Problemi sa razvojem govora kod djece mogu da ostave trajne posljedice ukoliko se na vrijeme ne potraži stručna pomoć. Najčešće se javljaju poteškoće u izgovaranju većeg broja glasova, loše verbalno pamćenje, teško verbalno izražavanje, nepravilno upotrebljavanje gramatičkih oblika i nerazlikovanje jednine od množine.
Piše: Snježana Aničić, foto: Pixabay
Iako postoje razvojne norme u razvoju govora, važno je podsjetiti da postoje i dozvoljena odstupanja od tih normi. Da li je riječ o dozvoljenim odstupanjima ili ne, može da procijeni samo logoped.
Često čujemo da roditelji govore kako su dječaci više lijeni od djevojčica kada su u pitanju prve riječi. Međutim, kada je ova tema u pitanju mnogo je mitova koji su prisutni i nisu naučno dokazani.
Diplomirana defektološkinja i logoped Karolina Zečević objašnjava da ne postoje norme koje se odnose na pol djeteta.
„Razvojne norme su standardizovane za svu decu uz mogućnost poštovanja individualnih razlika, koje se odnose na pojedine faktore koji bi mogli da utiču na očekivano. Očekivano je da se pojava prve reči, odnosno početak lingvalne faze, javi na uzrastu od 10 do 18 meseci uz očuvano razumevanje kod deteta. Inače, taj početak se veoma često vezuje za pojavu prvog samostalnog motornog obrasca, ili prohodavanja“, istakla je Zečevićeva.
Nije sramota potražiti pomoć logopeda
Postoje roditelji koji uočavaju određene probleme u djetetovom razvoju govora, ali zbog osude okoline i „sramote“ ne poduzimaju konkretne korake kako bi se riješio problem.
Logopedi godinama pokušavaju objasniti da za odlazak kod logopeda nikada nije rano, ali da ponekad može biti kasno.
„Prvi alarm za posetu logopedu je kada se govorno-jezički razvoj ne razvija u odnosu na očekivno. To se prvo odnosi na izostanak pojave prelingvalnih i lingvalnih faza razvoja govora, izostanak motorne aktivnosti, nepostojanje vizuelnog kontakta. To se dešava u prvim mesecima dečjeg razvoja od četvrtog meseca pa nadalje. U kasnijem periodu na uzrastu od oko 12 meseci teško je izdvojiti samo jedan alarm. Inače su udruženog tipa, i na taj način dobijaju se simptomi odgovarajućih kliničkih slika. Veoma je važno obratiti pažnju na odsustvo razumevanja naloga, izostanak ekspresije, kao i široku lepezu socio-emocionalnih i patoloških obrazaca“, objašnjava naša sagovornica.
Takođe, posmatranje druge djece može da pokaže da li postoje odstupanja. Tu je važno znati da se i pored poređenja sa drugima, ne razvijaju sva djeca istom dinamikom.
Majka šestogodišnjeg dječaka, koji zaostaje sa govorom, kaže da je njen sin počeo da priča sa pune tri godine i do tada je izgovarao nekoliko riječi.
„Sina nikada nisam vodila kod logopeda. Suprug i ja smo se dosta trudili da radimo s njim, da ispravljamo kada pogriješi i slično. Na jesen kreće u školu, ali primjećujem da njegov govor nije kao kod vršnjaka. Nema problema sa gramatičkim oblicima, jedninom i množinom, ali neke glasove i riječi ne izgovara kako treba“, priča S. M. i dodaje, da je i njen muž kasno progovorio i imao je nerazvijen govor do polaska u školu.
Komunikacija, igra i čitanje ključni
Kako bi dijete progovorilo na vrijeme i pravilno razvijalo govor, potrebno je da se uključe svi članovi porodice. Najbitniji su komunikacija, igra i čitanje, zahvaljujući kojima se najviše uči.
„Intenzivna stimulacija počinje sa odnosom majke i deteta. Tu stimulaciju većina majki radi instinktivno, i takva stimulacija je najbolja. U kasnijem periodu javljaju se viši nivoi od strane svih članova porodice. Najčešće je to stimulacija kroz igru. Od navršene prve godine, dete je sve aktivnije i više širi svoj spektar razumevanja i produkcije svojih želja, nezadovoljstava, i slično”, kaže logopetkinja.
Kao najbolje stimulatore dječjeg razvoja, izdvaja govor i komunikaciju. Igra ima veliku ulogu.
“Igra pogotovo ‘kobojagi igre’, igre skrivača, igre onomatopeja… su veoma važne za razvoj kognitivnih (intelektualnih) kapaciteta deteta. Čitanje deci pomaže u razvoju mašte i pozitivno utiče na širenje aktivnog rečnika, a samim tim i bolje naracije (prepričavanja, opisivanja…) svega onoga što zahteva naša komunikacija“,govori ona.
Ona je napomenula da postoji veza između genetike i govora, ali da se to odnosi samo na djecu urednog razvoja, a ne na djecu koja već funkcionišu u sklopu kliničke slike neke od dijagnoza koji se odnose na usporen govorno-jezički razvoj.
Tehnologija ostavlja negativne posljedice
Današnji način života i tehnologija u velikoj mjeri mogu da utiču na razvoj govora. Posljedice na sam djetetov razvoj su uglavnom negativne. Stimulacija pametnim uređajima nije prilagođena dječjem uzrastu i čulima.
„Posledica toga je loša pažnja, nesanica, nervoza, odsustvo želje i potrebe za komunikacijom, širok spektar govorno-jezičkih poremećaja. Ukoliko je dete izloženo ovakvoj stimulaciji, potrudite se da te sadržaje propratite vašim prepričavanjem, gestom, mimikom, da taj sadržaj učinite detetu zanimljivim, opisujte radnje, učinite ih razumljivim. Potudite se da današnji ritam i način života bude kvalitetna stimulaciji“, savjetuje Zečevićeva.
I S. M. je saglasna da tehnologija većinom ostavlja negativne posljedice koje se uočavaju i u kasnijem periodu.
„Radim sa djecom predškolskog uzrasta i vidim koliko su zavisni od tehnologije. Teško im je privući pažnju ukoliko gledaju crtani, nisu zainteresovani za igru i jednostavno vas ne čuju kada im se obraćate“, rekla je naša sagovornica.
Postoje slučajevi kada dijete bolje govori strani jezik nego svoj maternji i često komunicira na stranom jeziku. Zečevićeva smatra da je i to posljedica današnjeg načina života.
„Dete se suočava sa poznavanjem jednog stranog jezika pre polaska u školu. Ubrzanim tempom do svoje pete ili šeste godine još savladava maternju strukturu poznavanja i korišćenja jezika. To znači da na tom ranom uzrastu nije u potpunosti savladalo niti ovladalo korišćenjem osnovnih jezičkih komponenti, koje će se tek kasnije razviti. Mislim da deca ne treba da koriste strani jezik, niti da ga uče do polaska u školu, do potpunog savladavanja maternjeg jezika. Ukoliko se ne ispoštuju osnove razvoja, nailazimo na ozbiljan problem koji veoma često prelazi u govorno-jezičku patologiju“, zaključuje ona.
Koliko je problem sa razvojem govora ozbiljan pokazuje i to što su logopedi uključeni kao podrška u ranom razvoju. Ono što svakako zabrinjava, jeste podatak da je mali broj logopeda koji mogu da se uključe u rješavanje problema.
