Nadežda Petrović: Heroina zaljubljena u boje

0

Iako je na Jesenjem salonu u Parizu izlagala sa Matisom, Bonarom, Kandinskim, Nadežda Petrović je svojim slikarskim izrazom iritirala domaću javnost. 

Rođena u Čačku (11. oktobra 1873), Nadežda Petrović je od 1884. sa porodicom živjela u Beogradu kod dede, uglednog trgovca Hadži Maksima Petrovića. Otac Dimitrije, nastavnik crtanja, i majka Mileva Zorić, učiteljica i sestričina Svetozara Miletića, kod svoje devetoro dece njegovali su samostalnost i individualnost, što je u to vrijeme bilo nezamislivo. Tako je Nadežda, uporedo sa Višom ženskom školom Katarine Milovuk (gdje se školovala za učiteljicu), uzimala privatne časove crtanja kod Đorđa Krstića.

Kada joj je Ministarstvo prosvjete uslišilo molbu da je zaposli kao nastavnicu crtanja, Nadeždi to nije bilo dovoljno; žudila je za dodatnim obrazovanjem i slikarskim usavršavanjem. Prvo je upisala novootvorenu Slikarsku školu kod profesora Kirila Kutlika (gdje je bila prva učenica u ženskom odjeljenju), a onda se, iz svoje male i likovno neobrazovane sredine 1898. otisnula na dalje školovanje u Njemačku. Tamo će prerasti u evropski obrazovanu slikarku sa sluhom za aktuelne tokove u umjetnosti. Nadeždin boravak u Minhenu pada u vrijeme nastajanja njemačkog impresionizma koji je ohrabrivao izlazak iz ateljea, te je u njoj nikla klica ljubavi prema prirodi, koju će cijelog života slikati. Po povratku u domovinu 1903, u potrazi za inspiracijom i koloritom, krenula je na putešestvije po južnoj Srbiji, budeći usput među ljudima nacionalnu svijest. Rodoljublje je postalo smisao njenog života. Nakon austro-ugarske aneksiji Bosne i Hercegovine 1908, Nadežda je održavala zborove i mitinge i slala humanitarnu pomoć, a svojim kolegama  Meštroviću i Jakopiču piše da ne stiže da slika: „Nevolja je tako htjela… Gotovo zaboravih da sam slikarka.“

Početkom 1909. ipak je otišla u Berlin, na izložbu Anrija Matisa, gdje se susrela sa fovističkim pokretom divljeg kolorita. To je u njoj ponovo zapalilo kreativnu iskru i ona odlazi u Pariz na dodatno školovanje. Godine 1910. primljena je na Jesenji salon i tako se našla u društvu Matisa, Bonara, Kandinskog, Vijara…

Slike iz pariske faze izlaže i 1912. na IV jugoslovenskoj izložbi u Beogradu, ali je za domaću kritiku Nadežda ocjenjena kao loš slikar; njena umjetnost mnogima je strana i neshvatljiva. Glasno negodovanje pratilo je svaki njen nastup; iritirala je malograđansku sredinu, koja nije bila zrela za nešto novo. Te slike se, međutim, danas smatraju vrhuncem srpske moderne umjetnosti. „Pripadajući porodici velikih kolorista ekspresionističkog smjera koji stvaraju egzaltirano, žestinom temperamenta i izrazitom individualnošću, neuklopljivo u opšte principe pravaca ili pojedinih škola, Nadeždino je slikarstvo jedna vlastita umjetnost i predstavlja najrevolucionarniju prekretnicu u srpskoj umjetnosti“, napisala je Katarina Ambrozić 1973. godine.

Prvi balkanski rat uticao je na Nadeždin život i ona se prijavljuje da bude bolničarka. Išla je pravo na bojište, na liniju vatre, previjajući rane i usput slikajući predjele. Iako krhke građe, ova bolničarka sa paletom u ruci hrabro je na svojim plećima podnosila jauke i krvave prizore tri uzastopna rata: Prvog i Drugog balkanskog, a onda i Prvog svjetskog rata. Neumorno je išla od fronta do fronta, pišući u pismima o „prenapregnutim živcima“ i „krizi nerava“ koja je nastupila usljed fizičke i psihičke iscrpljenosti. Nadežda je preminula 3. aprila 1915. godine u valjevskoj bolnici od posledica tifusa u 42. godini. I upravo ova mitska, ratnička smrt obilježila je percepciju njene ličnosti.

„Iako je slikarsko djelo Nadežde Petrović veliko, nju su tek ratničko, a ne umjetničko izjednačavanje sa muškarcima i njena prerana smrt na frontu, a ne za štafelajem, učinili heroinom“, piše o toj percepciji Lidija Merenik. Bila je voljena i poštovana kao čovjek i borac na apsolutno svim poljima svojih aktivnosti, osim slikarskom.

O Nadeždinom slikarstvu, međutim, za njenog života nije bila napisana nijedna pozitivna ili ohrabrujuća riječ. „Mi nismo imali slikara koji se toliko borio i zauzimao za novo i napredno i da je za cijeli taj trud dobijao uvijek samo negativne kritike“, pisao je Lazar Trifunović. Sama Nadežda nije pokušavala da razuvjeri svoje uporne kritičare. „Za sve se traži vremena, a za vaspitanje publike malo duže vremena”, napisala je 1909., a tri godine potom i sljedeće: „Savremenicima su svagda inovatori smiješni i ludi, logično je i pojmljivo, jer se oni svojim intelektom, individualnošću sa kojom posmatraju ljude, prirodu i sve njene pojave, izdvajaju iz svoje sredine; oni i jesu tu da unose ispravke sa novim akordima, da iskorjenjuju sve ono što nije proizvod duha kakvog stvaraoca i vaspitača velikih masa.“

Priznata kao umjetnica tek nakon smrti

Prava percepcija i vrijednost Nadeždinog djela, kako umjetničkog tako i društvenog, sagledano je tek nakon njene smrti. Ona se smatra rodonačelnicom srpske moderne umjetnosti sa početka XX vijeka. Bila je i prva srpska umjetnica, a donedavno i jedina, kojoj je priređena velika retrospektivna izložba u nekoj svjetskoj muzejskoj instituciji (minhenskoj Novoj pinakoteci). Od 1960. svake druge godine organizuje se Memorijal Nadežda Petrović, jedna od najvažnijih manifestacija savremene umjetnosti kod nas. Spomenici u njenu čast podignuti su u Čačku (rad Ivana Meštrovića), Beogradu (u Pionirskom parku, rad Angeline Gatalice) i Sićevu (bista ispred kuće u kojoj je stvarala i koja je pretvorena u muzej i stalni izložbeni paviljon za djela učesnika Sićevačke kolonije). Nadeždin lik nalazi se i na novčanici od 200 dinara.

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.