Prilikom svog izvještavanja o djeci i maloljetnicima, bh. mediji često zaborave da se radi o izuzetno ranjivoj grupi kojoj je neophodna naša zaštita, pa nerijetko u javnost plasiraju niz privatnih i potpuno nepotrebnih detalja o njima. Na taj način ih ogoljavaju i čine podložnim za etiketiranje od strane zajednice.

Profesorica novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Tatjana Tapavički Duronjić kaže da novinari najčešće nisu zlonamjerni već se radi o neprofesionalizmu koji nastaje prije svega iz neznanja, pa čak i neke vrste nesigurnosti i neozbiljnosti. Ipak, radi se o veoma osjetljivoj kategoriji kojoj treba pristupiti sa izuzetnom odgovornošću i sa velikom pažnjom.

„Svaki novinar koji izvještava o djeci i mladima pored zvaničnog obrazovanja mora proći kroz dodatne edukacije, kako bi naučio kako da pravilno koristi svoj posao i ostvari svoju društvenu ulogu, u tom smislu da ne može izvršiti diskriminaciju ni po jednom osnovu. Nažalost, to se ne radi i svi prijedlozi koji idu ka tome završe na nivou okruglog stola. Ako uspijete da uradite i neke preporuke one se djelimično sprovode zbog čega i imate neke nedopustive i neočekivane greške koje nastaju zbog te nepripremljenosti za izvještavanje o djeci“, kaže nam Tapavički Duronjić.

Ona ističe da se na fakultetu u sklopu predmeta Medijske regulative između ostalog govori i o medijskoj regulaciji prava djeteta u medijima, odnosno o kodeksima Mediji i djeca koji postoje svugdje u svijetu, ali ne i kod nas. Međutim, postavlja se pitanja da li je to dovoljno za buduće novinare.

„Kada bi inicijativa uvođenja jednog predmeta koji bi imao za cilj senzabilizaciju medija i javnosti o ovakvim temama, stigla iz civilnog sektora o njoj bi se ozbiljno razmišljalo. Unutar strukture fakulteta nije bilo takvih inicijativa, što ne znači da ih neće biti i da ne postoje ljudi koji osjećaju taj problem, nego je vjerovatno potrebno vrijeme i bolja organizacija čitavog društva“, govori ona, te dodaje:

„Sprega mediji i dijete ne zavisi isključivo od medija, mi ne možemo reći da je pravo javnosti na informisanje važnije od prava djeteta da bude zaštićeno. Sigurna sam i želim da vjerujem da javnost nije ta koja traži senzaciju, nego mediji prečesto zaboravljaju svoju veoma važnu društvenu ulogu koja se tiče obrazovanja, a ne samo informisanja. Tu je i kulturna funkcija koju posebno često zaboravljaju.“

Novinar portala eTrafika i dobitnik UNICEF-ovog priznanja za pisanje tekstova na temu trgovine djecom Milovan Matić smatra da nije sva krivica na novinarima, jer se od njih često zahtijeva senzacionalistički način pisanja.

„Ja ne bih previše okrivljivao kolege koji pišu na taj način jer tu imamo mač sa dvije oštrice. Od nas se u redakciji traži da to bude što bolje napisano u tom smislu da se publika zainteresuje, a sa druge strane treba sačuvati sva prava koja se garantuju djeci. Analizirajući neke tekstove došao sam do podatka da imamo do 2% tekstova u BiH koji se odnose na djecu i njihove probleme, koji ukazuju na njih i pokušavaju da ih riješe, dok su ostalo tekstovi koji se uopšte ne bave problemima djece. Trebalo bi se raditi na tome da se podigne svijest novinara, kako bi više obraćali pažnju na te tekstove i da se bave njima. Sa druge strane, u redakcijama niko od vas ne traži da to radite, čak i kada predložite takvu temu oni kažu da to nije zanimljivo i da ne prolazi kod publike. Ti tekstovi traže dosta vremena, da se pažljivo rade, a kada tokom samo jednog dana morate uraditi nekoliko tekstova nemate vremena da se posvetite tome. Zato se oni ostavljaju po strani, što je možda i bolje nego ih neprofesionalno uraditi i naštetiti nekom djetetu.“

Matić smatra da treba izvještavati o stvarima koja se dešavaju djeci, ali sa dozom profesionalnosti kako bi se djeca i maloljetnici zaštitili. On takođe naglašava da je saradnja novinara od ključne važnosti.

