Da sva djeca sa autizmom nemaju isti tretman prilikom inkluzije uvjerila se i porodica dvanaestogodišnjeg dječaka iz Banjaluke. Dječak je upisan u osnovnu školu po prilagođenom programu, ali se nije dugo zadržao. Završio je prva dva razreda uz pomoć asistenta u nastavi, a nakon toga je prebačen u Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju sluha i govora.

Piše: Snježana Aničić

Nadležni iz škole su odlučili da mu nije mjesto među ostalom djecom, te je napisan negativan izvještaj. Majka dječaka ističe da je izvještaj imao samo negativne strane, dok je ona pozitivna u potpunosti zanemarena.

„Mene su iz škole nazvali dva dana prije nego što je zakazana komisija. Posljednji dan pred školu išla sam na komisiju. Rekli su mi da samo rade po zakonu i da osoblje nije dovoljno edukovano za rad sa mojim djetetom. Nisu mi dali ni mogućnost da se pripremim, a cijela situacija me prilično pogodila“, objašnjava majka.

Nikada nije saznala šta je prethodilo pisanju izvještaja i sazivanju komisije. Rečeno joj je da ne mogu ugrožavati ostalu djecu i da je manjak stručnosti jedan od glavnih problema. Komisija je odbacila nalaze koje je donijela od psihijatra, a odluku su donijeli na osnovu izvještaja škole.

„Kada sam došla u Centar za socijalni rad rekli su mi da se ne moram pridržavati odluke komisije i da moje dijete ima pravo da ostane u školi. Ipak sam odlučila da ga prebacim u Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju sluha i govora i  sada sam mirnija“, navodi ona.

Dječak se dobro snašao u Centru, jer mu je okolina od ranije bila poznata. Sada je četvrti razred, dobro se nosi sa školskim obavezama, a majka ističe da mu je mnogo lakše jer je sredina manja i ima malo djece. Godinama dolazi u Udruženje za pomoć licima sa autizmom „Djeca svjetlosti“, što pokazuje i određene rezultate.

„U radu sa njim najviše se baziramo na vježbama grafomotorike, usvajanju osnovnih školskih vještina, razvijanju pažnje i koncentracije, unapređenju kognitivnih sposobnosti, kao i na emocionalnom razvoju. Pored toga, fokus stavljamo i na razvijanje socijalnih vještina, koje su od velikog značaja. U kontaktu sa drugom djecom kao i sa volonterima, dječak ostvaruje primijetan napredak“, govori stručna saradnica Udruženja i diplomirana psihologinja Vanja Dobrnjac.

Majka pojašnjava da je su ga vršnjaci dobro prihvatili. U školi nije imao problema, a roditelji druge djece su imali dovoljno razumijevanja.

„Ja primjećujem određene pomake. Prije nije mogao sjediti ni pola sata, a sada zna da na času treba da sjedi 45 minuta. Uočavam veći stepen poslušnosti, razumijevanja. Mislim da je rad sa djetetom najbitniji, od samog početka ide logopedu što pokazuje rezultate. Trudim se da mu omogućim da se susreće sa raznim situacijama kako bi naučio kako da se ponaša“, objašnjava ona.

Dječakov napredak uočili su i u Udruženju. Vanja Dobrnjac objašnjava da on ima sjajne razvijene radne navike i samostalnost. Kada dođe u prostorije Udruženja sam se izuva i ostavlja jaknu, zatim sjeda za sto i čeka da počnu sa aktivnostima koje su predviđene za taj dan. Aktivnosti uvijek rado prihvata i trudi se da ih odradi do kraja. Ukoliko nešto ne obavi na željeni način, obično se uznemiri.

„Uključuje se u jednostavnije igre sa ostalom djecom i zainteresovan je za saradnju. Kroz sve vrijeme koliko radim sa njim, mogu reći da se vidi napredak u svim aspektima, počevši od koncentracije i pažnje koja je znatno veća, do fine motorike i pisanja, kao i socijalizacije. Uz kontinuiran rad i trud njegov napredak vremenom može biti samo još veći“, govori Dobrnjac.

Ovoj porodici početak je bio jako težak, jer niko nije znao u čemu je problem. Iako je majka kucala na mnoga vrata rijetki su bili oni koji su znali kako da joj pomognu. Njen sin je ispočetka imao razvijen govor, a onda je primijetila da se nešto događa.

Na početku, mnogi su tvrdili da je riječ o nečemu što mu se dogodilo i što je ostavilo posljedice po govor. Govori da je najviše bila razočarana nerazumijevanjem pedijatra koji je tvrdio da je dijete samo razmaženo.

„S vremenom sam shvatila da je situacija sve gora. Imala sam osjećaj da me uopšte ne čuje i da reaguje samo ako nečim kucnem. Mislila sam da mu se nešto zaista dogodilo i to me je plašilo. Kada sam ga odvela logopedu ustanovio je da je riječ o autizmu i tek poslije toga sam nailazila na razumijevanje drugih stručnjaka“, ističe.

Najviše se oslanjala na pomoć i savjete drugih roditelja koji su imali iste probleme. Takođe, od velike pomoći joj je bila i edukacija za roditelje u Beogradu. Tada je naučila kako da se nosi sa situacijom, na koji način treba da postupa sa djetetom.

„Nama roditeljima treba više edukacije koja će nas naučiti kako i šta. Svašta bi trebalo promijeniti u našoj državi. Moj muž radi u inostranstvu i nisam primorana da tražim pomoć od drugih, ali ima dosta porodica koji ne mogu da osiguraju finansije. Potrebno je više raditi sa djecom, donijeti zakone koji će ih štititi“, naglašava ova majka.

Na kraju, ističe da je podrška i razumijevanje u porodici najbitnije. Njenu porodicu situacija je još više zbližila. Raspuste provode u inostranstvu, što dječaku pomaže da se upozna sa drugačijom i novom okolinom. Iako se plašila prvog putovanja, jer nije znala kako će sin reagovati, dječak se brzo uklopio u novo okruženje. Primijetila je da mu promjena godi i da se raspoloženje popravlja.

Njena želja je da dječak upiše i srednju školu u skladu sa svojim mogućnostima, ali kako kaže još je rano da o tome razmišlja jer nije sigurna kakvi će rezultati biti za nekoliko godina.

[post_ender]

Napiši komentar