Zbog senzacionalističkog pristupa ovdašnjih medija u izvještavanju o temama u kojima se djeca pojavljuju kao žrtve ili počinioci zločina, novinari takvim neprofesionalnim pristupom dodatno ugrožavaju njihova prava, a nedostatak adekvatnih mehanizama kažnjavanja medija dodatno umanjuje mogućnosti da se ova negativna praksa prekine!

Kako bismo razumjeli zašto se pribjegava ovakvom načinu izvještavanja u više nego “škakljivoj” oblasti razgovarali smo sa samim novinarima zaposlenim u rubrikama crne hronike u banjalučkim štampanim medijima, koji su naveli dobre i loše primjere izvještavanja o djeci, ali i komentarisali zašto ova rubrika dobija toliko prostora, kao i djeca unutar njih.

Novinar crne hronike u dnevnom listu “Glas Srpske” Goran Obradović ističe da se u pomenutoj rubrici često susreću sa događajima u kojima su maloljetne osobe u sukobu sa zakonom, i da se u njegovom mediju najdalje ide sa inicijalima maloljetnika, bez drugih podataka koji bi mogli otkriti o kome se radi.

“Sa maloljetnicima, a samim tim i samom djecom, mnogi često prave greške objavljujići njihova imena, fotografije  ili bilo kakve podatke koji mogu otkriti identitet maloljetnika. Najbolji skorašnji primjer o ovoj tematici jeste događaj kada je prošle godine u Banjaluci uhapšen muškarac koji je godinama seksualno zlostavljao dijete, ni tada kada se desilo hapšenje ni kada su donesene presude nismo objavili ni ime žrtve, ni ime oca, kao ni naselje gdje se sve to dešavalo, iako nam je to bilo poznato”, kaže Obradović.

Sa druge strane, događaj na kojem su “pali” mnogi mediji kada je riječ o zaštiti maloljetnika po Obradoviću jeste slučaj koji se dogodio u Hadžićima kada je porodica ubila četvorogodišnjeg dječaka.

“Svi mediji kako novine, tako i portali i televizija trudili su se objave što više informacija. Svi su objavljivali imena dječaka i roditelja, slike njegove kuće i slično. Još gori slučaj je od 26. marta, kada je policiji prijavljeno da je u Sarajevu brutalno pretučen devetogodišnji dječak. Mnogi portali su odmah prenijeli i u koju školu ide i kako mu se zovu roditelji, što je u suprotnosti sa svim kodeksima o zaštiti djece”, navodi Obradović, i dodaje da Unicef BiH često organizuje seminare i donosi razna upustva o tome kako treba izvještavati o maloljetnicima kada su žrtve, ali i kada su počinioci krivičnih djela.

djecak nasilje

Nikakvo interesovanje javnosti i povećanje tiraža ne smije biti ispred dječijih prava

Njegov kolega, dugogodišnji novinar crne hronike u dnevnom listu “Nezavisne novine”, odnedavno zaposlen u dnevnom listu “Blic” Nikola Morača potvrđuje da maloljetnici, i kad su žrtve i kad su zločinci, i njihova porodica moraju ostati skriveni.

“Nažalost, u praksi je situacija drugačija. Posljednji primjer drastičnog kršenja novinarske etike kada je u pitanju izvještavanje o maloljetnicima datira od februara ove godine, u izvještavanju medija nakon dvostrukog ubistva majke i sina Mare (78) i Slobodana (53) Savić u Donjim Kladarima kod Srpca. Naime, iako su mediji i novinari koji su bili na terenu došli do informacija o mogućim izvršiocima, niko nije znao da je jedan od osumnjičenih, tačnije M. D. maloljetan. Kako nisu znali, tako su čitav dan objavljivani ne samo njegovo ime i prezime, već i adresa stanovanja. Na sreću ovo je rijedak primjer u kojem su svi mediji pali na testu kada je u pitanju izvještavanje o maloljetnicima”, rekao je Morača koji je za pozitivan primjer takođe izabrao izvještavanje o silovanju osmogodišnje djevojčice.

“Niko od medija, pa ni elektronski nisu objavili identitet, a što je najbitnije ni fotografiju, niti snimak na kojem bi se mogao jasno vidjeti lik osumnjičenog oca. Iako je javnost tražila taj podatak, mediji su ostali složni, jer su znali da objavljivanjem identiteta oca, otkrivaju i identitet tada sedmogodišnje djevojčice”, kaže Morača i dodaje da nažalost postoje mnogi mediji u BiH koji svakodnevno objavljuju ne samo identitet, već i fotografije maloljetnika.

