Kod nas je i dalje najbitnije šta će reći komšija i kako to objasniti drugima

0

Ovo je priča o Lazaru i Harisu, momcima koji u svojoj ljubavi nisu mogli javno da uživaju ni u Beogradu, niti u Sarajevu. Nisu željeli da žive u okruženju koje ih ne prihvata, tamo gdje stalno moraju da strahuju od osude i nasilja. Zato već godinu dana žive u Frankfurtu.

 Oni su za Dojče vele ispričali svoju priču, ali uz molbu da ostanu anonimni. Prenosimo dijelove teksta.

„U porodicama nikada nismo imali podršku. Uvijek su sa strane ili usput komentarisali kako ne žele sina pedera. Kod nas je i dalje najbitnije šta će reći komšija i kako to objasniti drugima”, priča 25-godišnji Haris iz Sarajeva, koji se zbog takvih komentara nikad nije usudio da sa roditeljima razgovara o svojoj seksualnosti.

 „Veoma je teško reći da si gej u okruženju u kojem smo živjeli. Bilo me je strah reakcije, a zatim i pitanja koja bi mogla da uslijede. Ni ja svojim roditeljima to nisam nikada rekao”, kaže Lazar.

Zlostavljanja u porodici i prisilno liječenje

U Srbiji i Bosni i Hercegovini postoje mnoge organizacije koje rade na zaštiti i poboljšanju stanja prava LGBTI populacije. Jedna od njih je i Sarajevski otvoreni centar (SOC), koji je u maju objavio “Rozi-izvještaj” u kome je dat sveobuhvatan pregled stanja prava lezbejki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interpolnih osoba u BiH.

„Roditelji svoju djecu fizički i psihički zlostavljaju, zatvaraju ih i prisilno liječe, a u tome učestvuju i braća i sestre. U školama se nasilje koristi kao zajednički imenitelj da se ponize i zastraše sva djeca koja se ne uklapaju u očekivane društvene kalupe. LGBTI djeca su zato veoma često meta nasilja prouzrokovanog homofobijom i transfobijom”, kaže za DW Emina Bošnjak, izvršna direktorka SOC, naglašavajući da ni za jedan od tih problema još ne postoji adekvatan odgovor institucija u BiH.

Ljubav sa oženjenim sveštenikom

I Lazar i Haris kažu da je u Beogradu ipak malo lakše živjeti kao LGBTI osoba, nego u Sarajevu. Postoje mnogi gej-klubovi, održava se i Parada ponosa… Ali ipak, ljudi koji bi se i pojavili na tim mjestima, boje se da ih neko ne vidi i prepozna. Lazareva prva veza bila je sa pravoslavnim sveštenikom koji je bio oženjen.

„To je trajalo devet mjeseci. Naravno, ni danas niko za to ne zna. Ogroman broj ljudi krije svoju seksualnost ili živi u lažnim brakovima bez ljubavi, u kojima lažu prvenstveno sebe, pa onda i ostale”, kaže Lazar.

U BiH je u posljednje dvije godine ipak bilo određenih pozitivnih pomaka, kaže Emina Bošnjak.

„Međutim, ono što nedostaje jeste da u institucijama shvate da su LGBTI osobe u stvari građani i građanke BiH”, kaže ona.

Bolji život u Njemačkoj

Lazar i Haris nisu željeli takav život. Otkako su došli u Njemačku, njih dvojica po prvi put mogu glasno da kažu da su u vezi. Cijena za to bila je odlazak iz domovine. U Frankfurtu su registrovali partnerstvo i srećni su što bez straha mogu da se drže za ruke dok šetaju ulicom.

„Onaj ko te voli, voljeće te zbog tebe, a ne zbog tvoje seksualnosti ili odabira partnera. Zbog toga bismo svim pripadnicima LGBTI zajednice na Balkanu preporučili da budu ponosni i vole sebe onakvima kakvi jesu, ali i da istovremeno paze da ne povrijede ni sebe, a ni one koji ih vole”, kaže Lazar.

Izvor: dw.com

Ostavite komentar