fbpx

Prema Porodičnom zakonu Republike Srpske, centri za socijalni rad (CSR) su jedine institucije ovlašćene za uređivanje odnosa između djeteta i roditelja sa kojim ne živi, posebno ukoliko se radi o djetetu rođenom u vanbračnoj zajednici. Ali šta kada CSR ne postupa u skladu sa svojim nadležnostima i ne prate sprovođenje svojih odluka?

Piše: Snježana Aničić

Koliko su centri (ne)zainteresovani za svoj dio posla, uvjerila su se tri oca koji su sa nama podijelili svoja negativna iskustva. Saglasni su da centri ne poduzimaju sve što je u interesu djeteta i da često “gaze” svoje odluke. Dvojica su se više puta žalila nadležnima, ističući da su centri koji su vodili njihove slučajeve nezainteresovani.

Banjalučanin, koji ne odustaje od svoje borbe, govori da se na rad CSR žalio približno 50 puta iz različitih razloga, ali da to nije urodilo plodom.

“U Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci protiv Centra postoji krivična prijava za zloupotrebu službenog položaja i nesavjestan rad u službi, koju sam podnio još 2019. godine. Potkrijepljena je velikom količinom dokaznog materijala. U proceduri je i očekuje se donošenje tužilačke odluke. Ministarstvo je u više navrata donosilo akte kojima se Centru nalaže da sprovede aktivnosti na zaštiti prava i interesa našeg sina, u smislu da se prema majci djeteta preduzmu radikalnije mjere iz okvira porodično pravne zaštite, a koje naloge je centar ignorisao”, objašnjava ovaj otac.

Ilustracija

“Centri nemaju volje, želje i hrabrosti”

Dodaje da se Centar uvjerio da majka zanemaruje dijete i da ne postupa u skladu sa njihovim odlukama. Iako su podnijeli prijavu protiv majke, nije pokrenut nijedan postupak. Smatra da je glavni razlog takvog postupanja nedostatak volje, želje i hrabrosti da se stane iza svog stava.

„Takođe, tu je i sakrivanje iza procedura i rokova, pod floskulom da je sve urađeno u roku i po zakonu (iako nije), i da je (kako stoji u jednom od rješenja o kontaktima) Centar sproveo ili pokušao da sprovede sve radnje koje je Ministarstvo naložilo’, a suštinski nije sproveo nijednu, jer majka djeteta odbija saradnju. Pokušati i uraditi su dva sasvim različita pojma, a oni ih izjednačavaju. Prisutan je i nedostatak odgovornosti za svoje postupanje, jer nikome ne odgovaraju za to što (ne)rade, niti je iko od njih sankcionisan za to što se ne poštuju procedure i rokovi, zato što nije sproveo sve naložene radnje“, ističe ovaj Banjalučanin.

Kako kaže, počinje da sumnja da se iza svega kriju mito i korupcija, što značajno utiče na samo postupanje ove institucije.

Foto: Unsplash

Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS su nam potvrdili da su dobijali žalbe na rad CSR, ali ne postoje podaci o tačnom broju. Ministarstvo može odbiti žalbu kao neosnovanu, poništiti rješenje i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovni postupak, poništiti rješenje i odlučiti o predmetu postupka, te izmijeniti prvostepeno rješenje. Takođe, Ministarstvo može zaključkom da odbaci žalbu kao neblagovremenu, nedopuštenu ili izjavljenu od neovlaštenog lica.

„U slučaju kada primi prigovor na rad Centra za socijalni rad, Ministarstvo traži izjašnjenje centra o navodima prigovora i/ili spis predmeta, te na osnovu toga utvrđuje da li postoje nepravilnosti na koje se ukazuje prigovorom. U slučaju da se utvrdi postojanje određenih nepravilnosti u radu centra, Ministarstvo daje preporuke centru za otklanjanje uočenih nepravilnosti ili, ako je to potrebno, određuje stručni nadzor nad radom centra u okviru koga se takođe centru daju preporuke za otklanjanje uočenih nedostataka u radu“, dodaju iz Ministarstva.

Predrasude i diskriminacija ispred prava djeteta

Naši sagovornici ističu da su diskriminisani na samom početku, jer su njihove slučajeve vodile ženske osobe. Napominju da im sa njima nije bilo ugodno pričati o pravima očeva.

