Mora li vaspitanje biti bolno i da li djeca zaista bolje uče kada upotijebimo prut?

Piše: Vanja Stokić

Srbija će uskoro zakonom zabraniti fizičko kažnjavanje djece, dok u Hrvatskoj i većini evropskih zemalja slična zabrana već postoji. Prema Konvenciji o pravima djeteta, država je obavezna zaštititi dijete od bilo kakvog fizičkog i psihičkog nasilja. Iako se mnogi stručnjaci izjašnjavaju da fizičko kažnjavanje nije isto što i nasilje, Komitet za prava djeteta u Srbiji izdao je Mišljenje kojim je potvrdio da fizičko kažnjavanje jeste jedan od oblika nasilja, čime podržava njegovu zakonsku zabranu.

U UNICEF-u kažu da su zemlje koje zabranjuju fizičko kažnjavanje manje tolerantne prema nasilju i u njima postoji veća mogućnost da će građani prijaviti takve slučajeve.

„Uvođenje zakonske zabrane fizičkog kažnjavanja ne dovodi do toga da roditelji idu u zatvor i ne dovodi do povećanja broja djece koja su institucionalizovana. Ali će vjerovatno povećati broj roditelja koji će dobiti dobar roditeljski savjet i podršku od praktičara ili porodičnog saradnika. Država ima obavezu da obezbijedi podršku roditeljima u obavljanju svojih roditeljskih dužnosti“, kažu iz institucije UNICEF-a.

Više od 90% porodica povremeno ili često koristi fizičko kažnjavanje kako bi vaspitali djecu, navodi Američka akademija dječije i adolescentske psihijatrije. Fizičko kažnjavanje obuhvata niz radnji, od čupanja i pljeskanja djeteta po rukama, pa do šamaranja, udaranja rukom, nogom ili raznim predmetima, kao i nanošenja opekotina i usmrćivanje djeteta. Kako navodi dječji psihijatar i porodični savetnik Miodrag Stanković pozivajući se na Akademiju, roditelj koji koristi uslovno prihvatljive metode fizičkog kažnjavanja ima sklonost i ka primjeni neprihvatljivih metoda.

„Termin uslovno prihvatljivo kažnjavanje odnosi se na upotrebu fizičke sile otvorenom šakom po zadnjici ili ekstremitetima sa ciljem modifikacije ponašanja, a ne nanošenja fizičke povrede. Ne treba učenja djeteta pravilima i disciplini miješati sa pražnjenjem roditeljskog bijesa i želje da se djetetu nanese bol, što je potpuno neprihvatljivo i spada u zlostavljanje djeteta, opasno po njegovo fizičko i mentalno zdravlje“, kaže on, te dodaje kako su metode Tajm auta i ukidanje privilegija „mnogo efikasnije i humanije u umanjenju neželjenog ponašanja djeteta, pogotovo na ‘duže staze’“.

„Iako ‘batine’ momentalno zaustavljaju neželjeno ponašanje, one vremenom i čestim korišćenjem postaju neefikasne (dolazi do navikavanja, smanjenja osjetljivosti), pa je potrebno konstantno povećanje intenziteta koje može prerasti u zlostavljanje djeteta. Djeca mlađa od 18 mjeseci su veoma osjetljiva i povredljiva, tako da svaki vid fizičkog kažnjavanja može dovesti i do ozleđivanja. Sa druge strane, što je dijete mlađe teže shvata povezanost između svog ponašanja i kažnjavanja.“

Fizičko kažnjavanje ostavlja dvostruki negativni efekat na dijete – nanosi mu bol i time stvara tjelesnu štetu, te izaziva negativna osjećanja koja mogu voditi ka depresiji ili destruktivnim ponašanjima. Takođe, dešava se da roditelji tuku svoje dijete i time žele da ga spriječe da bude agresivno, ali svojim ponašanjem mu pokazuju sasvim suprotno.

„Batine remete odnos između roditelja i djeteta. Eskalacija problema može biti posebno uočljiva u adolescenciji kada fizičko kažnjavanje često više nije izvodljivo. Obzirom da upotreba fizičke kazne i posljedično trenutno smirivanje djeteta ima za roditelja efekat smirivanja bijesa (i doživljaj moći), što predstavlja potkrepljenje, povećava se vjerovatnoća da će se takvo ponašanje roditelja ponoviti. Djeca koja su tučena, kao odrasli ljudi pokazuju slabiju kontrolu ponašanja, više agresivnosti, češće tuku svoju djecu i bračne partnere, imaju više problema u braku, češće zloupotrebljavaju alkohol i psihoaktivne supstance i češće su uključeni u činjenje nasilja i krivičnih djela“, kaže Stanković, napominjujući da mu je cilj ukazati na štetnost, a ne blagoslovenost kažnjavanja djece.

„Stoga, prije nego što sebi i drugima ponovite ‘klasiku’ iz repertoara roditeljstva da je ‘batina iz raja izašla’, treba se upitati da li je to prava i istinita lekcija iz roditeljstva. Umjesto kazne vježbajte pozitivno ponašanje, pohvale i upotrebu zabave. To je dobar način da roditelji promijene negativnu sliku o sebi i svome djetetu. Ne zvuči glupo, a funkcioniše sigurno.“

Ponekad roditelji ne žele povrijediti djecu, ali se nađu u situacijama kada su njihove želje za kontrolisanjem jače od toga. Koriste udaranje djece kao način da pokažu svoju ljutnju i neodobravanje djetetovog ponašanja, smatra psihologinja – psihoterapeutkinja Gordana Buljan Flander. Želeći da batinama vaspitaju djecu i nauče ih ispravnom ponašanju, roditelji znaju izgubiti kontrolu, što može dovesti do fizičkog zlostavljanja djeteta.

