Život djece sa smetnjama u razvoju, ali i njhovih roditelja je svakodnevna borba za preživljavanje. Zapostavljeni od strane države, isključeni iz društvenog života, odbačeni od prijatelja, pa čak i rodbine, oni su prepušteni sami sebi da se snalaze kako znaju i umiju, živeći život od danas do sutra.

Piše: Milovan Matić

Najveći dio tereta i brige za svoje članove sa poteškoćama snose sami roditelji, a ako dijete nije obuhvaćeno niti jednim vidom organizovanog zbrinjavanja, rehabilitacije ili školovanja, roditelji su najčešće osnovna i jedina vaspitno-obrazovna institucija za svoju djecu. U našem društvu, podrškom porodici i djetetu, nažalost,  niko se ne bavi dovoljno.

Uz to, većina porodica je opterećena nedostatkom finansijskih sredstava, jer skoro u svim slučajevima je samo jedan ili nijedan roditelj zaposlen, jer majke djece sa poteškoćama, zbog potrebe pojačane njege djeteta, uglavnom ne rade, ne mogu dobiti posao ili su prisiljene da ga napuste.

Gordana Adamović Đorđević, izvršna direktorica Udruženja “Moja Luka”, ali i majka djeteta sa poteškoćama navodi da većina djece cijeli život pati zbog nerazumijevanja nadležnih institucija, te nedovoljne podrške i nepostojanja usluga u zajednici koje bi roditeljima i njihovoj djeci omogućile kvalitetniji i bolji život.

“Najveći problem, kada je u pitanju ova populacija, je njihova socijalizacija i uključivanje u zajednicu. Ako se za osobe kojima, uslovno rečeno, ‘ništa ne fali’, grade škole, igrališta, sportske dvorane, teretane u prirodi i slično, ako se za prestupnike i kriminalce grade zatvori i kaznionice i 24 sata angažuju čuvari, smatramo da se i osobama sa onesposobljenjima bilo koje vrste treba omogućiti da izađu iz porodičnih okvira i da se  uključe u zajednicu u okvirima svojih mogućnosti”, apeluje Adamović Đorđevićeva.

Ona naglašava da veliki broj djece sa smetnjama u razvoju ostaje zarobljen u svojim kućama, kako zbog nemogućnosti da se smjeste u dnevne centre, tako i zbog neinformisanosti njihovih roditelja i našeg mentaliteta.

“Dnevni centri su jedini način da ova djeca izađu iz kuća i da bi porodica mogla da funkcioniše normalno, jer roditelj vremenom gubi i snagu i živce. Mnoge porodice ne mogu biti funkcionalne i 80 posto brakova se raspadne, a u većini slučajeva sa djetetom ostaju majke. Takođe, nadležne institucije imaju vrlo malo razumijevanja i svaki dan se susrećemo sa neugodnostima od stručnih osoba, koje nas često sputavaju. Inače, mi ne tržimo mnogo, ali moramo da shvatimo da i za ovu djecu treba nešto da se pruži, što do sada skoro niko nije želio da razumije i sva ona prava koja su nam zagarantovana zakonom u praksi nisu sprovedena”, rekla je Adamović Đorđevićeva, i dodala da se često dešava to da dosta djece ostaje zatvoreno cijeli život zbog toga što njihovi roditelji ne mogu da se pomire sa takvom situacijom, i to se ne dešava samo u malim sredinama već i u velikim gradovima i među obrazovanim ljudima koji sakrivaju svoju djecu.

Ipak, Gordana naglašava da im najteže pada nerazumijevanje njihovih najbližih za probleme koje imaju.

“Gdje god se okrenemo nailazimo na takve probleme, od prijatelja do rodbine. Meni se desilo da mi dugogodišnja prijateljica okrene leđa jer, kako je rekla, ne može da se druži sa mnom zbog mog bolesnog djeteta, te da bi ja sigurno bila isfrustrirana što je njeno dijete zdravo, a moje nije. To nama koji se borimo od danas do sutra jako teško pada, a najgore je kad i u porodici dođe do otpora”, ispričala je Adamović Đorđevićeva za naš portal.

