Zlostavljanje djece u Bosni i Hercegovini, i pored toga što ne postoje zvanične baze podataka o ovom problemu, prema mnogim istraživanjima ogroman je društveni problem, a mediji nerijetko svojim neprofesionalnim izvještavanjem dodatno ugrožavaju djecu žrtve!

Danas razlikujemo četiri osnovna oblika zlostavljanja djece: fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje, te zanemarivanje ili zapuštanje.

Prema istraživanju UNICEF-a, više od 55 posto djece u BiH u 2012. godini pretrpjelo je neki oblik zlostavljanja u porodici, a iz MICS-a su saopštili da je u Bosni i Hercegovini psihičkom nasilju bilo izloženo 42 posto djece, a fizički kažnjeno 40 posto, od čega je pet posto kažnjeno teškom fizičkom kaznom.

Menadžerica programa zaštite djece u organizaciji „Spasimo djecu“ iz Sarajeva Aida Bekić iznijela je podatke da je u BiH između 50 i 60 posto djece pretrpjelo fizičko kažnjavanje kod kuće, a posebno je zabrinjavajući podatak da je svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak bar jednom bio izložen seksualnoj zloupotrebi. Situacija je i mnogo gora jer se tek pet posto takvog zlostavljanja prijavi!

Iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku Federacije Bosne i Hercegovine navode kako je u 2013. godini prijavljeno više od 2.000 slučajeva zlostavljanja djece, a iz organizacije “Nova generacija” iz Banjaluke naveli su da je u godinu dana postojanja tzv. “Plavog telefona” otvorenog za prijave zlostavljanja djece, telefon zazvonio gotovo 700 puta!

Mediji koji bi mogli imati ogroman uticaj kada je riječ o ovoj problematici okreću se, zarad senzacionalizma i povećanja korisnika, pojedinačnim slučajevima koje opisuju u detalje umjesto da se bave zlostavljanjem djece kao društvenim problemom.

U kancelariji Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine ne osporavaju doprinos medija u ovom osjetljivom pitanju ali ukazuju i na mnoge propuste.

“Medijima treba priznati važnost i mogućnost uticaja, kako na djecu, tako i na odrasle. Ne treba zaboraviti ili osporiti doprinos medija i javno otvaranje mnogih pitanja i problema koji bi ostali daleko izvan dometa zakona i javnosti da ih se upravo mediji nisu dotakli, iznijeli i prozvali odgovorne. Ali sa druge strane česti su i primjeri nepoštovanja prava djece i njihovog dostojanstva prilikom medijskog izvještavanja, bilo da se radi o djeci žrtvama nekog oblika nasilja ili zlostavljanja ili o djeci počiniocima krivičnih djela. Mediji imaju nesumnjivo ogroman uticaj na formiranje javnog mnijenja i mogu učestvovati u postavljanju standarda zaštite djece i njihovih prava”, ističu u ovoj instituciji.

Prilikom izrade izvještaja Ombudsmena o primjeni Konvencije o pravima djece u BiH koji je podnesen i prezentovan UN Komitetu za prava djeteta, utvrđeno je da pravo djeteta na privatnost ugrožavaju i krše mnogi  mediji.

“Često se djeca u medijima prikazuju na senzacionalistički način, naročito kada se izvještava o događajima u koje su uključena kao žrtve. Pritom se nepotrebno iznose porodične prilike, podaci o zdravstvenom stanju ili se daju nestručne procjene karaktera i ponašanja, što direktno šteti razvoju djeteta. Uz to se često zapaža i nemaran i neodgovoran odnos novinara i urednika prema obavezi zaštite identiteta djeteta. Bez razmišljanja o negativnim posljedicama medijskog izlaganja, objavljuje se puno ime i prezime, te slika djeteta ili se njegov identitet otkriva tako što se objavi puno ime i prezime njegovih roditelja, braće, sestara i naselja u kojem živi“, navode oni.

Istraživanje koje je ova institucija sprovela pokazuje poražavajuće stanje u našim medijima – 46% tekstova u kojima su djeca žrtve, najčešće seksualnog nasilja, objavljuje se na naslovnoj strani što jasno ukazuje na senzacionalizam u samom izvještavanju. Posebno je zabrinjavajuća činjenica da se čak u 41% slučajeva objavljuje puno ime i prezime djeteta, u 41% slučajeva dođe do objavljivanja imena i prezimena roditelja ili nekog od rodbine djeteta, u 59% slučajeva objavi se ime naselja u kome dijete živi, kao i slika samog djeteta koja se objavi u 28% slučajeva.

“Iz ovih podataka vrlo lako se može utvrditi identitet djeteta žrtve neke vrste nasilja, naročito djece žrtava seksualnog nasilja, što predstavlja vrlo traumatično iskustvo za dijete i porodicu. Takođe, ovom doprinosi i činjenica da je u 79% slučajeva na internet portalima posjetiocima tih portala ostavljena mogućnost da komentarišu članke, što naročito povećava rizik otkrivanja identiteta djece i iznošenja različitih priča i komentara osoba koje poznaju porodicu žrtve, ili širenja neistinitih priča”, ističu iz institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH.

Ombudsmen za djecu Republike Srpske Nada Grahovac takođe naglašava nesumnjiv značaj medija u promociji i zaštiti prava djeteta i njihovih interesa, prije svega u senzibilisanju javnosti o prisutnosti problema različitih oblika nasilja nad djecom.