„Za njih ja sam naporan, stalno nešto tražim i tjeram ih da rade svoj posao. Bez uspjeha pokušavam da im pokažem da sam i ja roditelj svome sinu i da tražim svoja prava“, kaže naš sagovornik.

Drugi naš sagovornik je nakon razvoda nastavio da plaća alimentaciju i objašnjava da je to jedino područje na kojem nema problema sa bivšom suprugom. Navodi da majka djeteta često, kao izgovor za neviđanje djeteta, koristi bolest i slično.

„Djevojčica je srećna kad je sa mnom. Najviše me boli kada plače i moli da sa mnom provede još nekoliko dana. Bivša supruga ima starateljstvo, ali dijete živi kod njezine majke i u tom mjestu će u septembru krenuti u školu. Događalo se da isključi telefon kada treba da vidim dijete i to sam prijavljivao Centru za socijalni rad. Uvijek su pokušavali da opravdaju njezine postupke. Ne živim u mjestu gdje i moje dijete. Često sam dolazio, a da dijete i ne vidim“, rekao je otac djevojčice.

I on je imao negativna iskustva sa osobljem koje je vodilo njegov slučaj. Diskriminaciju je osjetio više puta.

„Kada sam dolazio u bolnicu da se raspitam za djetetovo zdravlje, medicinske sestre i doktorke su mi uskraćivale informacije, govoreći da sam otac i da nemam starateljstvo. U Centru za socijalni rad čujem: ‘Evo ga opet, šta sad hoće?’ I stalno ponavljaju da ja, kao otac, ne mogu biti jednak sa majkom“, govori.

Očevi sa kojima smo razgovarali složni su da mnogo toga treba mijenjati u radu centara, ali nisu optimistični da će se promjene uskoro desiti.

Iz banjalučkog Centra za socijalni rad su nam rekli da poštuju princip da su otac i majka ravnopravni, iako naši sagovornici tvrde da su se uvjerili da u praksi nije tako. Profesorica Mira Ćuk sa banjalučkog Fakulteta političkih nauka, smatra da CSR ne štite majku više od oca.

„Naša porodica je još uvijek značajno tradicionalna i uloga majke u odgajanju djece je mnogo veća nego uloga oca. To se posljednjih decenija mijenja i očevi se sve više angažuju u njezi djeteta, ali još uvijek u većini porodica brigu o djeci primarno vode majke. Po raskidu porodične zajednice muškarac ‘lakše’ izlazi i odlazi u novu vezu, zaključuje novi brak i slično. To su velike promjene za djecu i majka to osjeća, strah je i izbjegava kontakte djeteta sa tim novim okruženjem, koje je za nju i nepoznato i nepoželjno. Ona ne zna kako funkcioniše otac u tom novom okruženju i strah je da će djeca biti zanemarena“, tvrdi ona.

Ona dodaje da „treba posebno voditi računa o slučajevima zanemarivanja djeteta i tu organ starateljstva ne smije ništa da prepusti slučaju i treba odmah da reaguje“.

„Mišljenja sam da se o tome mnogo vodi računa i da se u svim slučajevima utvrđenog zanemarivanja treba štititi interes djeteta bez obzira o kom roditelju se radi“, zaključuje.

Iz CSR Banjaluka dodaju, da se izvršenje njihovih rješenja može sprovesti putem posredne prinude i putem novčane kazne.

“Izvršenje se može ostvarivati i primjenom neposredne (fizičke) prinude, koja se manifestuje u različitim oblicima i po pravilu primjenjuje samo uz prisustvo i podršku policije. Neposredna prinuda može se primijeniti kada se izvršenje rješenja Centra ne može blagovremeno sprovesti putem posredne prinude. Napominjemo da ovaj Centar do sada nije koristio zakonsku mogućnost izvršenja rješenja Centra sa policijom zbog zaštite interesa maloljetnog djeteta”, rekli su iz CSR.

Potrebna je izmjena Porodičnog zakona

Ćukova navodi da centri za socijalni rad mogu samostalno da odluče da li će u nekim slučajevima uključiti i neke druge institucije.