I Morača je spomenuo seminare u organizaciji UNICEF-a u BiH ali i naglasio da epilog uglavnom bude kritika na račun novinara, ali ne i stručni savjeti koji bi otklonili probleme sa kojima se novinari svakodnevno suočavaju na terenu.

Novinar hronike u dnevnom listu “Press” Davorin Tomić ističe da je ova rubrika definitivno jedna od najčitanijih što pokazuju i brojna istraživanja, a da njenoj zastupljenosti doprinosi podjednako i interesovanje ljudi i uređivačke politike medija.

“Mislim da je razlog prezastupljenosti crne hronike opšte stanje društva, odnosno činjenica da živimo jako loše. Da budem jasniji, u takvom stanju čovjek želi da vidi kako njemu nije najteže i da ima tragičnijih i težih situacija, što je svakako pogrešno, ali po meni jedino realno objašnjenje o čitanost tekstova sa tragičnim epilogom. ‘Krivci’ za ogroman prostor koji se daje tragičnim događajima podjednako su i ljudi i vlasnici i urednici medija. Čitaoci nesvjesno žele takve teme, a onda uređivači zbog što veće prodaje i forsiraju. Tako nije rijetkost da su nam tekstovi iz crnih hronika na naslovnim stranama štampe, a da novinari jednu tragičnu priču ‘vuku’ i po nekoliko dana. Ali bez obzira na sve, dječija prava i osjećanja uvijek moraju imati prednost u odnosu na tiraž i interese samog medija”, ističe Tomić.

On smatra da se novinari konstatno trebaju usavršavati jer edukacije nikada nije dosta, pogotovo u slučajevima kada se obrađuju tzv. osjetljive teme.

“Ipak, mislim da oni koji su specijalizovani za crnu hroniku znaju šta je kodeks i pravilo. S druge strane, njih se to u većini slučajeva ne pita, pa danas u štampi možemo naći ispovijest silovane maloljetnice čiji inicijali se u tekstu ne pominje, ali se objavljuje njena fotografija. Ovo je svakako tema o kojoj se ne može posvetiti samo nekoliko redova. Za edukaciju su potrebni brojni seminari, kojih je već bilo u BiH, a na tim radionica moguće je raditi na edukaciji samih novinara”, kaže Tomić.

Krivi vlasnici i urednici medija

Predsjednica Udruženja BH novinari Milkica Milojević ističe da je zloupotreba djece u medijima veoma široka oblast gdje imamo zloupotrebe u razne svrhe, od političkih do marketinških, pa do potreba medija da podignu svoj tiraž.

“Kolega Dragan Bursać dobro je istakao u jednoj kolumni, za koju je dobio UNICEF-ovu nagradu kao borac za zaštitu djece, bezprizornost u jednim dnevnim novinama u kojima je proveden izbor za najljepše dijete u RS koje je naravno rađeno sa ciljem da se poveća tiraž tih novina, a u stvari su djeca izložena najgrubljoj mogućoj tabloidizaciji, tako da se već od rođenja dijele na lijepe i manje lijepe. To je jedan od segmenata o kojem se malo vodi računa. Takođe, u silnim reklamama za pelene i kremice u kojima bebe navodno govore da su one krasne, divne, to je takođe jedna zloupotreba djece. Možda samo malo priumčivija za široke narodne mase, ali ništa manje vulgarna kao što je zloupotreba djece u svrhu izbornih kampanja, kampanja pred popise stanovnišva i slično”, navodi ona.

Milojević ističe i da u svemu tome posebno pitanje jeste obučenost i saosjećajnost novinara da prepozna kada može da nanese zlo djetetu.

“Posebna stvar su djeca koja su u vezi sa krivičnim djelima. Ne moraju biti izvršioci, mogu biti žrtve, svjedoci itd. Djeca sa manjim intelektulnim sposobnostima ili drugim vidovim invaliditeta prema kojim moramo biti naročito osjetljivi da ih zaštitimo. Zatim, tu su i romska djeca. Sva djeca zaslužuju da ih odrasli zaštite. Među tim odraslim, novinari kao javni radnici moraju, da se tako izrazim, biti još odrasliji, još odgovorniji. Oni imaju odgovornost time što se bave javnim poslom i što svojim ponašanjem dajemo primjer. Danas važi ono, vidio sam na televiziji pa je onda to tako.”

