Od izbijanja epidemije korona virusa, kompletan obrazovni sistem Republike Srpske je prešao na tzv. učenje na daljinu. U prvim osvrtima u javnosti na primjenu ovih metoda, ističe se da se svi akteri tek prilagođavaju inovaciji, ali se i potenciraju pozitivna iskustva nastavnika i učenika sa do sada nekorištenim metodama.
Piše: Saša Bižić/Foto: Univerzitet u Banjaluci
Na početku razgovora za eTrafiku, prof. dr Ivanu Zečević, šeficu studijskog programa psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, pitamo da li ovaj proces zaista funkcioniše idilično? Naša sagovornica, čija je uža specijalnost školska psihologija, ističe da se orijentiše prema onom što vidi u radu nastavničkog aktiva u jednoj osnovnoj školi, te dodaje da ne želi da generalizuje i da se njena procjena ne odnosi na sve osnovne škole u Republici Srpskoj.
“Što se tiče učenja na daljinu, uspostavljenog u našem obrazovnom sistemu nakon što se pribjeglo izolaciji, smatram da su se Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Republički pedagoški zavod vrlo brzo organizovali i potrudili da se sa više različitih strana krene prema djeci, da se podstakne njihovo učenje i da nastava funkcioniše. S jedne strane imamo snimanje emisija na RTRS-u, a sa druge stalne kontakte učenika sa učiteljima i nastavnicima. Što se učenja na daljinu tiče, resorno ministarstvo je vrlo brzo dalo odgovor na situaciju u kojoj se nalazimo. Međutim, učenje na daljinu je prilično širok pojam i podrazumijeva korištenje različitih metoda i tehnika rada, kao i digitalnih alata. Postavlja se pitanje kako izgleda stanje na terenu i koliko su i učenici i nastavnici spremni i digitalno pismeni”, kaže prof. dr Ivana Zečević.
Šta su prednosti, a šta mane učenja na daljinu, koje u svijetu u različitim formama postoji još od 18. vijeka, a u današnjem obliku, uz upotrebu savremene tehnologije, duže od dvije decenije?
Što se tiče prednosti, kada imamo internet mnogo više osoba može da učestvuje u jednoj online učionici. Može im se ponuditi znatno više materijala, mogu se razvijati plodnije diskusije, imamo mogućnost drugačije strukture nego u školi, uz ograničeno vremensko trajanje časa. Zatim, koristeći moderne naprave u toku nastave, konstantno boraveći na internetu, učenici pronalaze različite izvore informacija, automatski ih preuzimaju u toku časa i koriste.
Ako govorimo o obrazovanju djece, a ne odraslih, nedostaci su u tome što se kod obrazovanja na daljinu od učenika zahtijeva razvijena odgovornost, da budu menadžeri sopstvenog slobodnog vremena, da odrede kada će da uče i da se odmaraju. Tu je veoma teško da nastavnik dominantno podstiče motivaciju učenika. Učenik mora sam sebe da podstiče ili osoba koja je tu, uz njega. Možemo sada da imamo probleme sa učenjem na daljinu i zato što dio djece živi u mjestima gde internet nije dovoljno jak, nekada nestane i struje, pa nisu u mogućnosti da isprate nastavu ili jednostavno nisu opremljeni digitalnim uređajima. To su manjkavosti karakteristične za područje u kojem živimo. Naravno, jedan od nedostataka učenja na daljinu jesu i nedovoljno razvijene digitalne kompetencije. To može da bude mana ako posmatramo situaciju iz oba ugla, i nastavnika i učenika.
Kako ocjenjujete stanje u tom domenu?
Nisam sigurna koliko imamo digitalno kompetentnih nastavnika, ne zato što podcjenjujem profesionalce iz ove profesije, već zato što nemam podatak o tome da se na razvoju njihove digitalne pismenosti sistemski radilo. Digitalne kompetencije ne podrazumijevaju samo znanje o tome kako se koristi računar, kako se koriste Word, Excel itd. Imati digitalne kompetencije znači i sposobnosti traganja za informacijama i njihovog pronalaženja, razdvajanja bitnog od nebitnog, programiranja, korištenja različitih alata i aplikacija koje danas internet omogućava i rješavanja problema uz njihovu pomoć. Bilo bi dobro kada bi se imali podaci o tome koliko nastavnika koristi različite platforme i aplikacije u radu sa učenicima. Ministarstvo prosvjete i kulture RS u svom dopisu označilo je Office 365 kao veoma dobro organizovanu platformu koju nastavnici mogu da koriste. Pored nje, postoji i platforma pod nazivom Google Classroom, koja je odlična i vrlo jednostavna.
