Zahvaljujući zajedničkim naporima Udruženja mladih psihologa i Udruženja Roma “Neretva” iz Mostara, u školskoj 2015/16. upisano je više romske djece nego ranije, i znatno manji broj je prekinuo školovanje.
Projekat kojeg su podržale Uprava Grada Mostara i Roma Education Fund, obuhvatio je djecu koja su upisana u školu, djecu koja su izvan školskog sistema i djecu koji su odustala od školovanja.
Osnovana su dva produžena boravka u dvije osnovne škole s područja Mostara koje pohađaju romski i neromski učenici. Pored toga, a u svrhu individualizacije pristupa obrazovanju, organizovana je redovna dopunska nastava, radionica za razvoj socio-emocionalnih kompetencija i osigurani udžbenici i druga neophodna oprema za školu.
Jedan od najvećih uspjeha je da je ostvarena stopa zadržavanja učenika u osnovnoj školi od 100 posto. Poboljšanje u uspjehu je uočeno posebno kod mlađe djece, a za svako dijete je razvijen individualni pristup nastavi koji smanjuje jaz između njih i ostalih vršnjaka.
Roditelji su takođe aktivno uključeni – iako svjesni važnosti obrazovanja, oni su pod velikim pritiskom zbog egzistencijalnih problema s kojima su suočeni. Mnogo bolje reaguju na kućne posjete nego na pozive u školu, i njihovom aktivnom uključenju u proces obrazovanja će se u narednom periodu posvetiti posebna pažnja.
Psihologinja Majda Šehić iz Udruženja mladih psihologa pojašnjava da jedan od velikih problema romske djece na putu ka integraciji u društvo i školsku zajednicu jeste nepoznavanje jezika.
“Iako u nešto manjoj mjeri nego siromaštvo i specifičan način života, jezičke barijere predstavljaju otežavajuću okolnost u obrazovanju romske djece. Puno je roditelja romske djece koji ne poznaju dobro B/H/S jezik, te stoga ne mogu ni djecu naučiti, a naša iskustva pokazuju da je uobičajeno da dijete u porodici gotovo nikada ne koristi B/H/S jezike što otežava i njegovo usvajanje u nastavnom procesu. Takvo stanje negativno utiče i na komunikaciju. Djeca romske populacije koja ne poznaju dobro B/H/S jezike nemaju loše komunikacijske vještine, ali zbog manjkavog poznavanja jezika rjeđe se upuštaju u komunikaciju i sa vršnjacima i s autoritetima što ih stavlja u nepovoljan ili izolovan položaj u vršnjačkoj grupi”, pojašnava Šehić.
Kaže da su kroz projekat uočili da mostarske škole sa najvećim brojem učenika romske populacije ulažu velike napore u poboljšanje poznavanja B/H/S jezika.
“Nastavno osoblje ulaže velike napore u podučavanje s posebnim naglaskom na učestalu interakciju s ovim učenicima. Ono što se pokazalo jako korisnim u našem projektu su interaktivne radionice za romske i neromske učenike i učenice. Naime, tokom aktivnosti usmjerenih na socio-emocionalno učenje, učenici imaju priliku da ulaze u interakciju sa vršnjacima koja zahtijeva često verbalnu komunikaciju. Vršnjačke grupe u osnovnoškolskoj dobi mogu imati izuzetno pozitivan uticaj na razvoj i akademski uspjeh učenika, te se stoga preporučuje jačanje kvalitetnih vršnjačkih odnosa i interakcije”, kaže Šehić i naglašava da je za kvalitetno obrazovanje “ključna socijalnoinkluzivna učionica”.
Svakom učeniku, nezavisno od nacionalne ili etničke pripadnosti, za adekvatan razvoj i akademski učinak potrebno je podsticajno razredno okruženje. Posebna pažnja posvećena je poboljšanju kompetencija nastavnika za identifikovanje i tretiranje problema s kojima se suočavaju djeca i roditelji romske populacije kroz osnovno obrazovanje.
“Trening pod nazivom ‘Kompetencije potrebne za socijalnu inkluziju’ bavio se konceptom socijalne inkluzije, identifikacijom problema u ponašanju, procjenom učenika sa problemima u ponašanju i intervencijama sa porodicama. Ovakvi i slični treninzi imaju veliki značaj za stvaranje socijalno inkluzivnih razreda i to upravo onakvih kakvi su potrebni učenicima iz manjinskih grupa. Nastavnici pokazuju veliki motivaciju za učešće i dodatnu edukaciju, te mnogo rade na tome da stvore razrede u kojima će svi učenici biti prihvaćeni”, kaže Šehić.
Podsjeća da se u protekloj deceniji događalo da romska djeca, zbog loših komunikacijskih vještina i nepoznavanja zvaničnog jezika zajednice, budu upisana u škole kao djeca sa razvojnim poteškoćama, ali da je to posljednjih godina sve rjeđi slučaj.
“Uzrok upisivanju romske djece u takozvane specijalne škole je, barem na našem području, često bila odluka ili stav roditelja romske djece. Naime, oni imaju zakonsko pravo da odluče u koju školu će upisati svoju djecu, a zbog raznih ekonomskih pogodnosti često su ih upisivali upravo u ustanove za djecu s poteškoćama. Međutim, Grad Mostar i nevladine organizacije s područja Mostara već duži niz godina rade na ovom problemu i možemo reći da se u proteklih pet godina značajno smanjio broj adekvatno razvijene romske djece upisane u ustanove za djecu s poteškoćama u razvoju. Recimo i da je tokom projekta ‘Obrazovanje za sve’ za 2016/17. školsku godinu u prvi razred osnovne škole upisano 19 učenika romske populacije u dobi za polazak u školu i prilikom testiranja za upis nisu primijećeni zaostaci koji bi spriječili upis”, kaže Šehić.
Iz Udruženja mladih psihologa upozoravaju i na niz drugih problema.
“Iako su Romi u BiH prepoznati kao manjina i imaju svoja prava u društvu i zajednici, jako je teško doći do tačnih statističkih podataka o broju Roma u Mostaru, a zatim i o njihovom socio-ekonomskom statusu i obrazovanju. Naselja u kojima žive osobe romske populacije nalaze se u udaljenim dijelovima grada što ih na neki način segregira. Moglo bi se reći da su Romi najbrojnija, najviše zapostavljena i najugroženija manjina u BiH. Pri tome su posebno značajni problemi koji se javljaju u obrazovanju”.
Sličan projekat mogao bi biti primjenjivan i u drugim sredinama. Naime, prema Istraživanju o položaju romske populacije u BiH (UNICEF BiH, 2011 – 2012) čak jedno od troje romske djece školske dobi ne pohađa osnovno obrazovanje, a samo jedno od četvero ima pristup srednjoškolskom obrazovanju. Iako procijenjena stopa pohađanja škole za djecu uzrasta od šest do 14 godina iznosi 97,6 posto za BiH, prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i Agencija za statistiku BiH iz 2013. godine, stopa upisa u osnovnu školu za romsku djecu iznosi samo 46,9 posto dok je stopa pohađanja 69,3 posto za osnovnu, a samo 22,6 posto za srednju školu.
Zaključak je da veliki broj romske djece napušta osnovnoškolsko obrazovanje, posebno u višim razredima, a istraživanje koje je UNICEF 2011. godine proveo u 17 opština u BiH pokazuje da su razlog za to ekonomske poteškoće, siromaštvo, nedostatak pristupa školama, te niska svijest o važnosti obrazovanja.
Diskriminacija.ba
[post_ender]