„Njihova uloga je pružanje stručne pomoći u razrješavanju problema. Te institucije su različita savjetovališta, zdravstvene ustanove, obrazovne i sl. One ne mogu donositi nikakve odluke, ali mogu pomoći u sveukupnoj procjeni stanja i osvjetljavanju svih aspekata funkcionisanja porodične zajednice i njenih članova. Po važećim zakonskim propisima, ne postoji druga mogućnost za uključivanje drugih organa, na primjer sudova i sl. Vode se rasprave o tome i ono što treba uraditi jeste izmjena Porodičnog zakona i unošenje odredbi koje bi regulisale postupanja u slučajevima vanbračnih zajednica“, objasnila je ona.

Foto: Siniša Pašalić / RAS Srbija

Ističe da centri nemaju instrumente prinude, jer je to nespojivo sa socijalnim radom, što utiče na odnos stranaka prema odlukama.

„Treba imati u vidu da su porodični sporovi vrlo komplikovani, da treba mnogo raditi, utrošiti vremena i truda kako bi se uspostavila bilo kakva komunikacija među članovima porodice u slučaju poremećenih porodičnih odnosa. Postoji mnogo slučajeva u kojima nikakav rad ni prisila ne pomažu. Sve navedeno doprinosi da se mnoge odluke organa starateljstva, iako su u interesu djece, nikad ne sprovedu. Upućivanje na sudove od strane Centra za socijalni rad, za kontakte roditelja i djece nije moguće, jer oni znaju svoju nadležnost“, dodaje Ćukova.

Ukoliko se ne sprovodi odluka Centra za socijalni rad, roditelj ne može tražiti od suda da donese odluku o kontaktima.

“U zemljama u okruženju, uređivanje odnosa između roditelja sa kojim dijete ne živi i djeteta u nadležnosti je sudova. Sve zemlje bivše Jugoslavije su imala rješenja kao u RS, ali su to promjenile, vjerovatno iz potrebe da se bolje pravno zaštite ti odnosi i da se iskoristi veći autoritet suda, nego što je to autoritet Centra za socijalni rad. Ovakva rješenja proizvela su potrebu da se sudovi osposobe za uspješno obavljanje ovih poslova, tako da sada zapošljavaju socijalne radnike, psihologe i po potrebi angažuju vještake i druge profesije. Međutim, uloga organa starateljstva je i dalje velika, jer on utvrđuje stanje, prilike, roditeljske kapacitete i sve relevantne podatke iz istorije porodice i djeteta dostavlja sudu sa svojim stručnim mišljenjem”, govori i dodaje, da vjerovatno ne postoji saglasnost svih aktera oko izmjena Porodičnog zakona.

Foto: Pixabay

Treći otac, sa kojim smo razgovarali, smatra da prvenstveno treba omogućiti ravnopravnost polova kako bi svaki slučaj isključio diskriminaciju na osnovu pola.

“Dvojno starateljstvo bi bilo idealno, jer bismo izbjegli brojne probleme. Zaposleni u centrima uvijek nađu izgovore za svoj način rada, a djeca sve trpe. Vjerujem da se tako ponašaju jer osjećaju da im je sve dozvoljeno, a ne bi smjelo biti. Možemo se mi žaliti, ali ako to ne podrazumijeva sankcije za odgovorne, čemu i žalba”, pita se ovaj otac.

Očevi su svoja prava i savjete tražili i od ombudsmana za ljudska prava. U sklopu njihove institucije od 2009. godine, djeluje Odjel za praćenje prava djece i većina žalbi tiče se prava nakon razvoda.

“Ombudsmani u pojedinačnim predmetima ukazuju sudovima na neophodnost provođenja brzih sudskih postupaka, a do donošenja pravosnažne sudske odluke, CSR imaju priliku i obavezu da planiraju aktivnosti s ciljem zaštite djeteta u toku postupka razvoda braka. Efikasan izvršni postupak spriječio bi roditelje u namjeri nepoštovanja sudske odluke. Ombudsmani tada predlažu ili preporučuju nadležnim organima kao što su: timovi CSR, škola, policija, zdravstvena ustanova (po potrebi), da zajedničkim mjerama i aktivnostima raspravljaju i dođu do rješenja, te se ombudsmani veoma često nađu i u ulozi koordinatora ovih aktivnosti”, poručuju iz ove institucije.

Napiši komentar