fbpx

Djetetov razvoj i učenje su uspješniji kroz igru ili sa elementima igre, a uz pomoć igre dijete otkriva svijet. Iako se na prvu čini da je igra samo zabava, ona je više od toga. Pomoću igre dijete razvija vještine (govorne, motoričke, kognitivne, emocionalne i socijalne). Koliko je igra važna, govori i to da je pravo na igru zagarantovano Konvencijom o pravima djeteta.

Piše: Snježana Aničić

Samopouzdanje i samokontrola koji se izgrađuju tokom igre važni su za kasniji razvoj. Podstiču na kreativnost i rješavanje problema, budi se mašta i djeca se uče kako da se nose sa (ne)uspjehom.

Autorka stranice „Stimulativno roditeljstvo“ i osnivačica „Stimulativne zajednice“ Milica Felbab ističe, da je igra bazična vrsta dječje komunikacije i da igrom komuniciraju bolje nego riječima. Dodaje da djeca vole da igraju istu igru, jer vole predvidljivost, red i rutinu.

„Često deca ne žele da pričaju o nečemu što im se desilo, ali tokom slaganja kocki ili ređanja puzli mogu da vam ispričaju mnogo toga. Deca kroz igru mogu pokazati i šta im nedostaje“, objašnjava Milica.

Foto: Pixabay

Kako kaže, bitno je naglasiti da ne postoje negativne emocije koje djeca pokazuju. Uglavnom ih odrasli etiketiraju kao negativne, a one su sasvim normalne.

„Baš zbog tog našeg etiketiranja, dete kada oseti neku ‘negativnu’ emociju, najčešće je to bes, ono se oseća prljavo i ima utisak kao da ne sme da oseća to što oseća. Takva ‘zabranjena’ osećanja mogu se potiskivati i odraziti se u budućnosti. Bolje je da pustimo malo dete da izrazi bes i ljutnju, nego da sutra ‘bijemo glavu’ sa nasilnim tinejdžerom. Najčešće adolescenciju nazivaju ogledalom detinjstva“, govori Milica i napominje da je bijes emocija koja može da se pokaže, ali da se mora kanalisati.

Dijete će bijes najčešće izražavati prema igračkama, a ako ga u tome spriječite, preći će na braću i sestre ili drugare iz vrtića.

Igra s roditeljima razvija bliskost

U igri s roditeljima dijete treba da preuzme inicijativu, a roditelji treba da se prilagode djetetovom uzrastu i načinu igre. Ne treba ih ispravljati i ograničavati već pustiti da vode igru. Pozitivna stvar za roditelje je što mogu ponovo da se vrate u djetinjstvo i na neko vrijeme budu djeca. Na primjer, spremajte sobu na zabavan način. Neka dijete to doživi kao zabavu, a ne kao obavezu.

„Igra je pre svega jako dobra psihoterapija za roditelje. Moćan je lek protiv stresa, pustite dete iz sebe i oslobodite se blokada koje možda nosite iz svog detinjstva. Činjenica da roditelj pokušava da upozna detetov svet, pojačava uzajamno poverenje i poboljšava komunikaciju. Deca su mnogo poslušnija prema roditeljima koji znaju da se igraju sa njima. Pola sata dnevno provedeno u kvalitetnoj igri sa punom pažnjom, bez ometanja, može biti jako blagotvorno za obe strane“, navodi Milica.

Foto: Unsplash

Sandra Cvjetković je majka dvojice dječaka. Naglašava da se ona i muž uključuju u igru sa djecom kad god imaju vremena, što djecu posebno raduje i igra traje duže nego kada se igraju sami.

„Djeca su zainteresovana za igru ukoliko ih mi zaigramo. Zajedno se igraju igračkama, a mlađi sin više voli da se igra predmetima koji nisu igračke. Stariji dječak sa nama voli da igra i društvene igre, a vole i suprugov alat“, objasnila je Cvjetkovićeva.

Foto: Unsplash

Sanja Timarac, magistrica psihologije, govori da odnos roditelja prema igri sa djecom utiče i na to kakve će vršnjačke odnose razviti.

„Kada dijete pokušava riješiti neki problem, ne treba mu davati gotova rješenja već ga ohrabriti da samo dođe do rješenja putem pokušaja i pogrešaka, jer će to znanje i snalažljivost moći primijeniti i u drugim situacijama“, savjetuje psihologica.

Isključite ekrane tokom igre

Ekrani treba da budu isključeni tokom igre da ne bi odvlačili pažnju. Naše sagovornice objašnjavaju, da upotrebu ekrana treba kontrolisati, jer je ponekad stimulacija ekrana jača od igre.

„Roditelji najčešće zbog umora ili nedostatka volje za igrom sa djetetom upadaju u tu zamku da djeci dozvole da budu pred ekranom i više nego što bi trebalo. S druge strane, djeca iz dosade sjede pred ekranom. Upišite dijete na neki sport, podstičite ga da se nadmeće sa vršnjacima, na taj način biće u pokretu, provoditi vrijeme sa drugovima i razvijati svoje samopouzdanje“, poručuje sagovornica.

Foto: Pixabay

Ne gurajte dijete u igru sa vršnjacima

Igra sa vršnjacima je bitna za socijalizaciju, ali dijete ne treba gurati u društvo ukoliko za to nije spremno. To može dovesti do averzije prema zajedničkoj igri, što će djetetu otežati da se kasnije prilagodi vršnjacima.

„Na najranijem uzrastu od dvije do tri godine, dominantna je simbolička igra gdje se dijete igra ‘kao da’ i predmete koristi na različite načine. U interakciji sa vršnjacima igra je paralelna, igraju se u istom prostoru, ali ne sarađuju. Na uzrastu od tri do četiri godine fokus djeteta  je na odnosima među ljudima, pa igra predmetima prerasta u igru uloga gdje djeca imitiraju radnje i odnose koje vide kod odraslih. Razvojem zanimanja za vršnjake razvija se i mogućnost saradnje i zajedničke igre. Igra uloga razvija kod djeteta sposobnost uspostavljanja odnosa sa vršnjacima. Što je preduslov za usvajanje igara sa pravilima“, kaže psihologica.

Ona dodaje da, kada su u pitanju igre sa pravilima, djetetu ne treba da se popušta nego treba da uči da pravila poštuje.

„Igre sa pravilima omogućavaju djetetu da stupi u različite oblike saradnje sa vršnjacima, da se takmiči, da osjeti pobjedu i poraz. Igre sa pravilima, ukoliko se poštuju, mogu biti podsticajne za dijete“, poručuje Sanja Timarac za kraj.

Napiši komentar