Zbog situacije sa virusom korona, učenici u Republici Srpskoj od 17. marta nastavu prate putem televizijskog prenosa, a sa nastavnicima komuniciraju koristeći Google učionice, mail te privatne poruke. Dok je ministarstvo zadovoljno kako su se brzo snašli i načinom na koji sve funkcioniše, odlučili smo da provjerimo kako je djeci sa poteškoćama u razvoju i njihovim roditeljima.

Piše: Snježana Aničić

Daniela Višnjić, majka dječaka koji ima autizam objašnjava da za sada sve funkcioniše kako treba, ali da će se prava slika vidjeti tek kada bude provjera znanja. Njezin sin pohađa šesti razred i radi po individualno prilagođenom redovnom nastavnom planu i programu.

„Ne iskazuje otpor prema izvršavanju školskih obaveza, pišemo zajednički zadaće i radimo ostalo što je potrebno, prema uputama sa TV-a i prema prilagođavanju naših redovnih nastavnika“, govori ova majka.

Iako su roditelji i ranije, uz učitelje, nastavnike i asistente, pomagali svojoj djeci da lakše savladaju gradivo, trenutno je mnogo veći teret upravo na njima. U stalnom kontaktu su sa asistentima i učiteljima, te traže pomoć svaki put kada im je potrebna.

Mozaik prijateljstva
Foto: Pixabay

Ona kaže da su asistenti više od tehničke podrške, ali da to nije prepoznato. Smatra da su djeca sa poteškoćama zakinuta ovim načinom nastave jer su roditelji ti koji prilagođavaju gradivo djetetu. Nastavnici su dostupni, ali zbog velikog broja učenika nemaju dovoljno vremena da se posebno posvete i djetetu sa smetnjama.

„Teško je, odnosno zahtjevnije uskladiti sve redovne obaveze sa školskim, u onom dijelu koji se do sada rješavao u školi. Nakon radnog dijela dana, moram se pozabaviti školskim obavezama, a pored sina imam još jedno dijete u čije školske obaveze se takođe trebam uključiti, odnosno provjeriti da li je on dobro uradio zadaću ili je nešto potrebno ispraviti. Potom sve zadaće treba poslati na odgovarajuće adrese (fotografišem stranice sveski ili udžbenika, pa ih obrađujem na računaru i onda šaljem kako se ne bi preopteretio inbox nastavnika), tako da mi se radni dio dana značajno produžio u odnosu na redovno funkcionisanje“, ističe Višnjićeva.

Od velike pomoći je što su se svi uključili kako bi dječaku omogućili da što uspješnije pređe određene zadatke. Kako kaže, dostavljaju im prilagođene zadatke za domaću zadaću, a asistentica takođe prati nastavu na televiziji i stoji im na raspolaganju prilikom izrade zadaće i eventualne dodatne komunikacije s nastavnicima.

Foto: Pixabay

„S obzirom na djetetove poteškoće nama je najveći problem nastava iz srpskog jezika i književnosti, koja je za djecu s autizmom previše ‘apstraktna’, odnosno zahtijeva socijalno razumijevanje i kreativnost koja većini djece s autizmom nedostaje. Teško nam je, na primjer, kad se treba napisati sastav ili kad se treba dati mišljenje o nekom književnom djelu“, dodaje u razgovoru za eTrafiku.

Nakon što dođe s posla, Daniela pregleda snimke nastave. Zajednički pišu sažetke u svesku, a potom rade zadaću. Sve proslijede asistentkinji kako bi bila upućena u njihov rad, a ona ih šalje nastavnicima. Dok je majka na poslu, dječak uz djedovu pomoć uči lekcije.

„Nastavnici dužni da obezbijede individualizovan pristup“

Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS objasnili su da su svi nastavnici osnovnih škola zaduženi za nastavu na daljinu, ne samo oni koji se pojavljuju na malim ekranima.