„Jako je bitno da novinari iz različitih redakcija sarađuju jer se često dešava da jedan novinar štiti dijete, dok drugi bez problema objavi sve detalje. Onda je nagrabusio i taj novinar koji je objavio, ali i onaj koji nije, jer postoji takmičarski dio pa dobije pridike od urednika.“

Izvršna direktorica udruženja „Nova generacija“ Maša Mirković kaže da je zadovoljna saradnjom sa medijima i izvještavanjem o temama nasilja nad djecom i njihovom eksploatacijom, čime se ovo udruženje najviše bavi.

„Prilikom dolazaka medija u naše prostorije oni potpisuju izjavu da neće zloupotrijebiti identitet djeteta, fotografije, snimke… Oni se potpisom obavezuju da će zaštititi identitet djeteta i što se toga tiče nismo imali problema. Ipak, desi se da organizujemo aktivnosti na otvorenom i nemamo kontrolu u svakom trenutku, pa dolazi do zloupotrebe.“

Prilikom izvještavanja o donacijama i humanitarnim akcijama novinari se često vode time da cilj opravdava sredstvo, pa potpuno ogoljavaju dijete i cijeloj javnosti predočavaju njegove suze i bijedu.

„Čak smo jednom imali situaciju da je dijete trebalo dobiti bicikl, ali pod uslovom da se objavi fotografija. Izgovor za to je bio podsticanje drugih ljudi na humanost i solidarnosti. Da li je poenta razveseliti dijete ili pokazati da je neko dao taj bicikl da bismo podstakli druge? Ta fotografija dođe do njihovih vršnjaka, roditelja… Puni smo stereotipa i predrasuda, nije teško staviti etiketu na dijete, posebno ukoliko je to dijete ranjivo i ukoliko žrtva nasilja, povučeno, nema samopouzdanje…“

Mirkovićeva skreće na pažnju i na to da se mediji često bave pogrešnim stvarima. Umjesto da ispituju uzrok i prate razvoj priče, oni se zadovoljavaju samo izvještavanjem o događaju.

„Bila je situacija socijalnog radnika iz centra za socijalni rad koji je dobio 8 godina zatvorske kazne. Ko je od medija zaista istražio da vidi da li je taj čovjek stvarno u zatvoru? O tome se priča u momentu kada se to desi djetetu, nekoliko dana je to aktuelna tema i nakon toga se to ispusti… Ne znam koliko sam ukupno imala poziva zbog djevojčice koja je prošle godine bila zlostavljana od strane oca. Svi su pitali gdje je ta djevojčica, ali zar je to bitno? Pitanje je šta je sa ocem, da li su komšije mogle nešto da urade, gdje je buđenje odgovornosti građana?“

Da nije sve krivica novinara ističe Matić koji smatra da je velika odgovornost i na sagovornicima, koji često ne žele ili ne znaju da kažu nešto više mimo onih pitanja koje im novinari postavljaju.

