„Kada posmatrate uslove u BiH, malo koji proizvođač ima velike parcele kao što imate po Vojvodini ili u drugim dijelovima svijeta, većinom su to usitnjeni posjedi, veličine do jednog hektara. Razmišljao sam kako u tom kontekstu jedan proizvođač sa malom površinom i nedostatkom radne snage može biti konkurentan. Nameću se dva odgovora, ili da se proizvođači udruže i imaju veću i bolju ponudu za tržište, ili da se specijaliziraju za lokal sa proizvodom koji ima dodatnu vrijednost. Jedno ne isključuje drugo, ja sam se trenutno odlučio za lokal, a jednog dana možda bude prostora i da budemo udruženi. Zapakovano voće ili povrće proizvedeno po principima organske poljoprivrede je način kako da napravite dodatnu vrijednost proizvodu.“
Piše: Nataša Tomić, naslovna fotografija: Biljana Matijević/Agroklub.ba
Ovako o stanju poljoprivredne proizvodnje u Bosni i Hercegovini, ali i o odluci da započne plasteničku proizvodnju po organskim principima, govori mladi Marko Karan iz Gradiške. Naime, on na porodičnom imanju proizvodi povrće i jagode, a na tržište ih plasira pod nazivom ‘Žabac povrće’. Za ovako zanimljiv naziv se odlučio kako bi privukao i najmlađe kupce na potrošnju povrća, ali i na potrošnju organskih proizvoda koji su na tržištu poznatiji kao mnogo zdraviji i kvalitetniji.
Cijela priča je započela još prije 15 godina, kada se Marko sa roditeljima preselio iz grada na selo. Njegov otac, takođe agronom po struci, je inicirao ovu selidbu u želji da se na selu počne baviti plasteničkom proizvodnjom. Ipak je porodica nakon selidbe podigla zasad krušaka, ali je Marko ispunio očevu želju pa danas u dva plastenika i nešto okućnice proizvodi organsko povrće, za koje smatra da je budućnost čovječanstva.
„Ja sam agronom po struci, agronoma na tržištu rada ima puno, prilika za dobro zaposlenje ima malo i sve se svode na pregovaračke sposobnosti, odnosno na primjenu titule kao uvjeravajućeg faktora za proizvođača kod kupovine XY pesticida ili đubriva. Odlučio sam da se razvijam u svojoj struci, u niši gdje većina kolega ne želi ni da započne razgovor. Poznajem mnogo kolega voćara, povrtara, zaštitara, ali nijednog specijalistu za organsku proizvodnju. Proizvodnja po principima organske poljoprivrede je velika nepoznanica na ovim područjima, u svijetu je trend rasta svih tržišta vezanih za takvu vrstu poljoprivrede i mislim da je to budućnost čovječanstva. Pesticidi su bili solidna tranzicija, a sada sa saznanjima koja imamo o njihovoj štetnosti i novim biološkim preparatima mislim da je vrijeme za sljedeći korak u poljoprivrednoj proizvodnji koja će biti ‘čistija’ i manje štetna po ljudsko zdravlje i okoliš“, započinje priču Marko za naš portal.
Kako sam navodi, trenutno je u fazi izgradnje mreže kupaca, a prodaja mu je vezana za Viber grupu “Udruženja proizvođača organske i eko hrane” iz Gradiške. Tu na sedmičnom nivou obavještava kupce o proizvodima koje trenutno ima u ponudi, a zatim ih, nakon narudžbe, vozi na njihovu kućnu adresu.
