Dvadesetpet odraslih muškaraca i jedna žena prisustvuju treningu o pokretanju sopstvenog posla. Početni poslovni kursevi se danas veoma traže u Bosni i Hercegovini. Sa stopom nezaposlenosti od 25% mobilizacija resursa za započinjanje sopstvenog posla čini se dobrom strategijom za stvaranje prihoda i podršku porodici.
Piše: Nejra Baltes
Ovo je posebno važno za ovu grupu – publiku u kojoj su većina amputirci, ljude koji su bili povrijeđeni u onome što je zvanično opisano kao “minski incident”. Treningu o pokretanju vlastitog posla je prisustvovalo pola korisnika kojima pomaže projekat “Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH”, koji implementira World Vision u partnerstvu sa Organizacijom amputiraca UDAS. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira ga World Vision Austria i partnerske opštine. Ovo je pokušaj da se poboljšaju uslovi života određenih ljudi žrtava mina i njihovih porodica. Pored obuke, oni će dobiti poljoprivredne i zanatske alate ili stoku, kako bi, svako prema svojim talentima, sposobnostima i preferencijama, započeli vlastiti posao. Implementacijom ovog projekta korist će imati 170 članova njihovih porodica, uključujući 61 dijete.
Potpuno je jasno da su ovi muškarci i žene pretrpjeli traumu rata, i jasno je, također, da su ovi “incidenti” označili ove ljude za život. Njihove povrede nisu nešto što mogu zaboraviti.
“Povrijeđen sam 23. aprila 1993. u 8:05”, pamti Omer Selimović, prisjećajući se tačnog vremena. “Posljedice gubitka dijela tijela traju cijeli život. Možete se fizički oporaviti, ali ćete živjeti sa psihološkom traumom cijeli život “, dodaje on.
Ova sesija obuke je dio dvodnevnog treninga sa ciljem upoznavanja učesnika sa osnovama efikasnog poslovnog planiranja. Teme kojima se bave su istraživanje tržišta, određivanje cijena, kreiranje poslovnog plana i na koncu, prodaja proizvoda. U prostoriji u kojoj se održava predavanje vlada prijateljska atmosfera. Kreiranje cijene i osmišljavanje načina prodaje kilograma bureka, omiljenog nacionalnog jela – pite punjene mljevenim mesom, rezultiralo je glasnim smijehom. Tokom diskusije su pokušali odgovoriti na pitanje: “Koja je idealna količina mesa za dobar burek?” Nedugo poslije, došli su do konsenzusa: 300 grama mesa za jedan kilogram pite.
“Danas smo proveli vrijeme zajedno i razmijenili mišljenja”, podijelio je Omer nakon radionice. “Veoma je važno imati nekoga ko vas razumije i sa kime se možete šaliti i smijati”.
Otac petero djece, Omer je bio automehaničar prije rata. Gubitkom jedne noge Omer je postao manje sposoban za obavljanje fizički zahtjevne profesije, što ga je prisililo na studiranje, te je diplomirao ekonomiju. Godinu dana je radio za lokalnu opštinu, ali se onda odlučio za penzionisanje, jer mu je to pružilo osećaj sigurnosti i cjeloživotno zdravstveno osiguranje. Danas, on i njegova porodica žive od male penzije, koja iznosi jednu trećinu prosječne plate jedne osobe u BiH. Kraj sa krajem sastavljaju sa onim što zarade sa svoje zemlje. Automatizovani poljoprivredni alati će pomoći Omeru i njegovoj porodici da poboljšaju svoje životne uslove.
“Ali ne možete poboljšati ekonomske uslove ne uzimajući u obzir drugu strane medalje koja je društvo – stoga komunikacija postaje najvažnija. Veoma je važno osjećati da vas društvo prihvata “, zaključuje Omer.
Ovde je i Miodrag, otac troje dece. Radi na farmi, uzgaja i prodaje stoku i namirnice. On je naslijedio zemlju i dar za vrtlarstvo od svog oca.
“Bio sam mlad kada sam izgubio nogu. Nisam imao radno iskustvo u to vrijeme. Nakon rata, kada su sve fabrike i biznisi počeli da se zatvaraju, farma je bila ono što mi je ostalo “, kaže on.
Prema njegovom poslovnom planu, on već posjeduje plastenik, a proširenje za još 300 kvadratnih metara povećaće njegove šanse za zaradu, pretvarajući njegov poduhvat u pravi posao.
“Da je ovo bio projekat vezan za socijalnu pomoć, ja ne bih učestvovao, ja ne tražim milostinju. Želim da zaradim novac sopstvenim rukama i samostalno podržim svoju porodicu”, ponosno govori Miodrag.
Prihvatanje osoba sa invaliditetom je dugogodišnji problem u BiH. Odrasli i djeca sa smetnjama u razvoju su jedna od najugroženijih grupa, a ekonomska i socijalna isključenost je i dalje uobičajena. Žrtve mina se suočavaju s problemima obje vrste, jer BiH nema infrastrukturu za ekonomsku nezavisnost osoba sa invaliditetom, a društvu nedostaje pozitivan stav da prihvate žrtve mina i iskoriste sposobnosti tih ljudi.
Miodrag se žestoko protivi ovoj diskriminaciji.
“Imao sam milion problema kada je riječ o načinu na koji me društvo tretira. Zato radim ovo, zbog toga radim još teže od drugih, da budem jedan među jednakima. Želim da budem taj koji privređuje za svoju djecu i, ne želim da misle da im nedostaje nešto, jer sam sa invaliditetom. Želim da budem priznat kao sposoban i koristan kao i bilo ko drugi!”, kaže on.
Srećom, njihove porodice su pružile poršku obojici aktera ove priče. Onoliko koliko se Omer i Miodrag trude da privrijede za svoje porodice, njihove žene i deca vraćaju svojom podrškom. Podrška porodice i prijatelja, često ljudi koji su pretrpjeli slične povrede, najviše im je važna.
Činjenica je da je nacionalizam inficirao lokalnu politiku i da svi članovi društva plaćaju tu cijenu. Tužna realnost je da su žrtve mina često okupljene oko etnički pristrasnih udruženja sa članovima, većinom bivšim borcima u ratu od 92. do 95. godine. U našem slučaju, korisnici projekta koji finansira Evropska unija potiču iz jedanaest, etnički različitih općina u BiH pogođenim minama – Lukavcu, Konjicu, Travniku, Donjem Vakufu, Bihaću, Bosanskoj Krupi, Velikoj Kladuši, Doboju, Stanarima, Zvorniku i Čajniču.
“Niko nas nije pitao da li mi želimo rat. Bio sam regrutovan i to je bila moja zakonska obaveza u to vrijeme. Prošlost je sada iza mene. Ovo je prvi put da učestvujem na međuetničkom skupu amputiraca. I čini mi se očigledno da smo svi isti i da imamo isti cilj, da poboljšamo život i živimo u miru “, zaključuje Miodrag.
