“Kada sam ocu rekla da su mi se sjećanja, u kojima me je tjerao da ga diram po intimnim djelovima, vratila, potpuno hladno mi je odgovorio  da je incest samo stvar društvene norme te da mnoge njegove prijatelje seksualno privlače ćerke!”

Piše: Ognjen Tešić

O temi kao što je incest, u kojem bivaju zlostavljana djeca, danas se govori više nego ikad, ali uprkos njenoj sve većoj prisutnosti u javnom diskursu i sve sile suhe retorike, za pogođene je stvarna pomoć izuzetno rijetka. Kako bi njihove tragične priče dospjele do građana koji nisu upoznati sa problemom incesta nekoliko odvažnih žena žrtava pokrenulo je temu na jednom od najposećenijih foruma u regionu i svojim iskrenim svjedočenjima dirnule, ali i potresle, na stotine korisnika.

Jedna od njih, Beograđanka, seksualno je zlostavljana od malena te pati od teške depresije, i kako navodi pije osam lijekova dnevno da bi mogla normalno funkcionisati.

“Nekako sam preživjela uz pomoć psihoterapije i lijekova a prethodno sam više puta pokušala samoubistvo, prvi put u 14-oj godini. Nerado se sjećam prošlosti. Guram je pod tepih jer je to neki moj način preživljavanja. Naslove u crnoj hronici o pedofilima i zlostavljačima redovno preskačem jer se plašim da će mi se pojaviti slike zlostavljanja u glavi koje se pojave odjednom, kad se najmanje nadam”, navodi ona i dodaje da rijetko plače te da ni kao mala nije sebi dozvoljavala da pusti suzu.

Ističe da se ne sjeća svega, ali i da ne želi  da se sjeti.

“Kada sam prolazila kroz psihoterapiju, navirale su tu razne stvari u mom umu i, vjeruj mi, čovjek po drugi put u životu ponovo doživljava novu traumu. Prošla sam kroz  sve moguće faze kopanja po prošlosti i to više ne želim da radim. Pa ja bih doživjela nervni slom kad bih se svega sjetila! Ovo što znam je dovoljno…”

Zlostavljanja su počela otkako je sjećanje služi, bila je jako mala, danas ima neke fragmente sjećanja, neke slike u glavi, koje je, iako ne želi da ih se sjeća, podijelila sa javnošću.

“U kontaktu oca i mene nije bilo prisile. Čak naprotiv, bio je slatkoriječiv, pažljiv, govorio mi ‘tata te voli najviše na svijetu’, ‘nemoj da kažeš mami jer će ona biti tužna ako joj kažeš, a ti ne želiš da mama bude tužna, je l’ tako?’ Naravno da nisam željela da mama bude tužna. I tako sam ćutala. Ja zapravo nisam ni znala šta mi se to dešava dok nisam malo porasla. Tek u nekim dvadesetim godinama shvatila sam šta je to sve bilo. Kad je moja sestra rodila divnu djevojčicu, moji su dolazili i, dok ju je otac mazio, meni je isplivala ‘slika u glavi’ kako i mene tako mazi. Već tada sam imala psihičkih problema i krenula sam kod psihijatra. Jednog dana sam mu rekla da moramo popričati te da ‘se sjećam’ nekih stvari koje mi je radio. Pokazivao mi je polni organ i tjerao me da ga diram. Na to je odgovorio ‘možda, ne sjećam se – ako je nešto bilo, to je nesvjesno’ ali i dodao nešto što me potpuno šokiralo – ‘Mnoge moje prijatelje seksualno privlače kćerke, pa incest ti je samo stvar društvene norme!'”

zlostavljanje silovanje djeca pedofilija

Nakon ovog razgovora ova Beograđanka se upušta u borbu za sestričinu jer je shvatila da ga privlače djeca. Sve je rekla sestri i majci ali joj ništa nisu povjerovale. Majka je pobjesnila “jer kako tako nešto mogu da kažem o tati”, navodi ona.

“One mi nisu vjerovale a mala sestričina koja je često spavala s babom i djedom znala je govoriti kako je djeda mnogo stiska dok spava. Znam i da se znao penjati na merdevine kad nikog nije bilo tu i gledati ju u sobi dok se presvlači… Zaprijetila sam mu tada zatvorom a on je samo ćutao”.

Sve se završilo njenim odlaskom od kuće, a tragična priča ostala je u okvirima porodice. Na pitanje kakav je odnos imala sa majkom i da li je imala njenu podršku i zaštitu uslijedili su zastrašujući odgovori.

“Ona je još i gora bila. Kad sam bila mala, odlazila je na posao i ostavljala me zaključanu u stanu. Niko me nije čuvao i sjećam se kako sam tumarala ispred zgrade i jela snijeg. Bila sam potpuno sama. Niko me nije čuvao. A imala sam svega tri godine! Jednom me toliko prebila dok sam se kupala u kadi da su mi sutradan ostali otisci njenih ruku svud po nogama. Kada bih zaplakala uhvatila bi me za kragnu i drmusala dok ne prestanem. Zapravo me zastrašivala i to je bio njen način da budem ‘pokorna’. Otac iako društveno opasniji, bar je bio nježan i brižan dok je ona bila otvoreno nasilna”.

Ističe da ne brani roditelje, naročito ne oca, ali da im je oprostila nakon čega je sve krenulo nabolje.

“Nestala je gorčina, nestao je razarajući bijes i ja sam stekla mir u duši. Ne smatram da je takav postupak za opraštanje. Naprotiv, to je nešto što maltene zaslužuje smrtnu kaznu. Osuđujem postupak, ali ne osobu. To je zločin, ali osoba koja ga je počinila mora da je imala velike probleme kad je tako nešto učinila”, kaže i dodaje da se sreća ipak može naći te da je nedostatak sreće sa roditeljima nadomjestio “najbolji muž na svijetu” sa kojim je trenutno u srećnom braku.

