Od rođenja ima specifičan invaliditet – ukočenost njenih zglobova uzrokuje nešto teže kretanje. Od djetinjstva vjeruje u prijateljstvo, a snove ostvaruje zahvaljujući podršci okoline. Njeno ime je Dušica Lipovac, ona je profesorica srpskog jezika i književnosti i dugogodišnja aktivistkinja u pokretu osoba sa invaliditetom.
„Niko ne zna uzrok mog stanja, a najcrnje prognoze su govorile da nikad neću hodati. Ipak, mojim roditeljima odustajanje nije bilo opcija, a najviše radosti im je donijela činjenica da su moje intelektualne sposobnosti očuvane. Djetinjstvo na relaciji nekoliko gradova bivših jugoslovenskih država i po svim većim medicinskim centrima pratila je rehabilitacija u kućnim uslovima, uz neiscrpnu snagu mojih roditelja i sestre“, počinje priču Dušica.
Školovala se prvo u isturenom odjeljenju banjalučke osnovne škole u Zavodu za rehabilitaciju, potom u srednjoj trogodišnjoj školi, pa završila i četvrti stepen srednjoškolskog obrazovanja, a onda upisala fakultet.
„Sve sa školovanjem stane u stepenice na mom fakultetu. Bilo ih je jako puno, fakultet je bio nepristupačan na sve načine. Dešavalo se čak da mi profesori sugerišu da ne dolazim svaki dan na predavanja jer su smatrali da je to izuzetno fizički naporno za mene. No, meni je to pričinjavalo zadovoljstvo, čak i kad sam se susretala sa nekim malo drugačijim preprekama u savladavanju fakultetskih obaveza“, kaže ona.
Ako ne stigne da zapiše nešto na predavanjima, uključi diktafon. Ako joj treba vremena za pisanje pismenog dijela ispita, ostane duže u učionici ili odgovara usmeno. I položi, jer za ispit nije bitno da li ćeš pisati ili pričati, već da znaš.
„Bitno je ne odustati. Danas znam da sam bila cijenjena kao studentkinja, kolegica i prijateljica na fakultetu. Mnogi odnosi koji su nastali u tom periodu, i danas su sastavni dio mog života i trudim se da ih održim“, ističe.
A kad se osvrne na sve ono što je prolazila, samo je jedna konstanta u njenom životu – porodica. Majka, kao prijateljica za cijeli život, otac kao kritičar i vjetar u leđa, i sestra, koja danas ima svoju porodicu i koja joj je ona najtoplija strana podrške.
„Kao dijete, roditelji su me svaki dan snosili pred zgradu u kojoj sam odrastala, da se igram sa djecom. Nije to mala stvar, odlučiti se na nešto takvo i svaki dan savladavati stepenice umjesto mene. Onda su me naučili da se krećem uz njihovu pomoć, što je posebna dimenzija samostalnosti i na tome sam ih zahvalna. A opet, nebrojeno puta su me podizali kad potonem, emotivno, psihički, kad se prepreke učine većima nego što jesu. I na svemu tome sam im zahvalna, nisu odustali od mene“, reći će.
Danas svaki stepenik smatra lekcijom. Neka je teža, neka lakša,ugodnija. A opet, sve se sliju u snagu ličnosti.
„Uvijek je tu bilo i biće komentara. Neki potiču iz neznanja, neki iz primitivizma, neki iz zlobe i tu konačnog lijeka nema. Povrijede svi ti pogledi, svo to neshvatanje suštine ljudskog u svima nama, ali očvrsneš, jer drugog načina za življenje nema. Najlakše bi bilo odustati i pasivno skrstiti ruke, što nam svima padne na pamet povremeno. Teže, dugoočno bolje i ljepše na kraju je boriti se“, priča Dušica.
Svakodnevnica joj je puna prepreka i predrasuda, sa kojima se nosi toliko uspješno da je bar korak ispred njih.
„Kao žena sa invaliditetom, često sam se susretala sa predrasudama, nisam imala pravo na emocionalnu ispunjenost u očima moje okoline, nerijetko je tu bilo poređenja – kako ja mogu da imam nekog, a neka druga djevojka ne, objašnjavanja da to što imam invaliditet nije prepreka da budem kompletno ljudsko biće koje misli, radi, osjeća, želi i ostvaruje. Danas se najgrčevitije borim za posao, jer je to put do samostalnosti, do osjećaja korisnosti, za koji smo najčešće uskraćeni, bezrazložno i neosnovano. Imam osjećaj da bi se mnoge stvari posložile kad bismo mogli pokazati koliko doprinosimo ovom društvu, ako nam da šansu“, kaže sagovornica.
Deceniju i po je u nevladinom sektoru, u borbi za svoja i prava svih drugih osoba sa invaliditetom. Počinjala je od radionica zagovaranja, pisanja projekata, rada u medijima, a stigla do organizacije i stajanja iza Filmskog festivala o osobama sa invaliditetom.
„Edukacija je nešto što ne smijemo zaboraviti i od čega ne smijemo odustati. Trka za ravnopravnost osoba sa invaliditetom ne smije biti izgubljena jer smo izgubili iz vida alate ravnopravnosti, učenje, usavršavanje, neodustajanje. Ja i dalje vjerujem da će mi sve ono što sam godinama sticala kao znanje koristiti da posao koji želim i za koji sam se školovala radim najbolje što mogu. Onda više neće biti mjesta ni vraćanju dokumenata dva dana nakon apliciranja na oglas za posao, oglasa koji naprasno više nisu aktuelni tik nakon što apliciram, objašnjavanja od strane potencijalnog poslodavca zašto ja ne mogu nešto da radim, a ne kako mogu da radim, i sličnih nepodopština“, zaključuje Dušica.
I dok čeka novo sutra, da u kratkim intervalima u kojima koristi personalnu asistenciju napravi izbore koje želi, ode gdje želi i samostalno odradi sve što isplanira, mi joj želimo pune ruke posla. Invaliditet nije i ne smije biti razlog da se ne osjećate produktivno.
Priča o Dušici nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
MyRight – Ana Kotur