Koliko je težak život djece sa smetnjama u razvoju svjedoči i Nataša Ćopić, majka djevojčice sa poteškoćama koja je zajedno sa svojim djetetom prošla kroz mnoge neugodnosti.

“Ne znam odakle bih krenula, jer svakodnevno nailazimo na nerazumijevanje zajednice, pa i naših najbližih. Dešavalo mi se da su nam prijatelji okretali leđa jer nisu željeli da se naša Jelena druži sa njihovom djecom. U školi je i pored toga što je moja kćerka imala i društvo sa kojim se dobro slaže, stalno doživljavala neugodnosti i nailazila na nove barijere. I kad kažem barijere ne mislim na arhitektonske, već one u glavama. Tako je moja kćerka imala personalnog asistenta kojeg su neki profesori ostavljali ispred učionice, dok direktor škole otvoreno nije želio moju Jelenu u svojoj školi, a to najbolje potvrđuje činjenica da nije dopustio da ona koristi profesorski toalet, jer oni za đake nisu bili prikladni njoj.  Ovo su samo neki od primjera koji oslikavaju kroz šta prolazi jedna ovakva porodica”, rekla nam je Ćopićeva.

Ono što zabrinjava je, da prema istraživanju UNICEF-a, jedna trećina građana BiH smatra da djeca sa mentalnim oštećekolica_afnima ne trebaju da idu sa njihovom djecom u školu, a čak 45 posto njih ne želi dijete sa smetnjama u razvoju za prijatelja svog djeteta. Da situacija bude gora, 57 posto ispitanika misli da se jednako poštuju prava djece sa poteškoćama kao i prava sve djece.

Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac slaže se da djeca sa poteškoćama nailaze na svakodnevne prepreke i napominje da ona nemaju posebne potrebe, i da su njihove potrebe jednake potrebama njihovih vršnjaka, jer i oni žele da se igraju, da idu u školu, da se druže sa vršnjacima, ali trebaju dodatnu brigu da bi se za svakog od njih omogućilo postizanje najvišeg stepena samostalnosti i socijalne integracije.

“Da bi se omogućilo njihovo aktivno učešće u zajednici neophodno je uklanjanje brojnih prepreka koje onemogućavaju optimalan razvoj potencijala kod ove djece. Uklanjanje prepreka tiče se brojnih subjekata zaštite. Rana dijagnostika, rana intervencija i podsticajna sredina, su od posebne važnosti u prevazilaženju ili umanjenju smetnji koje dijete ima i preduslov su za ostvarivanje njihovih punih potencijala. Dakle, postaviti dijagnozu, omogućiti adekvatnu terapiju i udruženim snagama i roditelja i stručnjaka različitih profila, sa puno strpljenja i upornosti, omogućiti  da ova djeca razviju svoje sposobnosti, jer oni ih imaju”, kazala je Grahovčeva za naš portal.

Ona napominje da u Republici Srpskoj oko 3.000 djece ima rješenje o procjeni potreba i razvrstavanju zbog  različitih smetnji  u njihovom razvoju. Prema njenim riječima,  posljednjih nekoliko godina pokazuje se sve više osjetljivosti za različite probleme ove kategorije djece,  i da su značajni pomaci napravljeni u normativnom dijelu, ali je i sve izraženija potreba za  jačanje partnerstva nadležnih službi sa roditeljima, sa obrazovnim institucijama i nevladinim organizacijama.

“Problemi na koje najčešće ukazuju roditelji djece sa smetnjama u razvoju su nedovoljan broj stručnjaka za rad sa ovom djecom u lokalnim zajednicama, najčešće logopeda i defektologa, te nemogućnost zbrinjavanja djece na određeno vrijeme u toku dana u dnevnim centrima. Vrijeme je najveći neprijatelj za ovu djecu, jer ukoliko nisu u mogućnosti biti u tretmanu logopeda ili defektologa ili drugog stručnjaka u mjeri u kojoj je s obzirom na smetnju koju imaju prema nalazu ljekara potrebno, njihove šanse za uključivanje i postizanje maksimalno mogućih potencijala su sve manje”, upozorava Grahovčeva.