„Ako roditelji izazovu povredu, masnicu ili ogrebotinu, osim što krše zakon, njima je potrebna i stručna psihološka pomoć. Iako svaki udarac nije fizičko zlostavljanje, važno je imati na umu da batine ne uče djecu šta je dobro. One uče djecu kako da budu nasilna i bez kontrole. Izazivaju bol, ljutnju pa čak i povrjeđivanje. Djeca uče da razlikuju dobro od lošeg oponašajući svoje roditelje, ako ih udare djeca će smatrati da je u redu da i oni udare nekoga“, kaže Buljan Flander.

Pravdajući se time da batine koriste samo zbog dobrobiti svoje djece, te da to čine za njihovo dobro, roditelji ustvari djeci pokazuju da su ljudi koji ih vole takođe i ljudi koji ih povređuju.

„Zlostavljano dijete se takođe identifikuje s roditeljem i uči da razvija stav da je fizičko kažnjavanje normalna tehnika disciplinovanja, što u odrasloj dobi može voditi u zlostavljačko roditeljstvo. Uobičajeni rezultat je da mnoge žene izaberu muževe i partnere koji im pokazuju ljubav na isti način na koji je to činio njihov roditelj u djetinjstvu. Važno je znati da se batinama djecu ne uči samokontroli. Batine možda zaustavljaju neprikladno ponašanje u tom trenutku, ali dugoročni vaspitni cilj učenja djece adekvatnom ponašanju batinama se ne postiže.“

Prilikom vaspitanja bi trebalo izbjegavati batine, jer one djecu uče čitavom nizu pogrešnih vrijednosti – strahu i osveti, da je u redu tući druge kad smo ljuti, da je u redu tući one koje volimo, da je u redu nasiljem rješavati probleme, ne uče djecu razlikovanju poželjnog od nepoželjnog ponašanja jer samo kažnjavaju nepoželjno, postanu i “nagrada” kod djece koja ne dobijaju dovoljno pažnje od roditelja, dogodi se da je i negativna pažnja bolja nego nikakva.

Kao najbolje sredstvo za učenje djece primjerenom ponašanju i tome šta se smije, a šta ne, Buljan Flander navodi sistem nagrađivanja.

„Postoje mnoge tehnike i načina koji se mogu upotrijebiti u vaspitanju kako bi djeca naučila da razlikuju ispravno od pogrešnog i da donose pametne i mudre odluke. Najmoćniji, najsnažniji način kojim se uči djecu da se primjereno ponašaju su nagrade. Nagrade kao pohvala, nježan dodir, privilegije i slično pokazuju djeci da se uvažavaju njihovi napori i pokušaji, pomažu u razvijanju djetetovog samopouzdanja, dobre slike o sebi, pokazuju da su oni i to što rade važni. Djeca će učiniti više zbog nagrade nego što će nešto izbjegavati zbog straha od kazne.“

Kada govorimo o vrstama nagrada, najučinkovitija je pohvala za djecu kao ličnost (divna si kćerka, volim te…) i za ono što su uradila (odlično si složila odjeću, crtež ti je prelijep…). Snažniji efekat se dobija kada uz pohvalu ide i nježan dodir poput zagrljaja. Posebne nagrade su privilegije poput dužeg gledanja TV programa ili igranja sa drugarima. Pri tome treba voditi računa da te privilegije ne uključiju osnovne potrebe djeteta, poput hrane, ljubavi ili vremena provedenog sa roditeljima. Kako bi se djeca pravilno emotivno razvila, ključno je ne koristiti igračke i druge poklone kao zamjenu za emocije. One mogu biti dodatak, ali nikako suština.

Prilikom kažnjavanja djece gubitak privilegija (ukoliko je osnovan) ima snažniji efekat od fizičkog kažnjavanja. Ipak, dosta toga zavisi od uzrasta djeteta.

„Nikada se ne smiju kažnjavati djeca do tri godine, jer ona ne razlikuju uzrok i posljedicu, ne rade štetu namjerno, oni samo istražuju okolinu, i nemaju kognitivne sposobnosti da razlikuju dobro od lošeg. Djeca između 3 i 11 godina se mogu kazniti gubitkom privilegija. Ako dijete zloupotrijebi objekat ili privilegiju, gubi je na neko vrijeme. Ograničavanje je pogodno za djecu stariju od 3 i po godine. Ako dijete napusti dvorište bez dozvole, može se uskratiti izlazak van dvorišta na određeno vrijeme. Ali pri tome je važno da dijete razumije da napuštanje dvorišta nije u redu. Ako dijete ne razumije da njegovo ponašanje nije ispravno ne treba koristiti ograničavanje kao način kažnjavanja.“

Takođe, izražavanje razočaranosti je pogodna kazna za djecu stariju od tri godine, gdje se mora voditi računa da se istakne razočaranost ponašanjem djeteta, a ne djetetom kao osobom.

eTrafika.net

[post_ender]

Napiši komentar