“Došli smo da bismo probudili nečiju svijest, ali se bojim da od toga nema ništa. Laganja ima na vagone, a djela na mrvice. Preživljava kako ko zna i koga ko ima. Samo mi znamo kako živimo. Lična invalidnina bi mnogo značila sa finansijskog aspekta, poboljšala bi se situacija, za 205 KM se nešto može i pokrpiti.”
Piše: Vanja Stokić
Rekao je ovo Đorđe Mijatović, jedan od učesnika protesta osoba sa invaliditetom, koji su organizovani u Banjaluci sa samo jednim zahtjevom – uvođenjem lične invalidnine.
Protestu je prisustvovalo sedam udruženja sa teritorije Banjaluke, a drugo okupljanje zakazano je za 15. maj.
“Naši zahtjevi su jasni, tražimo ličnu invalidninu za civilne invalide. To ne tražimo kao socijalna davanja, već kao inkluzivni dodatak za lica sa invaliditetom, što bi bilo uslov za izjednačavanje u pravima i zajednici. Oni su ponudili invalidninu na kojoj bi bio socijalni cenzus, ako neko ima određena primanja ne bi mogao da ostvari prava na nju, poput radne sposobnosti. Tako bi jako mali broj ljudi stekao pravo na nju, a problem je što oni invaliditet posmatraju kroz medicinu ili socijalu, ne postoji treći model, da su to ljudi kojima treba podrška kako bi se oni zapošljavali i uključivali”, kaže nam Radovan Ristić, predsjednik Gradskog odbora Udruženja invalida grada Banjaluka.
On ističe da pomenute invalidnine traže samo za najteže invalide, koji imaju od 80 do 100 odsto invalidnosti. Iznos bi bio polovina prosječne plate, odnosno 205 KM.
“Mislimo da nismo pretjerali i da nismo prokleti, to bi opet bila najniža davanja u okruženju. Radi se o maksimalno 3.000 ljudi u Republici Srpskoj, što opet nije puno. Izračunali smo da je to oko 7.300.000 KM godišnje. To nisu velike pare da bi se riješio ovako veliki problem”, naglašava Ristić.
Miroslav Mandić, predsjednik Gradske organizacije slijepih Banjaluka, ističe da su civilni invalidi na rubu egzistencije i da su im ova primanja više nego potrebna.
“Zaista su na dnu margine kada su u pitanju život i položaj civilnih invalida u društvu. Mislim da smo za ove 23 godine ispucali sve adute i željeli smo na korektan način doći do ostvarivanja naših prava. Mi ne tražimo nešto što ne postoji u regiji. U septembru smo imali protestno okupljanje, u znak upozorenja. Obećano nam je da će se to riješiti do polovine ove godine, ali nismo zadovoljni radom radne grupe. Kako smo upoznati, trenutno to nije i na vidiku”, govori nam on.
Podršku civilnim invalidima pružili su i oni koji ne spadaju u tu kategoriju. Kako kažu, znaju kakvim životom žive i zbog toga solidarišu.
“Stalno se govori o barijerama i inkluziji, ali nema konkretnih djela. Vjerovatno su naše organizacije zakazale i vlast se uspavala, ali je vrijeme da se stvari pokrenu. Barijere se pomalo pomijeraju, ali nedovoljno. Moramo to ubrzati. Imamo jedan dan godišnje kada se pomenemo, a mi svakog dana živimo sa ogromnim problemima koji traže samo dobre volje i sredstava“, kaže Milovan Marković, koji je ratni vojni invalid i došao je iz Gradiške kako bi podržao ove proteste.
Okupljanje su podržale organizacije i iz drugih gradova RS, koje su zbog teške materijalne situacije bile spriječene da fizički budu prisutne u Banjaluci.
