Iako postoje predrasude da se u hraniteljske porodice smiještaju samo djeca bez roditeljskog staranja, često se radi o djeci koja su zanemarivana ili zlostavljana, imaju određene poremećaje u ponašanju ili smetnje u razvoju, dolaze iz socijalno ugroženih porodica, te su žrtve porodičnog nasilja ili trgovine ljudima. Cilj je stvoriti uslove za njihov razvoj u porodičnom okruženju, umjesto smiještanja u ustanovu.
Piše: Vanja Stokić
Diplomirana socijalna radnica Dijana Batoš radi u banjalučkom Centru za socijalni rad na poslovima zbrinjavanja djece bez adekvatnog roditeljskog staranja. Ona nam je rekla da je Centar prije više od godinu dana organizovao promociju hraniteljstva.
„Imali smo predavanja u mjesnim zajednicama, gdje smo okupili potencijalne hranitelje. Izradili smo letke, ostvarili saradnju sa medijima u vidu tematskih emisija o hraniteljstvu, a ono što se pokazalo kao najefikasnije jesu sastanci u domaćinstvu aktuelnih hranitelja. Tu smo okupljali zainteresovane za hraniteljstvo, pa su međusobno razmjenjivali iskustva. Tad nam se prijavio veći broj ljudi, od kojih je jedan broj prošao. Jedan broj porodica još uvijek čeka na smještaj djeteta. U našem centru su uglavnom sva djeca smještena u hraniteljskim porodicama, imamo ih oko 90, a desetoro je smješteno u ustanovu“, navodi ona, te dodaje da je ustanova prelazni oblik zbrinjavanja djeteta, jer ono u njoj bude ili do usvojenja ili do smještaja u hraniteljsku porodicu.
Trenutno u Banjaluci imaju 33 srodničke porodice u kojima je smješteno 40 djece, dok je u 25 hraniteljskim porodica smješteno 50 djece. Za svoj rad hranitelji primaju naknade, a prema Pravilniku o hraniteljstvu, donesenom u aprilu ove godine, ona se obračunava po korisniku i iznosi 25% od prosječne neto plate u Republici ostvarene u prethodnoj godini. Naknada za rad hranitelja koji zbrinjava dijete sa smetnjama u razvoju i dijete sa društveno neprihvatljivim ponašanjem obračunava se u iznosu od 35% od prosječne neto plate u Republici ostvarene u prethodnoj godini.
„Naknade su bile veće. Hranitelj ima pravo na naknadu za izdržavanje djeteta i za rad hranitelja. Pravilnik razlikuje specijalizovano i standardno hraniteljstvo. Specijalizovano u ukupnom iznosu iznosi 719 KM, a standardno 577 KM po jednom djetetu“, kaže Batoš za eTrafiku.
Ona ističe da se nisu dešavale zloupotrebe niti maltretiranja od strane hranitelja, pa da su morali oduzeti djecu tim porodicama, ali su imali teške situacije tokom prva tri mjeseca smještaja, koliko je potrebno za adaptaciju.
„Nekada smo pitali za pomoć i Centar za mentalno zdravlje. Djeca koja su bila izložena dugotrajnom zlostavljanju dosta teže prolaze kroz taj proces adaptacije. Ta djeca nemaju povjerenja u hranitelje, jer su ih rođeni roditelji zlostavljali. Tada se hranitelj osjeća bespomoćno, ne može da prihvati da je potrebno vrijeme da dijete izgradi povjerenje u njega.“
Da bi neko postao hranitelj, on mora imati prebivalište na području opštine koju pokriva Centar za socijalni rad. Prvi korak je podnošenje zahtjeva, kada se sa potencijalnim hraniteljem obavlja prvi razgovor i približavaju mu se njegove obaveze.
„Ljudi često misle da je to jednako čuvanju djeteta, ne shvataju da je to nekada zahtjevnije i od roditeljstva. Roditelji znaju svoje dijete i znaju prepoznati problem, dok hranitelj tek treba da to nauči. Ljudi često misle da su to samo djeca kojoj su roditelju umrli, ne znaju da su neka od njih zlostavljana ili zanemarivana, da dolaze sa traumom. Ljudi nekada odustanu već nakon prvog razgovora jer im iskreno kažemo situaciju iz prakse.“
Nakon prijave se podnosi i druga dokumentacija poput nalaza mišljenja porodičnog ljekara i prihijatra za sve članove domaćinstva. Donosi se i uvjerenje o nekažnjavanju, da nije podignuta optužnica za krivični postupak protiv njega, da mu nije oduzeto roditeljsko pravo, poslovna sposobnost… Naredni korak je posjeta psihologa i socijalnog radnika svim članovima porodice.
