Iako je u borbi protiv nasilja nad djecom primarno prijavljivanje počinioca, ono je i dalje na veoma niskom nivou. Osobe koje imaju određena saznanja ne dijele ih sa nadležnim organima zbog isrpljujućih policijskih procedura, uvjerenja da počinioci neće biti adekvatno ili uopšte kažnjeni, a nerijetko jer im je nezamjeranje počiniocu bitnije od sudbine zlostavljane djece!

Fizičko nasilje nad djecom je najčešći oblik nasilja nad ovom populacijom, te čini 50 odsto od svih oblika nasilja nad osobama mlađim od 18 godina, što pokazuju i podaci Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpske, a o čemu je “eTrafika” pisala prethodnih mjeseci.

Samo u 2013. godini ukupno 87 djece je fizički zlostavljano, što predstavlja gotovo polovinu registrovanih slučajeva nasilja nad djecom (184). Pored toga što je ovo najčešći oblik zlostavljanja djece, najgore je to što se ono najčešće dešava unutar porodice. Prema statistikama, čak 70 odsto počinilaca ovih djela su roditelji maloljetnika, a ukupno tri četvrtine su bliža rodbina i poznanici. Ostalo su djeci nepoznati ljudi. Kao najčešći razlozi roditeljskog nasilja nad djecom navode se ekonomski faktori, teška finansijka situacija, nedostatak posla i opterećenost borbom za egzistenciju.

Posebno poražavajući podatak jeste da je u 2013. godini u Republici Srpskoj evidentirano 66 slučajeva nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece mlađe od četiri godine! Ovaj podatak javnosti je saopštila pomoćnica ministra porodice, omladine i sporta RS Slavica Kuprešanin na okruglom stolu “Zaštita djece od različitih oblika nasilja od ključnog značaja za unapređenje svih prava djeteta”, koji je održan prošle godine. Tada je takođe istakla da je podjednak broj dječaka i djevojčica koji su bili žrtve zlostavljanja, te da je najveći broj djece koji su bili izloženi nasilju uzrasta od 15 do 18 godina.

Međutim, ovi podaci nisu ni približni stvarnom stanju jer se fizičko nasilje roditelja prema maloljetnoj djeci veoma rijetko prijavljuje nadležnim organima, iako je prijavljivanje zlostavljača primarno u borbi spriječavanja nasilja nad djecom.

Osobe koje imaju određena saznanja ne dijele ih sa institucijama zbog isrpljujućih policijskih procedura, uvjerenja da počinioci neće biti adekvatno ili uopšte kažnjeni, a nerijetko jer im je nezamjeranje počiniocu bitnije od sudbine zlostavljane djece!

Ni djeca nisu visoko na ljestvici vrijednosti

Profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i bezbjednosne studije Univerziteta u Sarajevu dr Elmedin Muratbegović ističe da moramo da radimo na osnaživanju javnosti da prijavljuju slučajeve nasilja nad djecom, jer nam je “linija nezamjeranja sa komšijama” tradicionalno utemeljena u društvo.

Elmedin Muratbegović

“Svijest ljudi o nasilju nad djecom u BIH je jednako otupljena kao i svijest prodavača koji im prodaju alkoholna pića, radnika u kladionicama koji im uredno primaju uplate za klađenja, ali i roditelja koji se ‘tuku’ a djeca tome ‘svjedoče’. Reakcija u svim slučajevima je blaga ili je nema uopšte. Zašto? Zaista nemam odgovor. Možda je vrijeme za neko ozbiljno istraživanje u tom pravcu. Ili ćemo i to omalovažiti konstatacijom: ‘Ma šta će više istraživati’? Vrijeme je, i to krajnje da se uozbiljimo u svakom pogledu pa i u pogledu zaštite prava djeteta u BIH”, naglašava Muratbegović.

Sociolog Ivan Šijaković ističe da ljudi sve više vode “svoju brigu” i da nisu pretjerano zainteresovani za  zbivanja u komšiluku, kod rođaka, prijatelja ili nekoj drugoj porodici.