U UNICEF-u BiH navode da djeca sa smetnjama čine jednu od najugroženijih grupa u BiH, koja je usvojila i ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa smetnjama i njen Fakultativni protokol, ali se mnoga od prava navedenih u Konvenciji ne primjenjuju u praksi zbog nedostatka provedbenih mehanizama.

“Procjenjuje da 6,5% djece u BiH od 2 do 9 godina starosti imaju određenu smetnju u razvoju. Ta djeca su marginalizirana počev od ranog djetinjstva. To počinje kada se djeci sa poteškoćama u razvoju ne obezbjeđuje pristup osnovnom obrazovanju u redovnim odgojno-obrazovnim ustanovama zbog nekoliko faktora, kao što su nedostatak osnovnih mogućnosti koje su potrebne kako bi se osigurao njihov pristup obdaništima i školama, nastavnog osoblja koje nije spremno raditi sa njima ili školskih programa koji nisu fleksibilni ni prilagođeni posebnim obrazovnim potrebama te djece. Kao rezultat toga, mnoga djeca su zbrinuta u ustanovama, a procjenjuje se da je 67% djece koja su smještena u ustanove u BiH djeca sa smetnjama u razvoju, i to je procenat koji je u posljednjih deset godina u stalnom porastu, a najveći je u regiji”, navode iz UNICEF-a.

Inače, u Konvenciji o pravima osoba sa smetnjama navodi se da osobe sa smetnjama pate zbog dugotrajnih fizičkih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih  teškoća, koje u međudjelovanju sa različitim preprekama mogu spriječavati njihovo puno i učinkovito učešće u društvu na ravnopravnoj osnovi sa drugima.

“Djeca sa smetnjama u razvoju su ona djeca koja su najviše stigmatizirana i isključena. Veća je vjerovatnoća da će ta djeca biti lošijeg zdravlja, biti manje obrazovana, imati manje mogućnosti za privređivanje, da će živjeti u većem siromaštvu i biti češće zbrinuta u ustanovama nego njihovi vršnjaci koji se ne suočavaju sa smetnjama u razvoju. Djevojčice i adolescentice sa smetnjama u razvoju su među onima koji su u najnepovoljnijem položaju usljed diskriminacije zbog pola i razvojnih smetnji, te su više izložene riziku od nasilja, zlostavljanja i iskorištavanja”, ukazali su iz UNICEF-a.

Branislava Popović iz Udruženja Ipostasis, koje se bori za podizanje svijesti i razumijevanje javnosti o principima socijalne inkluzije djece sa smetnjama u razvoju, napominje da je inkluzija veoma značajna, kako za djecu, tako i za roditelje.

“Društvo se bavi ovim pitanjem u skladu sa mogućnostima. Inkluzija je ušla u škole, prate se efekti i radi se na promjeni tačaka koje su sporne, kako bi proces obrazovanja djece sa poteškoćama bio efikasniji. Ipak, mišljenja sam da je važan cilj obrazovanja osposobljavanje za samostalan život, a to podrazumijeva i zapošljavanje. S obzirom na situaciju u našoj zemlji, izostaje efekat, da ne kažem svrha, te formalno obrazovanje na određeni način gubi smisao”, rekla je Popovićeva, i naglasila da je trenutno stanje prilično teško, te da su najveći problemi preveliki broj djece u razredima, činjenica da nastavnici nisu obučeni za rad sa djecom sa poteškoćama, malo je asistenata u nastavi, nema didaktičkih pomagala, nema defektologa u svakoj školi, mnogi roditelji nisu u prilici da odvode djecu na rehabilitacione tretmane u grad, kao i da se na mnoge od tih tretmana čeka i po nekoliko mjeseci.

Ona je zaključila da ukoliko upoznamo, prihvatamo i razumijemo dijete, naći ćemo i način da ga naučimo osnovnim stvarima.

eTrafika.net

[post_ender]

Napiši komentar