„Odluka o hraniteljstvu mora biti zajednička, ne samo jedne osobe. Ako prođu tu procjenu, čeka se na smještaj djeteta, jer se on bira po potrebama djeteta. Hranitelji koji imaju djecu na smještaju imaju ovdje sastanke svakih 15 dana i sa njima rade dva porodična terapeuta. Jedni drugima mnogo pomažu prilikom razmjene iskustava, jer svako ima različite probleme.“
Batoš kaže da hranitelji ne odustaju od svoje namjere da se bave time, jer im se od samog početka jako ozbiljno pristupi.
„Mi sebi ne možemo priuštiti da to uradimo djetetu. Zato im govorimo i najgore moguće situacije koje im se mogu desiti. Imali smo djevojčicu koja je sama sebe povrijeđivala prije smještaja, imamo djecu koja dolaze sa smještaja na psihijatrijskoj klinici. To mora biti čvrsta odluka, zato im i ostavimo neko vrijeme i pozivamo ih češće na razgovore. On mora biti tu za dijete dokle god traje smještaj i šta god se dešavalo. Bilo bi stravično da se djetetu ponovi ono što je doživljavalo u biološkoj porodici, kao i gubitak i napuštanje. Trudimo se da budemo tu za njih. Ukoliko dođe do odustajanja, ono mora biti objektivno. Desilo nam se da je hraniteljki postavljena teška ljekarska dijagnoza pa se išlo postepeno u prestanak hraniteljstva.“
Prilikom smještaja u hraniteljskoj porodici stvaraju se jake veze između djece i hranitelja, pa jako često djeca tu kuću doživljavaju kao svoj dom tokom cijelog života.
„Ono što je lijepo u vezi hraniteljstva jeste što ta kuća uvijek ostaje dom za tu djecu, kad je nešto bitno u životu sjete se i pozovu hranitelja. Ostane dom iako je smještaj prestao, vežu se jedni za druge. Dešava se i da hranitelj usvoji dijete. Gleda se da ukoliko dijete ima podobnost za usvojenje, da se tim ljudima kaže i da dijete smjestimo u porodicu koja bi ga usvojila, ukoliko tada među hraniteljima imamo takvu porodicu.“
Pod hraniteljstvom se podrazumijeva smiještanje djeteta bez roditeljskog staranja u porodicu sa kojom nadležni Centar za socijalni rad zaključi ugovor, gdje ono ostaje do završetka redovnog školovanja, najkasnije do navršene 26. godine. Hranitelji su obavezni voditi računao o zdravlju, vaspitanju i obrazovanju djeteta, te se prema njemu ophoditi kao da se radi o njihovom vlastitom djetetu, dok je nadležni socijalni radnik dužan posjećivati porodicu i voditi računa o tome šta se dešava sa djetetom. Cilj hraniteljstva jeste stvaranje optimalnih uslova za razvoj djeteta u porodičnom, a ne institucionalnom okruženju.
Jedna od najčešćih predrasuda jeste da se u hraniteljske porodice smiještaju samo djeca bez roditeljskog staranja, ali se radi i o djeci koju roditelju zanemaruju ili zloupotrebljavaju svoje roditeljske dužnosti, djeci sa poremećajima u ponašanju, djeci iz socijalno ugroženih porodica, djeci sa smetnjama u razvoju, te djeci koja su žrtve porodičnog nasilja ili trgovine ljudima.
Da bi neko postao hranitelj, on mora završiti obuku Centra za socijalni rad i dobiti pozitivnu ocjenu od komisije koja procjenjuje da li je neko podoban tu ulogu ili ne. Prilikom odabira porodice za djece vodi se računa da razlika u godinama nije manje od 18 niti veća od 45 godina. Kada se dijete smiješta u srodničku porodicu, odnosno kod svoje rodbine, dob hranitelja nije bitna, ali kada se na radi o rođacima, hranitelj mora biti stariji od 26, a mlađi od 60 godina. O djetetu se može brinuti samo psiho-fizički zdrava osoba, sa prihvatljivim stambenim uslovima za smještaj djeteta, ne smije biti krivično gonjena ili sudski kažnjavana.
