Prema istraživanjima koja je sprovodio Unicef, većina učenika je barem jednom bila izložena nekom obliku vršnjačkog nasilja. Najčešće se radi o verbalnom nasilju, spletkarenju i širenju laži, te prijetnjama i zastrašivanju.

Piše: Vanja Stokić

Krajem 2009. godine Ombudsman za djecu Republike Srpske u saradnji sa mladim savjetnicima anketirao je učenike u 18 osnovnih i 17 srednjih škola širom RS. Rezultati pokazuju da je psihičko nasilje najčešći oblik vršnjačkog nasilja u školama. U srednjim školama psihičko nasilje je dosta izraženije od fizičkog, dok je u osnovnim školama obrnut slučaj.

Nasilje se može desiti u različitim sredinama, a u školskom ambijentu je najzastupljenije vršnjačko nasilje. U tom slučaju djeca vrše nasilje nad svojim vršnjacima i uvijek se radi o istom obrascu – jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca, navodi se u publikaciji „Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH“.

„Nasilničko ponašanje djece, poznato i kao buling, se razlikuje od kratkotrajnih incidenata i svađa djece. Osnovna razlika je upravo u namjernoj želji da se drugom djetetu nanese zlo, kao i u ponavljanju takvog postupanja tokom određenog vremena i dominaciji sile na individualnom ili grupnom planu. Ovo nasilje se odnosi na različite vrste ponašanja koje najčešće klasifikujemo kao verbalno (omalovažavanje, dobacivanje, prijetnje i ucjene), socijalno (ignorisanje, ogovaranje i spletkarenje, izbjegavanje), psihičko (krađa, uzimanje i/ili iznuda novca, prijeteći pogledi, praćenje, oštećenje imovin) i fizičko  (šamaranje, udaranje rukama, nogama i predmetima, guranje, rušenje).“

Psihologinja Ana  Milenković smatra da svaki čovjek tokom svog djetinjstva iskusi neki vid nasilja, bez obzira da li je on žrtva, počinilac ili svjedok nasilja nad nekim drugim. Ona pak pravi razliku između nasilnog i agresivnog ponašanja.

„Za razliku od nasilnog, agresivno ponašanje je jednokratno, može biti samo nekontrolisana reakcija ili odbrana. Nasilno ponašanje ima obično isti ili sličan sadržaj, traje duži vremenski period i nasilnik ima moć nad žrtvom. Potencijalna žrtva nasilja jeste dijete koje je submisivno, defanzivno, introvert sa niskim samopoštovanjem. Ovakvo dijete će i na najbezazlenije opaske reagovati plačem, povlačenjem, izolovanjem od društva. Plašljivo, tiho i povučeno dijete omiljena je meta onih koji vole da svoju snagu demonstriraju nad drugima, bilo fizičku ili psihičku“, navodi ona.

Kada se nasilje prepozna, prvi korak ka rješenju jeste razgovor sa djetetom kako bi se došlo do informacija koliko ono već traje, gdje i ko su akteri. Djetetu treba pokazati da ćete učiniti sve kako biste zaustavili to što mu se dešava. Ipak, ono ne smije misliti da će nasilje prestati istog trenutka.

„Dogovorite se o predstojećim koracima rješavanja problema. Imajte na umu da roditelji koje ne prijave nasilje ne mogu ga ni zaustaviti. Ovo naravno ne podrazumijeva da se vi lično svetite nasilniku ili nekome njemu bliskom. Mnoga djeca će prestati sa nasiljem ukoliko njihovi roditelji saznaju čime se djeca bave u slobodno vrijeme. Nažalost, roditelji djece koja vrše nasilje ne žele uvijek da pogledaju istini u oči. Brane se uglavnom neistinitim argumentima kako zaposleni u školi mrze njihovo dijete, kako su oni bili još gori u tim godinama, ili kako oni jednostavno ne pronalaze način da kontrolišu sopstveno dijete.“

djeca ruganje nasilje

Motivi za vršenje nasilja mogu biti raznoliki – od toga da počinioci ne shvataju težinu svojih postupaka, pa do ugledanja na stariju braću i sestre ili idole sa televizije. Neki od njih vrše nasilje i na nagovor svojih vršnjaka, jer im je bitno da budu prihvaćeni i dio neke grupe.

