U 2013. godini 650 djece u Republici Srpkoj bili su žrtve određenih oblika nasilja. Broj zabilježenih slučajeva nasilja je 936 jer su neka djeca bila žrtve nasilja u više navrata. Zabrinjavajuće je, upozoravaju stručnjaci iz ove oblasti, da je neke oblike nasilja teško prepoznati, i da je stvaran broj slučajeva zapravo mnogo veći.

Piše: Sonja Terzić

Nasilje je svaki oblik ponašanja prema djetetu koje ima za cilj zanemarivanje djeteta, maltretiranje, ili bilo koji oblik ekploatacije djeteta. Nasilje može biti fizičko, emocinalno/psihičko, seksualno nasilje i zloupotreba djece, elektronsko nasilje, zloupotreba, zanemarivanje i nemarno postupanje, eksploatacija.

Protokol o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece na novou RS potpisan je u oktobru  2012. godine, a za godinu dana njegove primjene prikupljene su konkretne informacije o nasilju nad djecom i među djecom u RS. Protokol su potpisali Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport, Ministartsvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo prosvjete i kulture, a na inicijativu institucije Ombudsmana za djecu RS, i to je prvi put da na jednom mjestu postoje zvanični podaci o slučajevima nasilja nad djecom.

Ministarka za porodicu, omladinu i sport u Vladi RS, Nada Tešanović, kaže da Izvještaj za 2013. godinu pokazuje da je najveći broj slučajeva nasilja nad djecom zabilježen u osnovnim školama.

„Ono što je zabrinjavajuće jeste da nisu svi slučajevi nasilja koji su se desili statistički zabilježeni i da su brojke još i veće. Što se tiče uzrasta od 10 do 14 godina, ukupno je bilo 207 slučajeva nasilja, a od 15 do 18 godina bilo je 246 slučajeva. Najčešći oblici nasilja među djecom su emocionalna nasilja, odnosno psihičko i fizičko zlostavljanje, ali su prisutni i različiti drugi oblici nasilja i to ne samo u školama nego i u porodici“, kazala je Tešanovićeva.

Ipak, dodaje Tešanovićeva, najviše zabrinjava nasilje nad djecom od 0 do 4 godine gdje je zabilježeno 66 slučajeva.

„Nasilje je prisutno podjednako i nad djevojčicama i nad dječacima. Sve nadležne institucije, škole ali i roditelji treba da djeluju zajedno kako bi se slika društva kada je u pitanju nasilje nad djecom popravila“, rekla je Tešanovićeva.

Ombudsman za djecu RS, Nada Grahovac, napominje da ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi bilo koje dijete trpilo nasilno ponašanje od strane bilo koga, kao što je postoji nijedan razlog koji može opravdati školu ili bilo koju nadležnu instituciju da ne preduzme potrebne mjere kako bi zaštitili dijete.

„Nažalost, danas imamo situaciju da djeca ćute o nasilju koje im se dešava jer se boje da neće dobiti potrebnu pomoć i da će dodatno zakomplikovati problem. Često se dešava da zbog toga takva djeca kad odrastu i sami postaju nasilici. Nadležne institucije su dužne da, nakon što prime informaciju o nasilju, provjere navode, uspostave kontakte sa djetetom, porodicom i drugim nadležnim organima kako bi se utvrdilo koja pomoć djetetu je potrebne i od koga“, objašnjava Grahovčeva.

Grahovčeva dodaje da škole najčešće vide problem u nesaradnji roditelja, a roditelji u neadekvatnom postupanju škola. Centri za socijalni rad kažu da nemaju dovoljno kapaciteta i tako se odgovornost prebacuje sa jednih na druge što ne rješava problem nego ga dodatno komplikuje.

„Škole su dužne da se pridržavaju Protokola i djeluju u skladu sa navodima koji tamo stoje. Rezultat primjene Protokola je godišnji izvještaj sa konkretnim podacima, ali on ne smije biti cilj sam po sebi nego je cilj da se podaci iz izvještaja analiziraju iz svakog ugla, kako bi se adekvatno reagovalo“, kazala je Grahovčeva.

U instituciji Ombudmana za djecu RS prijavljeno je više slučajeva nasilja nad djecom nego nasilja među djecom, kaže Grahovčeva, dodajući da je dodatni problem to što se svi oblici nasilja ne prepoznaju i što oni nisu dio evidencije, a puno je oblika nasilja koji još uvijek nisu dio izvještaja pa su i stvarne brojke veće. Najčešći oblici nasilja su zanemarivanje djece i psihičko nasilje. Oblici nasilja koji nisu fizičko nasilje teže se prepoznaju i teže prijavljuju, a ključna stvar bi bili programi prevencije koji kod nas još uvijek nedostaju, smatraju iz institucije Ombudsmana.

