fbpx

Zajedničko starateljstvo roditelja nad djecom u Republici Srpskoj ne postoji, jer Porodični zakon ne predviđa tu mogućnost. Ono bi potencijalno riješilo problem koji nastaje nakon raskida ili razvoda, a koji se odnosi na kontakte djeteta sa roditeljem koji nije dobio starateljstvo.

Piše: Snježana Aničić

Banjalučanin, koji je želio da ostane anoniman, govori da je nakon razvoda dijete pripalo njegovoj bivšoj supruzi. Smatrao je da postoji šansa za zajedničko starateljstvo, ali mu je advokat objasnio da je to nemoguće.

„Naravno da bih pristao na zajedničko starateljstvo. Ispočetka sam mislio da je to moguće, ali mi je rečeno da od toga nema ništa. Jasno je da treba izmijeniti Porodični zakon kako bi se uvela takva vrsta starateljstva“, govori ovaj otac.

Ono što je presudno, da bi zajedničko starateljstvo funkcionisalo, jeste dobra komunikacija među roditeljima. Takođe, bitno je da interes djeteta bude glavni fokus.

„Mislim da bi u mom slučaju, zajedničko starateljstvo bilo bolje jer bivša supruga ne bi mogla zloupotrijebiti moju ljubav i brigu za dijete zarad svojih ličnih interesa ili možda i frustracija koje štete i djetetu i meni. To bi riješilo probleme ne samo očeva, već i djece i brakova“, dodaje naš sagovornik.

Šta je zajedničko starateljstvo?

Zajedničko starateljstvo je naziv za zajedničko vršenje roditeljskog prava. Ovo znači da se roditelji, odnosno supružnici, koji se razvode ili nakon što prestanu da žive zajedno, zajednički dogovaraju o svemu u vezi sa djetetom (obrazovanje, zdravlje, putovanja, itd.).

Dijete ima jednu adresu prebivališta, posjete drugom roditelju se dogovaraju između roditelja ili sudskom odlukom, a alimentacija se plaća onom roditelju kod koga je dijete prijavljeno da boravi. Takvo starateljstvo ne podrazumijeva da dijete bude npr. 15 dana kod jednog, pa 15 dana kod drugog roditelja.

„Kada govorimo o prednostima i nedostacima, treba imati u vidu da zajedničko vršenje roditeljskog prava nije pogodan model u svim situacijama, već u slučaju kada postoje dobri i funkcionalni odnosi bivših supružnika, a što predstavlja i poželjno okruženje kod ovog modela vršenja roditeljskog prava. Neophodno je da dijete ne bude ‘razapeto’ između oba roditelja, niti opterećeno lošim odnosima bivših supružnika, koji su često prisutni u praksi“, objašnjava viši asistent sa banjalučkog Pravnog fakulteta Dejan Pilipović.

Da je potrebno izmijeniti Porodični zakon saglasna je i dugogodišnja aktivistkinja Adriana Basara. Kako kaže, to je potrebno iz nekoliko razloga.

„Prvi je da sadašnji Zakon ne prepoznaje razvedenog roditelja, niti njegova prava i obaveze uopšte. Ne postoji termin samostalnog roditelja ili jednoroditeljske zajednice. Samohrani roditelj, prema sadašnjem Zakonu, je onaj roditelj čiji je supružnik umro ili nestao. Svakako, potrebno je uvesti i mogućnost zajedničkog starateljstva“, objašnjava Basara.

Najčešći problemi sa kojima se razvedeni roditelji susreću su međusobno nesređeni odnosi sa bivšim supružnikom, izostanak komunikacije, neplaćanje alimentacije, sprečavanje viđanja djeteta…

„Zaista smatram da bi zajedničko starateljstvo bilo odlično za mnoge očeve i majke, jer sav teret svakodnevnih obaveza oko djece ne bi bio na jednom roditelju, djeca bi imala oba roditelja prisutna u njihovom odrastanju, vaspitavanju, oblikovanju ličnosti. Ali, opet napominjem, ono je moguće samo u slučaju da bivši supružnici imaju potpuno sređene i normalne međusobne odnose“, navodi Basara.