„Ovaj model je više fokusiran na razvoj mreže kupaca i direktnu prodaju bez posrednika. Cilj je da se moja porodica i naši kupci hrane zdravo, da sa male površine imamo pristojna primanja i da pokušamo razviti svijest ljudi o važnosti zdrave ishrane i njenom uticaju na kvalitet života. Početkom sedmice ide ponuda i narudže primamo do sredine sedmice ili isteka zaliha, a subotom ujutru dostavljamo naše povrće kupcima na kućnu adresu. Do ovog trenutka sam imao u ponudi špinat, rukolu, mladi luk i rotkvicu. U skorije vrijeme očekujem pored navedenih vrsta mrkvu, salatu, motovilac, početkom maja i jagode. Za ljetnu sezonu spremamo papriku i paradajz u plasteniku, a na otvorenom još poneku vrstu povrća pored ovih gore navedenih. Moj cilj je da razvijem proizvode koji su oprani i zapakovani, pogodni za korištenje odmah, po principu kupi i jedi, a da opet budu lokalnog karaktera, ukusni i svježi“, tvrdi ovaj mladi poljoprivrednik, te dodaje da je orijentacija ka organskoj proizvodnji stvar ličnih preferencija potrošača.
„Iskoristiću analogiju koju je meni moj poslodavac rekao prije nekoliko godina. Uzmite u obzir da je brendirana čokolada 80 g i plaćate je oko 2 KM. Pogledajte sastojke te čokolade, imate kakao, mlijeko i ostalo je većinom šećer, možda i neki emulgatori. Većina ljudi će rado kupiti čokoladu svojoj djeci. Koliko dobrog ona zapravo donosi, niko ne zna. Znamo da je djeca vole jer je slatka. Moj kolega je prodavao 1 kg mrkve proizvedene po principima organske poljoprivrede za 3 KM, koja može biti jednako slatka i nekom će se učiniti skupa. A da ne pričamo o kafi u kafićima ili cigaretama. Poenta je da su neke stvari skupe, a neke nisu, to je lični stav kupaca i njihov ugao gledanja“, govori on.
Ovaj mladi poljoprivredni proizvođač za sve koji se žele baviti poljoprivredom, preporučuje da „vode evidenciju o svemu, svakom inputu, radnom satu, količinama koje su prodali, proizvodnoj cijeni proizvoda, svakom mogućem detalju i na kraju da se adaptiraju prema novonastaloj situaciji i okolnostima“. Takođe, tvrdi da se u poljoprivredi može uspjeti ukoliko joj se posveti vremena te izgradi povjerenje sa kupcima.
„Poljoprivreda je posao kao i svaki drugi. Kada počnete to posmatrati kao posao onda su realne šanse da se nešto i uradi. Kod nas se dobar dio poljoprivrednih proizvođača ‘turistički’ bavi poljoprivredom. Rade na nekom poslu od 8 do 16 i onda pokušavaju da stignu zaostatak u poljoprivrednoj proizvodnji vikendima ili u slobodno vrijeme. Na kraju imaju loš proizvod, prodaju ga po nižoj cijeni, jer ne žive od poljoprivrede i time remete tržište. I to je možda zaostavština nekog doba koje je iza nas. Mislim da ozbiljni, komercijalni proizvođači i u lošijem scenariju imaju solidnu zaradu. Problemi sa kojima sam se susretao su više finansijske prirode i nedostatak početnog kapitala da obezbjedim neophodnu opremu koja bi mi ubrzala neke radne operacije. Ja sam na samom početku i zasad nisam imao loša iskustva. Poštujem svoje kupce i dobijam poštovanje nazad i iskrene povratne informacije mojih kupaca, što mi je najbitnije“, ističe Marko, koji u budućnosti planira dobijanje i certifikata za organsku proizvodnju.
Certifikaciju podržava, pogotovo ako se radi o većoj proizvodnji i želji da se proizvodi prodaju u tržnim centrima.
„Standardi su neophodni u bilo kojoj poljoprivrednoj proizvodnji. Trenutno nemam certifikat, ali razmišljam o tome. Moj pristup je da sam otvoren za posjete moje proizvodnje ako se kupci žele uvjeriti na koji način radimo. Takođe, mislim da je PGS (Participatory Guarantee System) dosta zanimljiv kao opcija za proizvođače i kupce unutar lokalne zajednice. Mislim da mi je certifikat potreban u budućnosti kada počnem širiti svoje tržište prema Banjaluci, u mom rodnom gradu imam dovoljno socijalnog kapitala da mi ljudi vjeruju“, završava on priču na eTrafiku.