Međutim, dodaje da ju je cijelog života proganjalo pitanje “moram li ja čitav život da glumim kako je sve dobro, kako sa roditeljima činim normalnu porodicu, a bili smo sve samo ne to”.

Tragičnu životnu priču prepričala je i pedesetpetogodišnjakinja iz Sarajeva, koja je u periodu od svoje pete do jedanaeste godine seksualno zlostavljao otac!

“Pored seksualnog, zlostavljana sam i fizički, te živjela u klimi kontinuiranog terora od rođenja. Posljedice toga su kulminirale udajom u stanju jedne psihotične epizode, produbljivale su se u sve većoj disfunkcionalnosti u mom braku te u svim drugim oblastima mog života. Uprkos konstantnim traženjima pomoći tokom 35 godina, od zvanične i alternativne medicine, čitanja svega što na našem jeziku postoji o toj temi, nisam je našla. Kao da su zidovi tajne, izolacije i ćutnje podignuti za pogođene. Moj život se očekivano  sve više komplikovao i posljedice hronične teške traumatizacije, bivale sve teže i teže”, ovim riječima započinje svoju ispovjest ova hrabra Sarajka.

I pored žestokih porodičnih problema, stalnih simptoma duboke depresije, anksioznosti, hiperprobuđenosti, teškog umora i posljednjih godina ozbiljno narušenog fizičkog zdravlja krila je svoja osjećanja.

“Krila sam svoj unutrašnji pakao, trudila se koliko sam mogla, da poštedim druge svoje patnje. Do danas niko od porodice do prijatelja, nema pojma kroz šta sam prolazila. Problemi konstantnog komplikovanja hroničnog PTSD-a ogledali su se u vidu moje apsolutne seksualne inhibiranosti, zbog čega brak nije mogao funcionisati, što je vodilo do alkoholizma supruga, povremenog fizičkog nasilja, verbalnog zlostavljanja naše djece od strane njega, i mog neuspjeha da ih zaštitim od toga drugačije nego da se sa njim žestoko svađam, što je djecu dodatno traumatizovalo.”

djeca zrtve nasiljeDodatni problem se ogledao i u opetovanom viktimiziranju koje je doživljavala od brojnih terapeuta koji su joj trebali pomoći ili u njihovom naglom napuštanju terapije, ili u objektivnim okolnostima, bolesti, rata, zatvaranja institucije, zbog čega su terapije bile neočekivano prekidane.

“Nisam uspjevala sama sebi da pomognem, postala sam distancirana od najbliže porodice a tu je i nasilje koje sada, kao rastavljena žena doživljavam od svog sina”, kaže ona i dodaje da je tek u svojoj pedesetoj godini, nakon brojnih neuspjeha, saznala svoju dijagnozu – kompleksni posttraumatski stres poremećaj.

Novi problem joj predstavlja to što psihijatrijski tretman na klinici tj.terapiju razgovorom, u zemlji prepunoj ljudi oštećenih ratom, mogu dobiti samo ležeći pacijenti tj. samo oni kod kojih “vidno” nešto nije u redu.

“Za one pak koji moraju da funkcionišu i ćute, nema pomoći. Domovi zdravlja su  pretrpani, te se do termina dođe teško, a terapija se svodi na 10-15 minuta razgovora i propisivanje lekova.  Redovni i stalni termin jednom sedmično, te ozbiljnu terapiju razgovorom u dužem periodu u kontinuitetu, koliko bi ovi problemi iziskivali, nije moguće dobiti.”

Ova Sarajka ističe da je živjela, pored oca, i sa majkom i mlađim bratom koji su bili žrtve fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

“I kao što to biva sa svim  žrtvama torture, sopstvena bespomoćnost moje majke i nemogućnost da zaštiti sebe, izložila je i nas, bilo da smo bili samo posmatrači nasilja nad njom, ili i sami bili tučeni. Udarcima smo bili onesposobljeni da joj pomognemo, a ona takođe obarana sa nogu kada je htjela pomoći nama. Svi pokušaji našeg bježanja, završavali su tako što ju je otac nalazio i dodatno kažnjavao za tu drskost. To je bilo prije 50 godina, kada bi policija samo slegla ramenima i konstatovala da je to porodični problem.”

Majka joj je bila žrtva kojoj niko nije pomogao, te nju nije ni mogla pozvati u pomoć, a ona nije ni slutila šta se iza zatvorenih vrata sobe za odmor njenog muža dešava.

“A ni ja nisam znala šta se dešava da bih pomoć tražila jer sam bila isuviše mala. Za sve to rekla sam joj tek dvije decenije kasnije kada sam shvatila šta se događalo. Ona, tada već dugo rastavljena od mog oca nije znala šta u tom trenutku može učiniti. Sa ocem nemam kontakt već  više od 20 godina, kada ga je majka pozvala na priznanje, sve je porekao. Nasilno ljudsko društvo, u kakvom živimo, je stvorilo tabu od sopstvenog nasilja, a živimo u ekstremno nasilnom i otvoreno brutalnom svijetu. Koji smo stvorili mi sami. Taoc sam porodične tajne, iako sa zlostavljačem nemam kontakt oko 30 godina jer postoje meni mnogo drage osobe, koje bi razorilo kada bi saznali istinu. Zbog njih ćutim do danas i krijem. To definitivno uzima svoj danak.”

eTrafika.net

[post_ender]

Napiši komentar