„Učenicima sa smetnjama u razvoju trebaju dodatna pojašnjenja određenih sadržaja, prilagođeni zadaci za vježbanje i domaća zadaća u skladu sa njihovim sposobnostima. Republički pedagoški zavod poslao je dopis svim osnovnim školama sa instrukcijom da organizuju individualizaciju pristupa u radu za one učenike koji imaju različite izazove i teškoće u učenju“, poručili su iz ministarstva.

Foto: Pexels

Oni su istakli  da se „od svih nastavnika očekuje da imajući u vidu specifičnosti svojih učenika i uvažavajući njihove posebne obrazovne potrebe obezbijede individualizovani pristup“.

„Pripremanjem i odabirom određenih sadržaja, davanjem dodatnih pojašnjenja, prilagođavanjem zadataka i nastavnih listića, prilagođavanjem načina komunikacije i rada i slično potrebno je obezbijediti dodatnu podršku učenicima koji su se i u uslovima redovne škole susretali sa različitim izazovima i trebali dodatnu podršku“, rekli su za naš portal.

Obaveza nastavnika i stručnih saradnika je da budu na raspolaganju ovim učenicima i roditeljima te da sve probleme u vezi praćenja nastave i učenja rješavaju zajedno.

Asistentkinja u nastavi Dejana Nikolić kaže da je roditeljima na raspolaganju u svako doba dana. Svjesna je da ovaj način učenja nije prilagođen učenicima sa smetnjama, ali smatra da se roditelji odlično snalaze.

„Ovim vidom nastave učenici su samo uključeni, odnosno nisu izostavljeni, a o drugim ključnim stvarima nije se razmišljalo. Za sada nije bilo nekih većih poteškoća. Roditelji mi najviše traže pomoć o tome kako da motivišu dijete, te kako da povećaju njihovu pažnju i koncentraciju“, rekla je naša sagovornica.

Ona smatra da je ovo izazov za naš vaspitno-obrazovni sistem, ali i za one koji su uključeni u sam rad sa učenicima.

„Izazov je za učenike da u kućnom okruženju rade ono što su do sada radili u školi, za roditelje da sve to iznesu, za mene kao asistenta je izazov u samom prilagođavanju operativnog plana uslovima i mogućnostima učenika“, objasnila je Nikolićeva.

„Koncentracija polako popušta“

Daniela Zeljaja, majka djevojčice koja ide u sedmi razred i radi po redovnom individualno prilagođenom planu i programu, kaže da je za nju najveći izazov prilagođavanje gradiva, jer nije sigurna da li je način na koji uče dovoljno dobar za njenu djevojčicu. Objašnjava da njezinoj kćerki koncentracija polako popušta, bez obzira koliko se trudila da joj lekcije učini zanimljivijim.

Foto: Pixabay

„Nakon što zajedno odgledamo nastavu, ja pripremim iz svakog nastavnog predmeta lekciju, prilagodim je njenim potrebama i tada uključujem i nju u proces učenja. Obično biramo dva predmeta dnevno koja ćemo raditi, bez obzira na broj časova. Na taj način je lakše i meni i njoj da pratimo gradivo i da stižemo ponoviti. Svakodnevno provodimo više časova kako u prilagođavanju tako i u učenju. Ponekad je potrebno da i u toku samog procesa učenja iznova prilagodim ono što sam već izvukla kao bitno, jer se pokaže ili kao nedovoljno, ili kao neadekvatno prilagođeno. Ipak, ja nisam prosvjetni radnik i često  pogriješim u metodici rada“, priznaje ona za eTrafiku.

Od početka su u kontaktu sa razrednim starješinom od koje su dobili uputstva kako da rade. Sa nekim nastavnicima komuniciraju putem Google učionica, neki su se javili putem maila, neki i privatnim porukama, ali ima i onih koji nisu pokazali posebnu zainteresovanost.