Na području grada Bijeljina 22 djece je smješteno u hraniteljske porodice, saznajemo iz lokalnog Centra za socijalni rad.
„Hraniteljstvo kao oblik zaštite dece bez roditeljskog staranja dobro je razvijen. Poteškoća još uvijek imamo u prihvatanju djece sa smetnjama u psihofizičkom razvoju od strane hraniteljskih porodica. Kako bi prevazišao ovu ali i druge poteškoće, Centar za socijalni rad Bijeljina kontinuirano radi na popularizaciji hraniteljstva kao najprihvatljivijeg oblika zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. U skladu sa Pravilnikom o hraniteljstvu, u kojem je bliže određen način i uslovi zbrinjavanja u hraniteljskim porodicama, predviđena je edukacija stručnih radnika koji bi kasnije pripremali potencijalne porodice za ulogu hranitelja. Za sada, dva radnika Centra edukuju se za trenere u oblasti hraniteljstva. Ovaj pravilnik i sama obuka predviđaju i razvijanje specijalizovanog hraniteljstva kao oblika zbrinjavanja djece sa posebnim potrebama u porodice“, rekla nam je Slavica Kovrlija, diplomirana specijalistkinja pedagoginja.
Ona kaže da Centar raspolaže sa dovoljnim brojem zainteresovanih porodica za ovaj vid podrške djeci ali je cilj animirati još više potencijalnih porodica koje će proći obuku, a sve u cilju pružanja što kvalitetnije brige o ovoj osetljivoj kategoriji.
„Centar za socijalni rad ima dobru komunikaciju sa hraniteljima. Problemi ne postoje ni u odnosu djece i hranitelja. Prema dosadašnjem iskustvu, između djece i hranitelja razvija se prijateljki odnos, odnos povjerenja i ljubavi, tako da nismo zabilježili nijedan slučaj zlostavljanja i zloupotrebe djece“, navodi ona.
Prilikom procjene potencijalnih hranitelja utvrđuje se koliko ta osoba zna o hraniteljstvu i šta očekuje od bavljenja njime, koji su mu motivi, da li je u stanju prepoznati i zadovoljiti potrebe djeteta, da li razumije specifične potrebe djeteta. Takođe se procjenjuje i lična istorija hranitelja, porodični odnosi, kvalitet partnerskih odnosa i roditeljske kompetencije.
Takođe se provjeravaju i stambeni uslovi, higijena i kvalitet stanovanja, zaposlenost članova porodice i materijalni uslovi, socijalna integrisanost porodice, sistem porodičnih vrijednosti, tradicije i porodičnog identiteta, stavovi i podrška ostalih članova porodice za bavljenje hraniteljstvom, kao i dostupnost resursa u mjestu življenja (blizina škola i obdaništa, zdravstvenih, kulturnih i sportskih ustanova i slično).
Nakon procjene stanja i potrebe djeteta, primjenjuje se standardno, specijalizovano ili urgentno hraniteljstvo. Standardno hraniteljstvo zadovoljava potrebe djeteta za koje je ustanovljeno da je u njegovom najboljem interesu da bude smješteno u hraniteljsku porodicu. Specijalizovano hraniteljstvo je namijenjeno djeci sa invaliditetom, zanemarivanoj ili zlostavljanoj djeci, te djeci sa neprihvatljivim ponašanjem. Urgentno hraniteljstvo se primjenjuje u hitnim, vanrednim situacijama kada roditelj napustio dijete ili nije u mogućnosti da se brine o njemu. Ono traje sve do trenutka kada se ne riješi krizna situacija u porodici ili se ne primijeni odgovarajuća mjera zaštite.
Hraniteljstvo predstaje onog trenutka kada nema više razloga za zbrinjavanje djeteta, dođe do usvojenja ili se utvrdi da smještaj nije u najboljem interesu djeteta.