„Novinari su kod nas naučeni da teže senzacionalizmu, da traže ono što je trenutno aktuelno, ali samo to i dobiju. Svi se tu trebaju uključiti, nisu samo novinari krivi što se to tako objavljuje. Oni bi trebali imati više vremena i uz taj događaj obraditi i temu koja svaki put ostaje nerješena. Sagovornici bi trebalo mnogo više da se angažuju i da upute novinare, kako bi oni znali kakvo pitanje da postave i kako da naredni put pristupi toj temi. Trebaju sarađivati novinari i ljudi koji su zaduženi za tu temu, jer novinari nisu tome posvećeni. Možda jesu danas, pa naredna dva mjeseca nisu, pa opet jesu. Potrebno je da ti ljudi budu u kontaktu i javljaju medijima probleme i daju im teme za pisanje. Jedan novinar ne može da zna šta se sve dešava.“

Profesorica Tapavički Duronjić isitče kako se novinari prema izvještavanju o djeci ponašaju u skadu sa dnevnom agendom, tačnije zadovoljavajući se trenutnim događajem, a potpuno zanemarujući problem koji ga je izazvao i koji traje. Pored važnosti istraživačkog poduhvata i objelodanjivanja pozadine, ona rješenje vidi i u donošenju kodeksa o etičkom postupanju onih koji rade sa djecom. Ukoliko mediji nisu spremni za tako nešto, podrška bi trebao biti civilni sektor, pojedinci iz akademske zajednice, kao i osvješteni novinari.

„Prekinuta jako dobra praksa da postoje specijalizovani novinari, koji prate određene oblasti i imaju vremena da uđu u tematiku, tako da mogu vrlo brzo da prepoznaju problem i da ga definišu, brzo pišu i brzo uspostavljaju kontakte sa izvorima. Od toga se odustalo i pravi se profil novinara koji je opterećen radom za više medija istovremeno i izradom mnogo priloga dnevno, pa se on u toj dnevnoj žurbi koja je potpuno nepotrebna. To bi olakšalo rad novinaru i podiglo kvalitet medija.“

Ipak, novinar Milovan Matić je skeptičan o donošenju bilo kakvih kodeksa, jer smatra da trenutno ne mogu zaživjeti u ovakvom sistemu.

„Nemoguće je doći u neku redakciju i predložiti im tako nešto, mislim da bi se svi nasmijali. Govorim o poznatijim medijima, koji su se već izgradili i upravo teže senzacionalizmu. Rješenje je u kaznama kojih nema. Nadležna tijela objave na svojoj stranici da je neko prekrišio neki kodeks, ali nema kazne za to. Jedini način da se suzbije takav rad medija jeste da ih udare po džepu“, smatra Matić, te dodaje kako pisanje o djeci medijima često nije zanimljivo, jer se ne radi o dijelu biračkog tijela, pa vlasnici i glavni urednici nemaju interesa da se zanimaju za te teme.

Kodeksi

Kodeks Deca i mediji, Srbija

“Mediji će izbegavati da prikazuju napaćenu, poniženu i decu bez roditelja i svojih domova u cilju specijalnog i psihološkog rata sa protivnikom u sukobu, u cilju propagiranja svojih akcija, izbegavaće da traže iskaze od deteta – žrtve i da insistiraju na njegovoj nesreći, da prikazuju zlostavljanja i mučenja dece i njihov bol kao medijsku senzaciju… ali će pozivati na humanitarnu pomoć svoj ugroženoj deci afirmišući ustanove i pojedince koji se odazovu.”

“Redakcija je odgovorna za sve ono što emituje, bez obzira na poreklo priloga.”

“Kako odgovornost prema deci imaju i odrasli, naročito roditelji i vaspitači, mediji ne treba i ne mogu da deluju sami, odnosno oni moraju da podstiču odrasle da pomognu deci da shvate “medijsku realnost” koja tako neumitno prodire u dečju sobu.”

“Izveštavanja o prekršajima mladih ne smeju da otežaju ili onemoguće njihovo ponovno uključivanje u društvo. Prezimena u takvim slučajevima treba skratiti.”

“Po Aktu o deci i mladima iz 1933. i 1966. godine, objaviti imena i adrese osoba mladjih od 17 godina koje su uključene u sudski proces ili bilo koju informaciju sračunatu da se obelodani njihov identitet, može biti prestup ukoliko sud tako odluči.”