“Nestala je ta opšta briga za sudbinu drugih ljudi, pa time i djece.  Društveni sistem ne štiti one koji bi prijavili nasilje, duge su procedure i postupci sa nasilnicima, tako da ljudi unaprijed odustaju od toga da budu ‘porodični cinkaroši’. Svako prijavljivanje nasilja više će donijeti problema onome ko to prijavi, nego nasilniku. To su neki demotivišući faktori za posmatrače i oni se ne opredjeljuju da prijavljuju nasilje”, ističe Šijaković.

ivan_sijakovic

On navodi da se može reći da ima i izvjesnog pretjerivanja sa definicijom i kvalifikacijom nasilja nad djecom, pa i to malo ljude zbunjuje, te dodaje da nije jasno šta je “vaspitna mjera” u procesu socijalizacije djece,  a šta je zlostavljanje i nasilje.

“Došlo je i do promjene na listi vrijednosti, tako da ljudi više vole svoj lični mir i izbjegavanje bilo kakvog zamjeranja i konflikta oko tuđe djece, nego što im je stalo da, eventualno, pomognu toj djeci. Pomoć, podrška, solidarnost, opšta pravada sve više tonu na ljestvici vrijednosti, a lična korist i uspjeh idu prema vrhu.  Individualizam je doveo odnose u društvu do te mjere da ljudi jednostavno razmišljaju: ‘zašto bih ja nešto činio ako nemam lične koristi a mogu imati neprijatnosti u odnosu sa komšijom, prijateljem ili rodbinom’. Nisu više ni djeca visoko na ljestvici vrijednosti, već samo lična korist i zadovoljstvo”, zaključuje Šijaković.

Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac ističe da je ipak u našoj zemlji malo prijava nasilja nad djecom najviše iz razloga jer dosadašnja praksa nije pokazala da će počinioci biti strogo kažnjeni, te naše zakonodavstvo ne ulijeva povjerenje javnosti.

Nada-Grahovac-635x300

“Zakon treba da ima svrhu prevencije, pošalje poruku i djetetu i mami koga on štiti i kako će završiti svaki počinioc, sve da nije bilo niti jednog slučaja, a nažalost bilo ih je mnogo. Ljudi će prijavljivati kad budu sigurni da će dobiti reakciju, podršku, te kada budu imali sigurnost da će počinilac biti osuđen. U situaciji kada vi nemate garanciju da će počinilac biti uopšte i osuđen, da vas neće mediji, komšiluk, škola razvući na bilo koji način, vi ste u dilemi šta dobijate a šta gubite. Ako imate garancije u ono što slijedi niko ne bi imao dilemu i prijavio bi nasilje”, navodi Grahovčeva.

Društvena reakcija na nasilje nad djecom

Društvena reakcija na nasilje uopšte i posebno na nasilje nad djecom kreće se između nezainteresovanosti, tolerancije, neformalne i formalne osude i postojanja posebnih programa prevencije, prevazilaženja posljedica nasilja i zaštite žrtava nasilja, o čemu su govorili i profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Milosav Milosavljević i njegov kolega Aleksandar Jugović.

fizicko nasilje nad djetetom

Nezainteresovanost za problem nasilja tipična je za društva u krizi, koja su preokupirana drugim ekonomskim, političkim i socijalnim pitanjima i “nemaju vremena” niti zapažaju ovaj i slične problem ljudi i djece.

Tolerancija nasilja karakteristična je za tradicionalna, nerazvijena, autoritarna i nedemokratska društva u kojima su prisutni različiti vidovi potčinjavanja, sukoba i agresija, pa se i nasilje nad ljudima i djecom prihvataju kao normalne društvene činjenice. Recimo, kod nas je opšteprihvaćena izreka “Batina je iz raja izašla” i slično.

Neformalne osude prisutne su u društvima u kojima postoji kritična javnost, koja uočava težinu problema nasilja uopšte i naročito prema djeci i koja reaguju neodobravanjem i različitim građanskim inicijativama i akcijama uperenih prema podsticanju organizovanih društvenih aktivnosti u zaštiti žrtava nasilja.

Formalna reakcija prisutna je u većini razvijenih savremenih društava i najčešće se ispoljava u vidu sankcionisanja takvih ponašanja i posebnih vidova podrške i pomoći žrtvama nasilja.

Moderna demokratska društva, u kojima su ljudska prava i zaštita integriteta ličnosti građana važna društvena vrijednost i cilj, imaju razvijene cjelovite strategije, programe i organizovane aktivnosti na prevenciji nasilja i osnažavanju i zaštiti žrtava nasilja.

 

 

eTrafika.net – Ognjen Tešić

[post_ender]

Napiši komentar