„Tako je i  u redovnim uslovima u nastavi, uvijek imate nastavnika koji ulažu više truda i imaju više razumijevanja, a imate i onih koji iz nekada opravdanih, nekada neopravdanih razloga smatraju da neke stvari nisu njihov dio obaveza. Ja bih posebno izdvojila nastavnika biologije ovaj put, kao sjajan primjer dobre komunikacije i vrlo produktivnog rada. Redovno nam šalje upute, prezentacije i sve ono što bi moglo da nam olakša. S obzirom da nam je svima cijeli ovaj proces rada nov, da svi eksperimentišemo, imam puno razumijevanje za sav nastavni kadar koji i u ovim teškim okolnostima ispunjava svoj zadatak. Sa asistentkinjom smo u kontaktu svakodnevno, pruža nam svu potrebnu pomoć i podršku koliko je to moguće u trenutnoj situaciji“, naglašava Zeljaja.

„Sve je teže i zbog manjka socijalizacije“

Pitali smo psihologinju Vesnu Bosančić kako djeci sa poteškoćama objasniti zašto ne idu u školu. Ona govori da trenutna situacija stvara konfuziju u njihovoj glavi te da je sve dosta teže i zbog manjka socijalizacije koja je ključna u inkluziji.

„Imajmo još u vidu i to da su djeci uskraćene i dodatne grupne aktivnosti koje su imali, kao što su radionice, dnevni boravci, neki dodatni časovi koje su možda pohađali, sve je jednostavno ‘stalo’, i to je ogromna promjena, oni će, u većini sluačajeva, da osjete strah, a neće biti svjesni šta se tačno dešava i šta sve ovo znači, i zašto ne mogu vani, zašto ne mogu da se druže s drugarima, da se igraju s njima vani, i slično. U ovim situacijama je bitno djetetu ukazati na to da ono nije ništa krivo, i da ga ne kažnjavate time što boravi u kući cijeli dan, već da su svi u kući, kao i oni. Najbolje na sopstvenom primjeru, ukoliko ste radili, pa sada radite od kuće“, objasnila je Bosančićeva.

Takođe, njezin savjet je da iskoristite mogućnosti koje nudi Internet. Dozvolite djetetu da održava kontakt sa bliskim ljudima i prijateljima preko Interneta, jer je bitno da zna da su oni i dalje tu za njega. Kada je u pitanju motivacija, psihologinja ističe da je ključno da roditelj dobro poznaje svoje dijete. Tako će znati šta djetetu odgovara ili ne odgovara.

„Polako i postepeno, bez žurbe i pritiska da se sve što prije završi, jer je ovo ipak jedna drugačija realnost, i to tako i treba shvatiti, i dati vremena, i djetetu, a i sebi. Dakle, uvesti što više nekih zajedničkih aktivnosti, u kojima ono uživa, da mu pokažete da ste vi sad tu za njega, da ćete da radite s njim, da ćete zajedno proći kroz sve ovo, da ćete mu pomoći ako nešto ne zna, i slično. Budite mu podrška, uvijek i u svemu“, savjetuje psihologinja.

Roditeljima preporučuje i da ne paniče, kako bi i djeca pratila njihov model ponašanja i ostala mirna. Dodaje da je dobro, ukoliko je moguće, dopustiti djetetu da boravi u dvorištu. Objašnjava da od pomoći može biti i komunikacija sa drugim roditeljima, razmjena materijala, savjeta i iskustava.

Ona dodaje da su djeca sa poteškoćama stalno u nekoj vrsti izolacije, jer im sistem ne posvećuje dovoljno pažnje.

„To je  poražavajuće, i vjerujem da se u ovom situaciji više nego ikad tako osjećaju, da li su se pitali kako će škola na daljinu funkcionisati u njihovom slučaju, da li se iko bavio tim pitanjem? Roditelji su zbunjeniji i sad se još više moraju boriti i truditi da pomognu svom djetetu da savlada sve ono što ovo vrijeme od njih zahtijeva“, ističe Bosančićeva.

Kada je socijalizacija u pitanju, i Višnjićeva dijeli mišljenje sa psihologinjom. Njezin sin je imao brojne aktivnosti, ali je trenutno sve obustavljeno.

Roditelji i djeca se nadaju da će se stvari uskoro vratiti u redovan ritam, te da će lekcije lakše savladavati sa vršnjacima u školskim klupama. Dok to ne bude moguće, ostaje im da daju sve od sebe kako bi gradivo bilo što bolje naučeno.

Autizam

Napiši komentar