Etički kodeks istraživanja o djeci, BiH

“Istraživači, angažovani u istraživanju o djeci, moraju uvažavati dostojanstvo i ljudsku vrijednost svih učesnika/ca u istraživanju.Pri tome, naročitu pažnju neophodno je posvetiti: prevenciji bilo kojeg vida manipulacije djecom, tačnije afirmaciji ponašanja koja upućuju na zaštitu njihovog prava na autonomnost u odlukama koje se odnose na istraživačka pitanja, poštivanju kulturalnih i individualnih različitosti među akterima istraživanja (dobnu, polnu, rasnu, nacionalnu, vjersku i socio-ekonomsku razliku, kao i pojedine mentalne nedostatke, seksualne orijentacije i polni identitet ispitanika/ica.) eliminaciji svih oblika predrasuda ili stereotipa unutar provedenih istraživanja.”

“Angažovani istraživači moraju biti svjesni odgovornosti koju imaju u vezi sa djecom – učesnicima/icama u istraživanju i njihovim porodicama, pri čemu bi trebalo voditi računa da se na bilo koji način, fizički ili psihički, ne ugroze.”

Kodeks časti hrvatskih novinara

“Novinar ne smije intervjuirati niti fotografirati dijete (do 14 godina) bez njegovog pristanka i bez nazočnosti i pristanka roditelja ili druge odrasle osobe odgovorne za dijete. Ako takav pristanak i postoji, nedopustivo je intervjuiranje ili fotografiranje djeteta kojim bi mogla biti ugrožena njegova dobrobit. Isto vrijedi i za bilo koji drugi postupak kojim se izravno ili neizravno otkriva identitet djeteta. Dobrobit djeteta nadređena je javnom interesu.”

“Novinar ne smije otkriti identitet djeteta ili maloljetnika uključenog u slučajeve seksualnog zlostavljanja ili bilo kojeg drugog oblika nasilja ili kaznenog djela, bez obzira je li dijete ili maloljetnik svjedok, žrtva, osumnjičenik ili okrivljenik. Medijski prilozi o takvim slučajevima ne smiju omogućiti identifikaciju djeteta ili maloljetnika. Identitet djeteta ili maloljetnika dopušteno je otkriti samo iznimno, kada je to u javnom interesu i ne ugrožava dobrobit djeteta ili maloljetnika, te uz pristanak roditelja ili skrbnika djeteta ili maloljetnika, ili kada to radi dobrobiti djeteta traže državna tijela.”

Sankcije

Činjenica je da mediji svakodnevno krše prava djece u BiH, bez obzira da li to rade svjesno ili ne. Bh. zakoni propisuju kazne i omogućavaju pokretanje postupaka u ovim slučajevima, ali do toga ne dolazi jer naše društvo očigledno nije dovoljno senzibilno kada se radi o ovoj tematici. Zbog neprofesionalnog postupanja i nanošenja štete djetetu moguće je tražiti odgovornost medija u parničnom i kaznenom postupku, ali do toga najčešće ne dolazi.

Odavanje službene tajne, u šta se može svrstati objavljivanje informacija o maloljetnicima u kaznenom postupku, podliježe Krivičnom zakonu BiH. Takođe, mediji mogu biti sankcionisani zbog povrede prava djeteta koja su zaštićena Kodeksom o oglašavanju i sponzorstvu za radio i televiziju i Kodeksom za emitiranje radio-televizijskog programa. Zavisno od toga koliko je teška povreda, medij može dobiti pismeno ili usmeno upozorenje, biti novčano kažnjen ili mu se zabraniti rad.

Pored zakonskih regulativa, u BiH djeluje i Vijeće za štampu koje nema ovlaštenja da kažnjava medije zbog njihovih postupaka, ali ima značajnu ulogu u skretanju pažnje na greške novinara, davanje preporuke i posredovanju između čitalaca i medija.

(eTrafika.net – Vanja Stokić)

[post_ender]

Napiši komentar