Prema njoj grešaka ima raznih, od onih nenamjernih i nevidiljih na prvi pogled, kada se npr. fotografiše ili anketira dijete bez znanja njegovih roditelja ili staratelja.

“Kada novinari rade neku osjetljivu priču gdje se govori o djeci, neka se postave da je to njegov sin ili kćerka,  mali bratić i slično. Da kaže ‘Kako bi meni bilo da je to neko moj i da se o njemu piše?’. Naravno, ne treba slijepo slijediti direktive i uzimati sve zdravo za gotovo. Nije problem otkiriti identitet najboljeg matematičara, problem je otkriti identitet djeteta koje je izloženo nekom nasilju ili slično. Novine su privatno vlasništvo. One izlaze na tržište i žele biti konkurente. Nemaju društvenu obavezu i imaju obavezu da zagađuju javni prostor. Mediji na neki način kreiraju ukuse i koncepte. Crna hronika je dio novinarstva koje je lako raditi, naravno ako nisu neki istraživački tekstovi. To su praktično životne priče ljudi koju narod voli čitati i raspravljati o tome na ulici”, zaključuje Milkica.

S obzirom na često opravdavanje uredništva ovdašnjih medija da sadržaji koji se mogu svrstati u crnu hroniku, u kojima su sve češći akteri i maloljetnici, dobijaju značajan prostor zbog samog interesa javnosti za takve teme, pitali smo sociologa Ivana Šijakovića da li se slaže sa ovom tezom i kako je komentariše.

“Ljude je oduvijek privlačila tuđa sudbina, propast, nesreća, zločin i slično. Razlog je što ljudi to mogu dugo da prepričavaju i da saosjećaju sa žrtvom, osuđuju nasilnike, ubice i zločince, posebno kada su u pitanju djeca. To je nešto što izaziva pažnju i ljudi se utrkuju ko će prije saznati i prije prenijeti nekom drugom. To je i proizvod straha od takvih događaja, pa  ljudi prepričavanjem žele da hrabre sebe da bi se, eventualno, oduprli nečemu sličnom.”

Međutim, Šijaković ne smatra da je tačno to što urednici, vlasnici i novinari kažu da čitaoci i gledaci traže crnu hroniku.

“Sasvim je obrnuto, pisci crne hronike izazivaju pažnju čitalaca i gledalaca opisom događaja. Kada se ne bi prenosile takve vijesti i događaji, građani ne bi masovno bili upoznati i ne bi o tome raspravljali. Dakle, mediji gaje kulturu crne hronike kod čitalaca i gledalaca. Surovost kulture crne hronike je u tome što se ona proširila sa prenošenja stradanja odraslih, sve više na djecu”, zaključio je Šijaković.

Nemogućnost kažnjavanja

Potreba za senzacionalističkim pisanjem medija, uz izostanak strogog kontrolnog mehanizma, u značajnoj mjeri doprinosi održanju ovakvog stanja.

Nesumnjivo su značajna nastojanja Regulatorne agencije za komunikacije i Vijeća za štampu u BiH da djeluju u ovom segmentu, ali reakcija ovih institucija desi se uvijek nakon što se već naruši privatnost djeteta, a sankcije za prekršioce su izuzetno blage, tako da nemaju preventivni karakter u smislu da se više ne ponove.

Iz institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH u svojim analizama o izvještavanju o maloljetnicima kao jedan od glavih problema ističu nepostojanje regulatorne agencije koja će kontrolisati sve medije.

“RAK je jedina agencija koja je zadužena za kontrolu elektronskih medija i koja ima ingerencije da sankcioniše, ali postavlja se veliko pitanje kontrole online medija, štampanih medija, društvenih mreža i slično. Za razliku od RAK-a, Vijeće za štampu je nevladina organizacija. Elementarno nepoznavanje propisa iz ove oblasti ponekad može dovesti do toga da novinar, čak i iz najbolje namjere, napravi katastrofalnu grešku koja neće biti sankcionisana.”

Neophodno je uspostaviti organe i institucije, odnosno standarde i jedinstveno zakonsko uređenje, da bi se kontrolisali svi mediji na prostoru BiH.

