„Ti si nesposoban“. „Nikad ništa od tebe neće postati“. „Bolje da te nisam ni rodila“…
Piše: Sonja Terzić
Koliko god da ovakve rečenice zvuče zastrašujuće, stvarnost je da su one svakodnevnica sve većeg broja djece u BiH. Zvanični podaci govore da je svako četvrto dijete u Bosni i Hercegovini žrtva nekog oblika zlostavljanja. Stručnjaci upozoravaju su ovakvi podaci alarmantni, naročito iz razloga što je stvaran broj slučajeva nasilja nad djecom u praksi, vjerovatno, još veći. Jedan od razloga za to je i pojava psihičkog nasilja koje je manje vidljivo od psihičkog zlostavljanja i puno ga je teže prepoznati. Psihičko zlostavljanje često se naziva i batinama 21.vijeka.
Psihičko zlostavljanje djece manifestuje se u više oblika. Pod psihičkim nasiljem podrazumijevamo trajno neprijateljsko raspoloženje prema djetetu, neprihvatanje djeteta, odbijanje djeteta kao osobe, izjave, radnje i postupke pomoću kojih se dijete vrijeđa, omalovažava, ucjenjuje, ponižava, kažnjava, zastrašuje, teroriše, izoluje. Budući da psihički zlostavljano dijete nema vidljivih tragova zlostavljanja, često je veoma teško utvrditi da li je neko dijete žrtva ovog oblika nasilja, jer djeca o tome teško ili nikako govore drugima.
Prema istraživanju Ombudsmana za djecu i mreže mladih savjetnika psihičko nasilje je sve prisutnije. Stalno ponižavanje djeteta, omalovažavanje, psovanje, korištenje pogrdnih imena, odsustvo komunikacije sa djetetom, ismijavanje djetetovog izgleda ili osobina, zastrašivanje djeteta i slično, dugotrajno ostavlja posljedice na mentalni i emocionalni razvoj djeteta.
Nažalost, iako statistički podaci ukazuju na porast nasilja u porodici, oni još uvijek ne odražavaju stvarno stanje na terenu iz više razloga: još uvijek se kao žrtve nasilja evidentiraju samo ona djeca koja su direktne žrtve i to najčešće fizičkog nasilja, djeca koja su godinama svjedoci različitih oblika nasilja i zlostavljanja nisu dio statistike, različiti oblici zanemarivanja djeteta još uvijek se ne smatraju nasiljem nad djetetom.
Ombudsman za djecu Republike Srpske, Nada Grahovac, navodi da se, kada govorimo o zlostavljanju djece, u najvećem broju slučajeva radi o različitim oblicima zanemarivanja djeteta, ali i sve prisutnijem psihičkom nasilju.
“Psihičko nasilje ne ostavlja posljedice koje se vide kao kod fizičkog nasilja, zato se teže prepoznaje i prijavljuje, ali posljedice na razvoj djeteta mogu biti mnogo teže. Nasilje nad djecom u porodici najčešće prijavljuje rodbina djeteta – tetka, ujak, djed, baka, a nasilje nad djetetom izvan porodice prijavljuju i djeca i roditelji”, pojasnila je Grahovac.
Ona napominje da nasilje nad djecom nikada nije opravdano i da se ono može i mora spriječiti.
“Osnovni problem je što se ono ne prepoznaje na vrijeme i što izostaje odgovarajuće reagovanje nadležnih, kako u dijelu podrške i pomoći djetetu, tako i u dijelu utvrđivanja odgovornosti počinilaca. Primjer je Centar za socijalni rad Banjaluka koji, po prijavi nasilja nad djetetom, ni poslije mjesec dana nije preduzeo nijednu mjeru iz svoje nadležnosti u zaštiti djeteta, već je svoju obavezu za postupanje prebacio na druge službe i institucije”, rekla je Grahovac.
Stručnjaci upozoravaju da psihičko zlostavljanje može ostaviti trajne posljedice na dijete koje utiču na razvoj njegove ličnosti i njegovo ponašanje kad odraste. Postoje i statistike koje kažu da su u velikom broju slučajeva djeca koja su pretrpjela neke oblike nasilja, kasnije i sami postali nasilnici.