„Svako izvještavanje o djeci, posebno ako su žrtve nasilja i zlostavljanja, djecu izlaže na različite načine pažnji javnosti, zato je vrlo važno interes javnosti usmjeriti na pojavu i problem, a ne na dijete i njegovu privatnost. Ako je djevojčica žrtva seksualnog zlostavljanja, da li je interes javnosti da zna njeno ime i u koju školu ide? Sigurno nije. Moramo se zapitati da li će se to dijete moći nositi sa pogledima vršnjaka i kada je ništa ne pitaju, a da ne govorimo da bi mnogi baš od nje htjeli čuti zašto se to desilo, kako se desilo i slično. Ona je samo dijete, a to zahtijeva da se u svakoj situaciji mora imati procjena da li će objavljena informacija i kako uticati na dijete i njegov razvoj, ne samo danas već dugoročno“, ističu iz ove institucije.

Izvještavanje na način koji nije u najboljem interesu djeteta, opisivanje pojedinačnih događaja sa podacima iz kojih se dijete može lako prepoznati (inicijali djeteta, ime roditelja, objavljivanje fotografije, škola koju ide, podataka o porodičnim prilikama, navođenje rasne ili etničke pripadnosti ako to nije bitno za suštinu priče) dodatno ugrožava dijete-žrtvu nasilja, prije svega zbog povrede njegovog prava na privatnost, ali i ponovnom proživljavanju traume čije posljedice mogu biti i brojne i dugoročne -zatvaranje u sebe, stvaranje loše slike o sebi, depresija…

“To istovremeno može obeshrabriti prijavljivanje različitih oblika nasilja nad djecom, jer i roditelji i djeca poučeni nekim iskustvima, žele se zaštititi od situacije da su povjerljivi podaci iz njihovog života sada javno objavljeni. Najbolji primjer da mediji pokazuju sve više osjetljivosti za izvještavanje o seksualnom zlostavljanju djece, je slučaj iz marta 2013. godine, o kojem su mediji svakodnevno izvještavali, ali na način da dijete nije prepoznato, a riječ je o osmogodišnjoj djevojčici žrtvi, neki slučajevi koji su bili samo vijest bez dodatnih informacija o djetetu. To mora biti stalna obaveza i svih medija jer dovoljno je da samo jedan izađe sa detaljima da dijete ima problem”, ističe Grahovac i dodaje da novinari trebaju pisati o pojavi i problemu, a ne o djetetu u pojedinačnom slučaju i uvijek imati procjenu da li će  to i kako uticati na dijete i njegov razvoj.

Iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka ističu da kada se izvještava o djeci i mladima novinar mora biti pažljiv u odabiru podataka, činjenica i detalja koje će objaviti, imati na umu interese i zaštitu žrtve, imati empatiju prema žrtvi, zaštititi identitet žrtve da je ne bi izložili nasilju ili javnom poniženju, znati da se maloljetno dijete uvijek tretira kao žrtva, znati da je žrtva žrtva bez obzira na naciju ili rasu.

Slične savjete imali su i iz kancelarije Ombudsmena za ljudska prava BiH, te su naglasili neophodnost izbjegavanja senzacionalizma prilikom izvještavanja o djeci, prvenstveno uvažavajući njihovu ranjivost i posljedice po cjelokupan psihofizički razvoj djeteta koje iz takvog načina izvještavanja mogu dodatno nastati.

“Obaveza svih nas je da djecu štitimo od potencijalno štetnih medijskih sadržaja i da ih zaštitimo od iskorištavanja za potrebe različitih vrsta oglašavanja, te da medijski prostor ispunimo pozitivnim sadržajima za djecu i o djeci. Prilikom izvještavanja o djeci u slučaju negativne slike – treba se baviti pojavom, a ne pojedinačnim slučajem, te dijete uvijek tretirati kao žrtvu, nikada ne navoditi detaljan opis zlostavljanja, zaštititi privatnost maloljetnika počinioca krivičnog djela tokom cijelog postupka, ne objavljivati demante da bi se izbjegla dodatna traumatizacija djeteta”, rekli su iz ove institucije.

Novinari svoje ponašanje pravdaju interesom javnosti pri čemu zanemaruju da pravo javnosti na informaciju ne može biti iznad prava na zaštitu privatnosti djeteta. Neprimjereno izlaganje u medijima može dodatno uznemiriti djecu i negativno uticati na njihov razvoj, podstaći neželjene reakcije okoline, učiniti njihovu intimu dostupnom svima, izložiti ih traumatizirajućem vrednovanju, neprijatnim komentarima, a možda i ugroziti njihovu sigurnost.

Zato se od urednika i novinara očekuje da umjesto senzacionalističkog pristupa izvještavaju o samoj pojavi gdje će prikazati njezine pravne, psihološke i druge aspekte, upozoriti na obaveze društva, da se spriječi dalje zlostavljanje djece, kazni počinitelj, odmah pruži pomoć i podrška žrtvi zlostavljanja, te ukažu na službe od kojih se može tražiti pomoć, kao i motivisati druge društvene subjekte da aktivnije učestvuju u borbi protiv dječijeg zlostavljanja.

(eTrafika.net – Ognjen Tešić)

[post_ender]

Napiši komentar