Bitna oba roditelja

Kako bi se dijete razvilo u emotivnom i psihološkom smislu bitno je da odrasta uz oba roditelja. Nakon razvoda, interes djeteta je često zanemaren, a loš odnos među bivšim supružnicima se prenosi i na djecu.

„Ako oboje postupaju u korist djeteta, ako im je dobrobit djeteta najvažnija, onda tu mjesta diskriminaciji nema. Takvi bivši supružnici će se, čije god da je starateljstvo, vrlo lako dogovoriti o svim problemima i situacijama na koje nailaze i obavezama oko djeteta. Imam često običaj da kažem, moj bivši suprug i ja se možemo razvesti stotinu puta, ali nikada se ne možemo razvesti od svoje djece i uvijek ćemo kroz njih biti povezani. Naša djeca su rođena zato što smo mi to željeli i naša obaveza je da učinimo sve kako bi sutra bili kompletne odrasle ličnosti“, objašnjava naša sagovornica.

Foto: Pixabay

Pilipović savjetuje da se roditelji, ali i institucije koje uređuju odnose između roditelja i djece, uvijek vode najboljim interesom djeteta. On poručuje da tradicija nije i ne smije biti prepreka za uvođenje ovakvog modela starateljstva.

„Nekada je uvođenje nekih prava praćeno i zloupotrebama, pa i to treba uzeti u obzir. Prilikom uvođenja novih pravnih instituta uvijek se treba rukovoditi ne samo uporedno-pravnim zakonodavnim rješenjima, nego i rezultatima njihove primjene u pravnoj praksi zemalja koje imaju date institute, kao i osobenostima domaćeg sistema, društvenim i tradicionalnim prilikama, jer neće sva uporedno-pravna rješenja biti uvijek pogodna ili primjenjiva“, poručuje Pilipović.

Iskustva iz regiona

Zajedničko starateljstvo je prepoznato u porodičnim zakonima država u regionu, ali se ne koristi često. I dalje su majke te koje uglavnom dobijaju starateljstvo, a zajedničko starateljstvo se rijetko preporučuje i dodjeljuje.

Ovakvo vršenje roditeljskog prava je gotovo pravilo u švedskom, njemačkom, italijanskom, francuskom i hrvatskom pravu, koje sadrži detaljnije odredbe, pa čak i o planu za zajedničko vršenje roditeljskog prava, u odnosu na pravo Republike Srbije.

Foto: Pexels

Porodičnim zakonom u Republici Srbiji je predviđen sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava u pisanoj formi, kojim se roditelji djeteta usaglašavaju da će roditeljska prava i dužnosti obavljati zajednički i sporazumno, ali u najboljem interesu djeteta i pri čemu se roditelji sporazumno usaglašavaju o tome šta će se smatrati prebivalištem djeteta. Sud odlučuje da li je takav sporazum u najboljem interesu djeteta. Ovaj sporazum se u drugim državama tražio u vrijeme uvođenja ove prakse, a danas se ne traži svugdje.

„Porodični zakon u Republici Srpskoj poznaje samostalno vršenje roditeljskog prava, ali predviđa i određena prava za drugog roditelja kojem nije povjereno dijete. Značajna je i uloga organa starateljstva na ovom terenu, pri čemu najbolji interes djeteta treba uvijek da služi kao odlučujući kriterijum“, govori Pilipović.

On je dodao da mu nije poznato da li se razmišlja o uvođenju zajedničkog vršenja roditeljskog prava u RS.

„Treba razmotriti da li bi ovaj model funkcionisao u praksi, odnosno u kojoj mjeri bi funkcionisao i ostvario svoju svrhu, tako da se ne može apriori reći da je u konkretnom slučaju nepostojanje tzv. zajedničkog starateljstva nedostatak, iako se u opštem smislu mogu čuti riječi podrške ovom modelu“, navodi on za kraj našeg razgovora.

Podržite portal eTrafika.net

Napiši komentar