“Odrastanje svakog djeteta je proces u kojem se očekuje da djetetove potrebe budu zadovoljene. Ako odrasli u koje djeca vjeruju i od kojih očekuju ljubav i zaštitu ne prepoznaju njihove potrebe, dolazi do različitih psihičkih problema kao što su nesigurnost, strah, problemi u pokazivanju emocija, problemi u komunikaciji, nisko samopoštovanje, a sve to dovodi do brojnih drugih poremećaja, pa i bolesti“, upozoravaju stručnjaci.
Dijete žrtva psihičkog zlostavljanja nerijetko ima i vidljivih psihičkih poremećaja, kao što su anksioznost i depresija. Sve je veći broj maloljetničke delinkvencije, a razloge možemo potražiti upravo u psihičkom nasilju koje kao posljedicu ima navedene probleme.
Zvanični podaci govore da su roditelji koji zlostavljaju djecu najčešće osobe sa psihičkim poremećajima, mentalno nedovoljno razvijene osobe, nedovoljno obrazovani, roditelji društveno neprihvatljivih oblika ponašanja (alkoholičari, promiskuitetni), roditelji ovisnici, roditelji koji su i sami bili zanemareni ili zlostavljani u djetinjstvu, pojedini roditelji pri razvodu braka. Ipak, slučajeva zlostavljanja ima i u bogatim i siromašnim porodicama.
„U tim, uslovno rečeno bogatim porodicama prisutnije je emocionalno zlostavljanje, u smislu pretjeranih očekivanja od djeteta, vrijeđanja, izlaganja strahu i slično, dok je kod siromašnijih prisutnije fizičko zlostavljanje i zanemarivanje. Naglašavam da u zlostavljanje spada i zanemarivanje djece i neadekvatna brige prema njima, što bitno utiče na njegov normalan fizički i psihički razvoj“, kaže psiholog u banjalučkom Centru za socijalni rad.
Svaki slučaj zlostavljanja djece potrebno je prijaviti nadležnom centru za socijalni rad, ali i odsjeku za maloljetničku delinkvenciju u nadležnoj policijskoj upravi. Ako se zlostavljanje prijavi centru za socijalni rad ili policiji oni će podnesenu prijavu uz obavijesti koje su povodom nje prikupili dostaviti tužilaštvu. Međutim, ovo je procedura koju djeca najčešće ne mogu ispoštovati, i zato je važno da dijete o svom problemu prvo progovori sa odraslom osobom od povjerenja koja se nalazi u djetetovom okruženju.
Banjaučko udruženje „Nova generacija“ uz pomoć Ministarstva za porodicu, omladinu i sport početkom 2013. godine pokrenulo je SOS liniji za djecu žrtve zlostavljanja „Plavi telefon“. Na pozive odgovaraju volonteri, studenti psihologije i sociologije i socijalnog rada.
U 2014. godini ka savjetodavnoj liniji za djecu “plavi telefon” upućeno je 478 poziva, kažu u udruženju “Nova generacija“.
„Od ukupnog broja upućenih poziva servisirano je 278, dok su ostali pozivi bili upućeni van radnog vremena linije. Od broja primljenih poziva 156 su uputila djeca, a 96 odrasli“, navode ovom udruženju.
Iako se posljednjih godina u medijima često govori o problemu zlostavljanja djece, potrebno je napraviti još mnogo promjena u ovom društvu kako bi se ovakvi slučajevi sveli na minimum. Prije svega, potrebno je edukovati djecu kroz vaspitne ustanove i škole da treba da govore o svojim problemima, iuvesti radionice o temi zlostavljanja kako bi djeca bila u stanju da prepoznaju da im se nasilje zaista i događa. Djeca uglavnom ćute o nasilju koje trpe, jer se boje da im neće vjerovati, da neće dobiti potrebnu pomoć i da će dodatno iskomlikovati problem, odnosno boje se posljedica, što dovodi do stvaranja začaranog kruga. Problem se može staviti pod kontrolu jedino pojedinačna institucija bude uložila napore u svom domenu da kako bi se ova pojava maksimalno kontrolisala i dugoročno suzbila.
eTrafika.net
[post_ender]