Sagledavši edukaciju mog djeteta u protekle tri sedmice, mogu da kažem da su nastavnici koji su u komunikaciji s njim – a to je ipak mali broj u odnosu na čitavu RS – pokazali osnovni nivo znanja. To podrazumijeva komunikaciju putem e-maila i vibera, ali samo za razmjenu informacija o zadaći. Dakle, nisam sigurna koliko je korištenje raznih platformi za učenje zastupljeno u osnovnim školama u RS. Čini mi se da ne postoji jasna struktura, a ta nejasna struktura u kojoj „plivaju“ učenici nije dobra za ovaj period izolacije i njihovo učenje.
Budući da je vremensko trajanje epidemije neizvjesno, ima li smisla insistirati na širim pojmovima od učenja, odnosno na obrazovanju i vaspitanju? Da li je realno očekivati takve dimenzije od nastave bez direktne komunikacije prosvjetnih radnika i učenika?
Lično mislim da je ovo idealna prilika da nastavnici pokažu učenicima i ljudsku, humanu stranu, da im daju do znanja da oni brinu o njihovom zdravlju, da nije najvažnije da li je dijete dostavilo zadaću, već ako je nije dostavilo – zašto nije, te kako se dijete osjeća i bori sa svojim osjećanjima. Smatram da je ovo optimalno vrijeme da pokažemo svu širinu koju bi nastavnička profesija trebalo da posjeduje. Koliko god da je ovo neizvjesno vrijeme koje nas je prebacilo iz zone komfora u zonu straha, mislim da iz zone straha treba da pređemo u zonu učenja. Ovo vrijeme omogućava nastavnicima da tragaju za novim resursima koji bi mogli da obogate njihov poziv, kako bi sutra, kada se ponovo uživo susretnu sa učenicima, mogli da im ponude nastavu koja dolikuje nastavi 21. vijeka.
Kako na motivaciju djevojčica i dječaka da se posvete učenju utiče čitav niz pratećih faktora, od neformalnosti kućnog ambijenta do potencijalne podložnosti stresu njihovih očeva i majki, jer je ovo i za njih nova situacija sa nizom iskušenja?
Uloga roditelja je jednako važna sada, kao i ranije, ali dobija dodatnu dimenziju. I roditelji su, kao i njihova djeca, izloženi silnim iskušenjima. Period izolacije je veoma težak period i, koliko god se borimo da u ovom periodu očuvamo fizičko zdravlje, toliko treba da budemo svjesni i da nam je mentalno zdravlje neminovno ugroženo i da ćemo iz ove izolacije izaći sa određenim posljedicama. Možda i sa naučenim lekcijama, ali defintivno boravimo u nespecifičnim uslovima, koji zahtijevaju boravak više osoba na malom prostoru tokom dužeg vremenskog perioda, a tu podrazumijevam jednu primarnu porodicu. Koliko god se te osobe voljele, naprosto su usmjereni jedni na druge u malom prostoru i tokom mnogo dužeg vremenskog perioda nego u redovnim okolnostima, kada se ide na posao ili u školu. Vjerovatno je veći nego ranije procenat djece koja traže pomoć roditelja kako da obavljaju školske zadatke. Savjetujem roditeljima da pronađu balans između zahtjeva djece kada je učenje u pitanju i perioda za slobodne aktivnosti. Roditelji ne bi trebalo da se pretvore u nastavnike, u nekoga ko podučava.
Gdje treba da se zaustave, da ne bi prešli tu liniju?
Veoma je bitno djetetu dati objašnjenje nekog nepoznatog pojma, međutim, usmjerila bih roditelje na to da više budu podrška djeci, u tome da im pomognu da strukturiraju svoj dan, da utvrde periode kada će da uče, u odnosu na one periode kad odmaraju i da im jedan dio toga dana budu pomoć u zabavi. Znači, da svoju djecu usmjeravaju da sve nedoumice rješavaju sa nastavnicima, kako se porodična dinamika ne bi svodila na učenje i ispitivanje, jer roditelji u takvim okolnostima gube svoju osnovnu funkciju. Roditelji treba da se trude da normalizuju situaciju, da ne katastrofiziraju, posebno kada su u pitanju mlađa djeca koja to ne razumiju. Trebalo bi da imaju više slobodnih aktivnosti sa djecom, da igraju društvene igre, ili gledaju zabavne filmove, da se prosto kuća ispuni smijehom i radošću. Što se tiče načina na koji djeci objašnjavaju pojavu virusa, internet je danas pun tutorijala i video zapisa o tome kako pristupiti djetetu ovim povodom.