“I sami novinari često, nakon što se propust desi u objavljivanju, pozivaju na primarni izvor informacija. Naime, ukoliko su do saznanja o određenoj pojavi došli direktno iz policije ili tužilaštva, vijest će u identičnoj formi prenijeti i objaviti ne smatrajući da je bilo kakva druga odgovornost na njima samima. Problem je identičan i u online medijima. Kada neki od portala objavi podatke o zlostavljanoj djeci koje nije smio objaviti, opravdanje za takav postupak nalazi u činjenici da je istu vijest na svom portalu objavio neki drugi medij od koga su oni samo preuzeli vijest i time su sebe oslobodili odgovornosti.  Dakle, profesionalni kodeks samo je mrtvo slovo na papiru, te je nephodno raditi na podizanju svijesti samih novinara.”

sudija cekic

Neophodno uspostaviti organe i institucije da bi se kontrolisali svi mediji na prostoru BiH

Predstavnici RAK-a ističu da veliki problem postoji u regulisanju online medija.

“Problem sa online medijima jeste što za njih ne postoji jedinstven registar. Određeni sajt uopšte ne mora biti registrovan na području BiH da bi objavljivao ili prenosio vijesti sa prostora BiH. Načelno, vijesti koje se objavljuju online, može svako da komentariše. Osim toga, postoji i velika mogućnost zloupotreba u smislu kojima se hakeri itekako služe, a odnose se na korištenje tuđih IP adresa”, ističu iz RAK-a.

Iz Vijeća za štampu smatraju da su online mediji ti koji imaju obavezu da zajedno sa policijom, tužilaštvom i sudovima rade na otkrivanju identiteta osoba koje u svojim komentarima šire govor mržnje.

Iz institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH kažu da unapređenje stanja u oblasti zaštite prava djece na privatnost, ukoliko su narušena od medija, uopšte ne podrazumijeva bilo kakva dodatna finansijska sredstva države.

“Organi i mehanizmi zaštite postoje, kao i zadovoljavajući pravni, normativni okvir, ali je potrebno raditi na njegovom unapređenju, te osigurati primjenu zakonskih propisa i obavljanje novinarske profesije u skladu sa pravilima struke, a pri tome u slučajevima izvještavanja o djeci ili u vezi sa djecom, niti u jednom, ne zaboraviti posljedice istog izvještavanja i objavljivanja po život i razvoj djeteta.”

Takođe, Ombudsmeni pozivaju medijske kuće da svoje zaposlene stalno i dodatno edukuju po specijalizovanim oblastima po kojima izvještavaju jer veliki nedostatak domaćeg novinarstva leži u nespecijalizovanim novinarima, neprofesionalnom odnosu prema problematici, te nemogućnosti medijskih kuća da obuče novinare za određene specifične oblasti o kojima će pisati i izvještavati.

“Kao posljedicu toga, u BiH imamo situaciju da i sami novinari svaštare – oni koji su završili obuke uglavnom više ne izvještavaju o oblastima za koju su obučeni i slično. Novinari malo ili nikako ne poznaju pravne propise koji uređuju ovu oblast, što, prije svega, podrazumijeva poznavanje Kodeksa za štampu i Konvencije. Predstavnici mnogobrojnih nevladinih organizacija iz BiH sa kojima često razgovaramo smatraju da projekti koji se bave edukacijom novinara i dalje postoje i realizuju se, ali u praksi se ipak ne vidi veći napredak a ne smijemo zaboraviti da je ipak najveća odgovornost na strani samih medijskih kuća, misleći ne samo na novinare, nego prvenstveno na glavne urednike. Takođe, neophodno je i uvođenje najmanje jednog semestra iz ove oblasti na  odsjeku za žurnalistiku i sve odsjeke čiji studenti će se u svojoj budućoj praksi susretati kroz profesionalni rad sa djecom i marginaliziranim grupama.”

Pored edukacije, preporuke nadležnima bile bi usmjerene u smislu pooštravanja sankcija kako za same urednike, tako i za novinare, jer je ova oblast u BiH ipak nedovoljno uređena.

“Problem predstavljaju i određeni vidovi manipulacije u smislu da u slučajevima kada ne dobiju dovoljno informacija koje žele i na način na koji žele, sami novinari pozivajući se na ”neimenovane izvore”, konstruišu određene događaje po svom nahođenju. Poseban problem predstavljaju online mediji, gdje ispod objavljenog članka postoji mogućnost za ostavljanje komentara. Zaštita djece, odnosno maloljetnika trebala bi biti prioritet u radu svima, uz rukovođenje principima najboljeg interesa djeteta iz Konvencije UN o pravima djeteta.”

(eTrafika.net – Danijel Radujković i Ognjen Tešić)

[post_ender]

Napiši komentar