove spremnosti da na neki način prate instrukcije ili savjete. Često dolaze u stanju jako izmiješanih emocija, bespomoćnosti, straha, frustracije i napetosti. Svjest da problem postiji i da postoji spremnost da se radi na rješavanju tog problema je već pola puta“, ističe Radović i dodaje, da za dijete ne postoji bolji stručnjak od roditelja.

Kako kaže, on je tu samo da ih usmjeri na pravi put i da im pomogne da se ne izgube. Napominje da su savjetodavni i edukacijski dio značajni u samom procesu kako bi se roditelji upoznali sa razvojem djeteta.

„Terapeut obučava roditelje konkretnim vještinama, daje emotivnu podršku i superviziju, radi sa roditeljima na konkretnim izazovima i problemima koji se pojavljuju u procesu i zajedno pronalaze adekvatna rješenja. Kao posljedicu toga, roditelj ima realnija očekivanja od djeteta, shvata da su neka ponašanja posljedica faze u razvoju, zna šta može da očekuje i kako da reaguje“, napominje defektolog.

Terapija zavisi od ličnosti

S obzirom na to da je svako dijete ličnost za sebe, ne postoji jedan model koji bi se mogao primjenjivati na sve. Svakoj terapiji je zajedničko da se igra odvija u posebnoj igraonici gdje može da radi skoro sve što poželi, a najvažnije je da ne ugrožava sebe, terapeuta ili prostor.

„Jedan susret, u zavisnosti od uzrasta djeteta, traje od 20 do 50 minuta. Sam terapijski proces traje od 20 do 30 susreta, u zavisnosti od potreba djeteta. Nekoj djeci je potrebno manji broj susreta, ali ponekad i više“, govori naš sagovornik.

Terapija igrom je relativno nova pojava na našim prostorima zbog čega su roditelji ponekad sumnjičavi. Radović napominje da njegovo iskustvo pokazuje da su roditelji na mnoge načine pokušavali da pomognu djetetu, a da su se za pomoć obratili kada su iscrpili sve mogućnosti. Svjestan je da su roditelji u strahu i zabrinuti zbog toga što se to dešava njihovom djetetu. S druge strane, drago mu je što su motivisani da se problem smanji ili riješi u potpunosti.

Roditelji dječaka koji je imao problema sa povučenošću, odlučili su da potraže stručnu pomoć jer su željeli da im dijete bude srećno.

„Naše dijete je bilo stidljivo, slabo je govorio, nije bio prihvaćen u društvu svojih vršnjaka, nije imao samopouzdanja, nije bio samostalan… Htjeli smo da bude poput svojih vršnjaka. Vjerovali smo da će napredovati bar malo ako damo sve od sebe. U početku je teže prihvatio pomoć nepoznate osobe, a poslije je stekao povjerenje i prezadovoljni smo konačnim ishodom“, rekli su nam roditelji i posavjetovali sve da se obrate za pomoć ukoliko primijete da dijete ima problem.

Druga majka priznaje da se njena kćerka suočavala sa strahovima, a da je najveći bio prema psima. Dodaje da su na vrijeme uočili strah, ali da su tek nakon nekog vremena pronašli rješenje.

„Za terapiju smo se odlučili jer smo se našli pred zidom i više nisam znala kako da joj pomognem. To je bilo strašno, ne bih nikome poželjela. Odlično je prihvatila pomoć terapeuta, stekla je povjerenje, a i danas spominje njegove savjete. Sve je zapamtila i drži se toga. Stekla je samopouzdanje, naučila je kontrolisati emocije. Strahova ima jako malo, ali su pod kontrolom i jako smo ponosni. I mi smo promijenili pristup, ponašanje… Uglavnom ona vlada strahovima, a ne oni njome. Teško je biti bespomoćan kad je tvoje dijete u pitanju, užasan osjećaj. Roditelji koji vide da imaju problem, oni će i potražiti pomoć. Zažmiriš i kažeš ‘ja više ne znam šta da radim, pa nek’ ide život.’ Samo iskreno, jer vrijedi svake sekunde“, govori ova majka.

Radović naglašava da je među svim problemima koje su imala djeca sa kojima je radio, u pozadini pretjerana zavisnost djece od roditelja.

„Kao da postoji nekakva epidemija prezaštitnički nastrojenih roditelja, ‘helikopter roditelja’ ili roditelja koji po svaku cijenu hoće da njihovo dijete u svako doba dana bude srećno i bezbrižno. Roditelji treba da shvate da nije njihov zadatak da dijete učine srećnim, nego da ga osposobe i daju mu alate da samo sebe učini srećnim. Frustracija, tuga, bijes, ljutnja, strah, bespomoćnost…. su teške emocije, ali su emocije. Da bi dijete moglo da se razvije u emotivno zrelu osobu, potrebno je da osjeća te emocije, na taj način gradi emotivnu inteligenciju. Svijet nije mjesto gdje ne postoje sve te negativne emocije“, zaključuje naš sagovornik.

Napiši komentar