Može li se govoriti o paradoksu – da je za suočavanje djece iz osnovnih škola sa periodom epidemije najvažniji način na koji sada provode slobodno vrijeme? Kako na njihove misli i osjećanja utiču ograničenje kretanja i drugi limiti, bilo da su opravdani ili ne?
Da, imamo paradoks, danas su djeca fizički limitirana, stavljena u svoja četiri zida. Tenzije su na višem nivou, nemaju mogućnost da se istrče i potroše višak energije, a onda se od njih zahtijeva da izvjesni vremenski period idu u svoju sobu, kao ranije u učionicu. Kod većine djece period učenja sada je mnogo duži nego što je bio prije, jer su tada ipak dolazili iz škole sa određenim kvantumom znanja, a danas su im misli i osjećanja mnogo više fokusirana na to kako da savladaju novo gradivo. Djeci je u savladavanju tog gradiva neophodna odrasla osoba. Međutim, ne možemo da pričamo o tome da su TV emisije dovoljne da objasne naučne pojmove koje djeca uče u školama. Čak i da na YouTube-u pregledate po nekoliko puta, nemoguće je očekivati da nastavnik koji je dobio pet ili 10 minuta za svoj predmet odradi nastavnu jedinicu kao što je odrađuje za 45 minuta. Ovo je mnogo zahtijevnije vrijeme, i sa pozicije emocionalnog doživljavanja, koje je takvo kakvo jeste, zato što se djeca osjećaju kao da su u zatvoru.
Šta to konkretno podrazumijeva?
Nemaju slobodu kao ranije, a s druge strane izložena su mnoštvu novih informacija i pojmova, koji su za njih vrlo apstraktni i za njih je potreban veći rad, uz pomoć kompetentne odrasle osobe. Zato sada imamo problem da djeca već osjećaju intenzivan emocionalni naboj jer ne viđaju drugare, ne mogu da podijele zabrinutosti i radosti sa njima. Koliko god da smo ranije pričali o tome da su ovo djeca modernih tehnologija, da stalno tipkaju na računaru ili telefonu, mislim da ćemo sada biti u prilici da shvatimo koliko je njima potrebna fizička blizina i druženje. Dakle, stereotip koji smo stavili iznad njihovih glava nije potpuno tačan. Na kraju, o tome govori i priča snimljena u odjeljenju u kojem se pojavio prvi oboljeli dječak od korona virusa, kada su upravo djeca rekla koliko su im nedostajali njihovi drugari, da budu fizički prisutni. Znači, ovaj period je za našu djecu i školarce veoma težak i može da bude problematičan u sferi učenja, motivacije i koncentracije, jer su im misli svuda, samo nisu na nastavnom gradivu.
Šta se može učiniti da se pomogne osnovnoškolskoj djeci sa raznim vidovima teškoća u razvoju, imajući u vidu činjenicu da se u standardnim okolnostima odnos društva prema njima, bar deklarativno, zasniva na inkluziji i socijalizaciji, a sve to sada izostaje?
To su djeca koja mnogo više traže kontakt, sa kojima se mora znatno više raditi na taj način. Nisam sigurna na koji način se online nastava može izvoditi sa ovom djecom. Čini mi se da je njihovim roditeljima najteže. Sada su usmjereni 24 sata na svoje dijete, moraju da budu i profesionalci i roditelji. Majke i očevi djeteta tipičnog razvoja, bez teškoća u razvoju, mogu da mu kažu da uči samo ili da mu objasne određeni termin. Međutim, djeca sa teškoćama u razvoju zahtijevaju defektološki, psihološki i medicinski tretman, a roditelji ne mogu da preuzmu i te uloge, tako da apsolutno ne mogu da zamislim na koji način izgleda njihov život danas u izolaciji. Mogu samo da kažem da je ovim roditeljima i djeci danas više nego ikada neophodna pomoć.
Od javnih ličnosti, ali i građana, u proteklim sedmicama nerijetko su se mogla čuti poređenja sadašnjeg načina života sa pravilima koja je diktirao rat devedesetih godina. Imaju li smisla takve komparacije, iz vizure djece u osnovnim školama i njihovog psihičkog stanja?