„Deca koje prolaze kroz neki težak period u životu, gubitak ili razvod roditelja, selidba ili nešto slično, mogu svoje nezadovoljstvo pokazati i kroz agresiju nad drugom djecom. Roditelji ili staratelji bi u tom slučaju morali više pažnje posvećivati djetetu koje je nespremno za novonastalu situaciju i potražiti pomoć stručnih lica. Nasilje će vršiti i dijete koje je i samo žrtva porodičnog nasilja ili se u porodici toleriše ovakav vid ponašanja. Roditelji koji su bez saosećanja i topline, ili previše popustljivi i ne postavljaju granice u ponašanju, odgovorni su za nasilno ponašanje djece. Takođe, stereotipni način mišljenja, sistem vrijednosti i mentalitet utiču na razvoj ličnosti svakog od nas, moguće i negativno“, upozorava Milenkovićeva.

Uloga posmatrača

Nasilje se nipošto ne svodi samo na nasilnika i žrtvu, tu postoje i posmatrači koji često ne čine ništa kako bi promijenili situaciju. Marija Krmek sa Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba kaže da posmatrači ne samo da ne brane žrtvu, već često staju na stranu nasilnika.

„Učestala zabluda o učenicima ‘promatračima’ je da ostanu neutralni ili da pokušavaju podržati žrtvu kada vide da se nasilje događa. Nažalost, istina je zapravo da su učenici koji promatraju nasilje skloniji stati na stranu nasilnika i pomoći mu, nego da pokušaju pomoći žrtvi, a katkad postanu i aktivni učesnici nasilja. Postoji nekoliko objašnjenja zašto se to događa. Jedno je da nasilnici uživaju određeni ugled među vršnjacima, oni su ‘cool face’ kojima se ostali dive, te na taj način mogu uticati na promatrače. Uticaj će biti snažniji ako promatrač ima osjećaj nesigurnosti i ne uklapa se lako u društvo. Može se bojati, ako bi pokušao spriječiti nasilje, da će mu se nasilnici osvetiti ili da će nekog od svojih prijatelja dovesti u nevolju. Takođe, ako se čini da je nasilnik na neki način nagrađen za svoje ponašanje, promatrač je skloniji uključivanju“, smatra ona.

Drugo objašnjenje za nasilno ponašanje posmatrača jeste to da se oni osjećaju manje krivima za svoje postupke ukoliko su dio neke grupe. Kod njih postoji strah da će biti isključeni iz grupe ukoliko se ne ponašaju kao drugi njeni članovi, a mnogi čak žrtvu smatraju odgovornom za nasilje, „jer je izazivala, manje im je simpatična, vide je u negativnom svjetlu, te joj zato teže prilaze u pomoć“.

„Jedan od razloga zašto djeca ne reaguju kako bi spriječili nasilje je što mnogi misle da se ni tako ništa ne bi promijenilo i odrasli im ne bi pomogli. Prevenciju vršnjačkog nasilja otežava upravo činjenica da među učenicima postoji jaki tabu protiv informisanja nastavnika o pojavama nasilja. Mnogi učenici navode zabrinutost da bi bili nezaštićeni u nenadgledanim područjima škole. Neki promatrači takođe osjete olakšanje kada nisu meta i često se udalje od žrtve, smanjujući empatiju i olakšavajući sebi odmak od situacije.“

Internet novo sredstvo zlostavljanja

Vršnjačko nasilje proširilo se i na virtuelni svijet, gdje djeca u tuđe ime otvaraju Facebook profile i blogove, a onda pišu razne laži koje žrtva teško može spriječiti. Najbolji primjer za to je slučaj iz SAD-a, gdje su vršnjaci jednog dječaka prozvali teroristom, a za drugog proširili neistinu da je homoseksualac. Takve stvari se mogu zaustaviti, ali ni djeca, a često ni stariji, ne znaju da se ti slučajevi trebaju prijaviti provajderu kako bi se sporni sadržaj uklonio sa interneta.

eTrafika.net

[post_ender]

Napiši komentar