Izvršna direktorica nevladine organizacije „Genesis project“ koja realizuje projekat „Mehanizam podrške prevenciji nasilja i smanjenju rizika od oružja“, Dijana Pejić, kaže da u borbi za prevenciju nasilja nad djecom treba da budu uključeni svi, od predstavnika osnovnih i srednjih škola i predškolskih ustanova, do MUP-a i centara za socijalni rad, odnosno svih institucija koje povezuje Protokol u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece.

„Na osnovu analize trenutne situacije predložili smo mehanizme prevencije i preporuke za buduću praksu. Ključno je bilo uspostavljanje kvalitetna baze podataka kao osnove planiranja budućih školskih akcija usmjerenih na prevenciju međuvršnjačkog nasilja“, rekla je Pejićeva.

Predstavnica Ministrarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, Ivana Idžan, kaže da nijedna slučaj ne treba pripisivati „nestašnim dječijim igrama“ nego treba pravovremeno i adekvatno regovati.

„Sa djecom treba razgovarati i ukazivati im na eventualane posljedice nasilnog ponašanja, kako bi se djelovalo preventivno. Ključna je koordinacija i saradnja nadležnih institucija i djelovanje u slučajevima nasilja ne smije biti obaveza samo jedne institucije. Institucije treba da stvaraju i jačaju okruženje u kojem se njeguje kultura ponašanjanja  i uvažavanja ličnosti, kao i da podstiču na prijavu svakog oblika nasilja. Ne smijemo zatvarati oči pred nasiljem, niti nasilju gledati kroz prste“, poručila je Idžanova.

Pedagog u osnovnoj školi „Milan Rakić“ iz Karanovca, Tatjana Marić, kaže da je u ovoj prigradskoj školi vršanjčko nasilje manje prisutno nego u nekim gradskim školama.

„U prigradskim naseljima vlada jedna druga klima. Mi se pridržavamo Protokola koje nam je dostavilo Miniustartvo prosvjete i kulture i prilikom slučaja nasilja nad djecom uvijek reguje cjelokupna stračna služba – pedagog, psiholog, socijalni radnik, defektolog. Najvažnije je da ovi stručnjaci rade u svoj domenu o oblasti prevencije nasilja kako bi se ono spriječilo. Važno je se problem otkrije na vrijeme, i da roditelji djeteta imaju dobru saradnju sa stručnim timom”, rekla nam je Marićeva.

Zakoni na novou BiH ali i RS koji se odnose na prava i zaštiti djece postoje, ali nema zakona koji su u vezi sa prevencijom nasilja kao ni sistema stručnog nadzora koji bi omogućio podizanje standrarda zaštite djece od nasilja.

Prema „Situacionoj analizi o pravima djeteta u BiH“ najčešći oblici nasilja su ismijavanje, vrijeđanje, nazivanje pogrdnim imenima te ogovaranje i pričanje laži. Ove oblike nasilja barem jednom je iskusilo oko 45% ispitanih učenika. Fotografisanje telefonom, mada to nisu željeli, iskusilo je oko 25 % učenika. Treću grupu nasilja čine prijetnje i zastrašivanje, neželjeno dodirivanje, a to je na sebi osjetilo između 10% i 20% učenika. U četvrtoj grupi su udaranje, zatvaranje, šutiranje, otimanje novca i stvari, praćenje, slanje prijetećih SMS poruka, a ove oblike nasilja iskusilo je 10 ili manje odsto učenika.

Stručnjaci upozoravaju da nasilje nad djecom ozbiljno ugrožava njihov razvoj  i odrastanje i da posljedice mogu biti i teške i dugotrajne na njegov fizički i emocionalni razvoj. Djeca zbog nedostatka brige i pažnje u porodici izlaz često vide u agresivnom i destruktivnom ponašanju, alkoholu, bježanju od kuće, iz škole i sl. Ključ je u adekvatnoj zaštiti djeteta, prije svega prevencijom, i dalje u dijelu prepoznavanja problema, njegovom prijavljivanju, tretmanu i potrebnoj pomoći i podršci djetetu.

eTrafika.net

[post_ender]

Napiši komentar