Ne bih opterećivala djecu tim periodom, koji je preživjela i moja generacija, jer sam bila gimnazijalac u ratu. Ipak, tadašnja izolacija nije bila ovog tipa. Mi smo izlazili napolje, družili se, život smo stvarali napolju. I onda su bila zatvorena kina i pozorišta, ali mi smo ih pravili u školama. Mnogo smo čitali, da ne bismo razmišljali o tome gdje su nam očevi, ali nismo bili zatvoreni u četiri zida. Sigurna sam da je bilo i takve djece, ali ne u tolikom broju kao sada, jer ih je danas 100 odsto. Znači, ne bih upućivala roditelje i nikog od odraslih da minimiziraju sadašnje vrijeme tako što će reći – kako je nama bilo u ratu. Našoj djeci je sada teško i nikako nije uputno da im se ukazuje kako će, možda, biti i još teže. Njima je sada najteže, tako da nema smisla ova komparacija. Ima smisla da razumijemo našu djecu, njihove tegobe i da im kažemo – razumijemo da vam je teško, ali hajde da vidimo kako može da vam bude lakše. Zato pozivam i nastavnike da pokušaju da što je moguće više strukturiraju svoj rad, jer jasna struktura zadovoljava dječju potrebu za sigurnošću. Isto tako, pozivam nastavnike da ne „zatrpavaju“ djecu svakodnevno brojnim informacijama, jer su već dovoljno opterećeni. Neophodno je da s njima komuniciraju na najnužnijoj osnovi, jer u protivnom stvaramo kontraefekat i podižemo tenziju.
Od zvaničnika i kod nas i širom planete sve češće se čuje formulacija da poslije epidemije „ništa više neće biti isto“. Te riječi upotrebio je i ministar za visoko obrazovanje RS, najavljujući da će se fakulteti sve više okretati obrazovanju na daljinu. Kako gledate na mogućnost da se takve inicijative pojave i kada su u pitanju osnovne i srednje škole u RS i BiH?
Ja se nadam da neće biti isto. Kao nastavnik visokoškolske ustanove, nadam se da moja nastava više neće biti ista. To čujem i od mojih kolega. Mi smo otkrili mnoštvo novih alatki. Možemo da „zahvalimo“ epidemiji što nas je natjerala da uđemo u tu zonu učenja. Smatram da nam je ovo odlična prilika da unaprijedimo sistem rada, da sutra omogućimo studentima koji nisu bili u mogćnosti da prisustvuju nastavi da budu jednako zadovoljni i da imaju osjećaj kao da su bili prisutni, zato što će imati bilo snimljena predavanja, uz konsultacije sa profesorima na drugačiji način, tako što će im prisustvovati iz svoje kuće, ukoliko nisu u mogućnosti da budu uživo. Kada je u pitanju visoko obrazovanje, sigurna sam da neće biti isto. Zato bih savjetovala i ljudima u osnovnim i srednjim školama da iskoriste ovaj period. Sada je 21. vijek, nismo u 19. vijeku, imamo mnogo alatki koje olakšavaju život. Krenimo u korak sa generacijama koje obrazujemo. Sada smo dobili priliku da naučimo da komuniciramo alatkama koje oni svakodnevno koriste. Ovo je prilika da škola postane interesantnija djeci 21. vijeka.
Šta bi mogli da budu prvi koraci u tom pravcu?
Ovo jeste period kada je i nama i našoj djeci teško, ali je i period kada bismo tu tegobu mogli da prevaziđemo tako što ćemo u ovoj nastavi na daljinu da naučimo na koji način možemo da jednostavnije podučavamo djecu, koristeći platforme i druge resurse na internetu, od snimljenih predavanja do razgovora na Skajpu. Važno je da sutra naša djeca ne izlaze iz škola digitalno nepismena. Mislim da je dobra prilika da ljudi u Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Republičkom pedagoškom zavodu razmisle o tome šta su digitalne kompetencije 21. vijeka i na koji način bi se one mogle razvijati, od vrtića, preko osnovne do srednje škole. Ovo je prilika da ih počnemo razvijati sada, da se u ovom periodu u nadležnim institucijama razmisli kako bi se mogao oplemeniti nastavni plan i program, da već od sljedeće godine neke od naučenih lekcija u ovoj izolaciji budu sastavni dio tih planova i programa.