Prema članu 20. Konvencije o pravima djeteta UN, dijete koje je „trajno ili privremeno lišeno porodične sredine ili kome, u njegovom najboljem interesu, ne može biti dozvoljeno da ostane u toj sredini, ima pravo na posebu zaštitu i pomoć države. Države potpisnice će u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvima obezbijediti alternativno staranje. Takvo staranje može, između ostalog, obuhvatiti smještaj u drugu porodicu, usvojenje ili ako je neophodno, smještaj u odgovarajuće ustanove za brigu o djeci. Pri donošenju rješenja, posebna pažnja mora se posvetiti osiguranju kontinuiteta u djetetovom odgoju, kao i njegovu etničkom, vjerskom, kulturnom ili jezičnom porijeklu.“
Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske uz podršku UNICEF-a organizovalo je u aprilu 2012. godine u Tesliću okrugli sto na temu „Promovisanje alternativne brige i smještaja djece bez roditeljskog staranja“, te zaključili da je smiještanje djece u hraniteljske porodice mnogo bolje od smiještanja u ustanove.
„Bez obzira koliko smještaj u domu bio dobar, nikada nije dovoljno dobar za dijete kao što je to odgajanje u porodičnoj zajednici, posebno ako govorimo o djeci ispod tri godine“, navodi se na sajtu UNICEF-a, te dodaje da je period do treće godine starosti najvažnija faza razvoja u životu. Djeca se u tom periodu vežu za osobu koja se brine o njima, što je znatno otežano u ustanovama, gdje se njegovateljice mijenjaju u skladu sa svojim radnim smjenama.
Stručnjak za dječiju zaštitu u Kancelariji UNICEF-a za BiH Paolo Marchi rekao je da postoji potreba da se spriječi odvajanje djece iz porodičnog sistema.
„Centri za socijalni rad, škole, zdravstveni profesionalci i ostali mogu imaju ključnu ulogu u ostvarivanju aktivnosti i pružanju adekvatnih usluga i podrške porodicama i djeci, kako bi izbjegli odvajanje djece od porodice. Vjerujemo da je briga i podrška porodici najbolji način da se osigura najbolja sredina za rast i razvoj djeteta, koje treba da se razvije u zdravu odraslu osobu.“
Zakon o socijalnoj zaštiti RS propisuje da se u jednu hraniteljsku porodicu može smjestiti najviše troje djece, odnosno dvoje djece sa invaliditetom, s tim da u porodici ukupan broj djece (računajući i djecu hranitelja) ne smije biti veći od pet. Ipak, kada se radi o interesu djece, tačnije o braći i sestrama, u jednu porodicu može biti smješteno i više korisnika. Ukoliko nadležni centar za socijalni rad utvrdi da je neophodno dijete smjestiti u porodicu koja nema status hraniteljske porodice, može to uraditi, ali pod uslovom da ta porodica u roku od godinu dana regulište svoj status o hraniteljstvu.
Dijete ne može biti smješteno u porodicu u kojoj je neko od članova lišen roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti, ima društveno neprihvatljivo ponašanje, zbog bolesti člana porodice bilo ugroženo zdravlje korisnika ili su narušeni porodični odnosi.
CIN otkrio zlostavanja djece
Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) dobio je nedavno USAID-ovu nagradu za priču “Visoka cijena krova nad glavom”, u kojoj su novinarke Maida Salkanović, Sadeta Fišić i Jovana Kljajić objelodanile slučajeve zlostavljanja djece u hraniteljskim porodicama u BiH. Jedno od zlostavljanja dešavalo se godinama u Gradišci, gdje je biološki sin hranitelja koji je tada bio učenik osnovne škole, čak tri godine silovao djevojčice koje su smještene u njegovu porodicu. Kada je hranitelj otkrio silovanja, pretukao je i dječaka i djevojčice te im zaprijetio da o tome ne govore nikome. Slučaj je otkriven i porodica je kažnjena sa 2.000 KM, drugostepeni postupak je u toku, dok suđenja za silovanje uopšte nije ni bilo.
Drugi slučaj je u kantonu Sarajevo, kada je hraniteljka fizički kažnjavala djecu, uskraćivala im hranu i džeparac, iako je za potrebe hraniteljstva dobijala 2.000 KM mjesečno. Zbog straha od kazne, jedna djevojčica je pobjegla kod prijateljice, a zatim smještena u SOS dječije selo, ali je u toj porodici ostalo još troje djece bez roditeljskog staranja. Zatim, tu je slučaj još jedne porodice iz Sarajeva, kod koje je istovremeno bilo smješteno i po sedmoro djece, koja su radila teške fizičke poslove. Cijeli tekst CIN-a pročitajte ovdje.
eTrafika.net
[post_ender]
