Na kraju rata u Bosni i Hercegovini, svako je sumirao svoje gubitke i posljedice. Tako se i Davorin Đogatović iz Laktaša suočavao sa činjenicom da je ostao bez brata blizanca, bez jedne noge, bez svoga doma. Iako mu je život oduzimao razloge za sreću odlučio je zadržati osmijeh. Takvom stavu, između ostalog, doprinijela je i ljubav prema pirografiji – umjetnosti pisanja vatrom na prirodnoj podlozi, najčešće drvetu.

Piše: Ana Maria Slijepčević

Ratna drama, ali ne sa filmskog platna, Davorinu je promijenila sve. Ne krije da je isprva bio slomljen i da nije mario za život, ali vremenom se i to promijenilo. Uprkos svakom porazu on se sa mukom, ali dostojanstveno dizao.

„Priznajem da sam u početku pomišljao na samoubistvo, ali to je daleko iza mene. Kratko vrijeme boravka u Sloveniji mi je dokazalo koliko stvari ovdje ne funkcionišu. Tamo sam imao psihijatra, oni su napredniji, pristupaju ljudski. Ovdje si prepušten sam sebi, ne samo ja, mnogi slične sudbine… Okružen si predrasudama. Zato sam prestao očekivati, trgnuo sam se, odlučio da budem pozitivan, sam sam sebi na neki način pomogao. Ne želim da se prepuštam očaju, mada sam bio često na granici“, priznaje za naš portal Davorin.

Trenutak koji je odredio tok njegove sudbine desio se jednog decembarskog dana 1994. godine. Granata koja je pala ispred njihove zgrade u Donjem Vakufu, na samom ulazu u haustor, usmrtila je Davorinovog brata blizanca Dalibora, dvojicu komšija, a samom Davorinu nanijela mnogobrojne, po život opasne povrede od kojih je gubitak noge najozbiljnija. Život koji, poput izlaska sunca, tek otkriva svoje čari za svakog osamnaestogodišnjaka kao što je on bio, postaje mračna ratna stvarnost najsurovijeg lica.

„Nesretni rat. Prvog decembra 1994. godine bilo je granatiranje mjesta gdje sam živio, što je za nas bila uobičajena svakodnevnica. Nismo bili svjesni opasnosti. Petnaest metara ispred nas pala je granata. Sljedeća sjećanja su: eksplozija, udarci, nesnosni bolovi, prašina, otežano disanje. Pokušavao sam da ustanem. Sjećam se zapomaganja druga do mene. Da njega nije bilo i ja bih bio mrtav, on je pokupio dosta gelera jer se nalazio ispred mene. Geleri su bili svuda po mom tijelu. Ali najviše je stradala noga koju su amputirali do iznad koljena. U bolnici tokom rehabilitacije su tri mjeseca krili od mene bratovu smrt zbog mog oporavka koji je bio upitan. Slučajno sam otkrio istinu od poznanika jer mi je izjavio saučešće. To je bio šok. Izgubio sam volju za životom. Bilo mi je previše“,  ispovijeda se naš sagovornik.

Danas živi u Laktašima samo sa majkom, jer mu je otac nedugo poslije rata obolio od maligne bolesti i preminuo. To je bio još jedan udarac života koji ga je ponovo vukao na dno.

„Jedna nevolja zamjenjivala je drugu. Iz rodnog grada smo izbjegli 1995. godine. Ugrožena egzistencija privremeno je potisnula prvobitne probleme. Potom se i otac razbolio. Kratko je bolovao i umro. Ostali smo samo majka i ja“, govori nam on.

Iako osoba sa invaliditetom, Davorin nije odustajao. Uspijevao je povremeno pronalaziti poslove donekle primjerene njegovom zdravstvenom stanju, ali su firme propadale i on se često, poput mnogih, nalazio razočaran, na početku i bez nekog značajnog oslonca.

„Teško nalazim poslove. Poslodavac se uvijek pita da li ću moći biti produktivan i od koristi. Imao sam taj peh da su se neke firme u kojima sam se uspjevao zaposliti brzo zatvarale ili nisam mogao ispuniti sve uslove za rad zbog fizičkog i zdravstvenog stanja. Iskreno rečeno, nisam birao, radio sam gdje god se ukazivala šansa, iako su neka radna mjesta bila opterećenje za moje zdravlje. Ja ne mogu dugo da stojim, niti da radim teže fizičke poslove, a i godine me stižu. Meni bi najviše odgovarali administrativni poslovi, ali ko me pita… Osim toga kao civilna žrtva rata imam daleko manja primanja i prava od ratnih vojnih invalida, što smatram nepravdom, degradirani smo, da mogu – taj zakon bih izmijenio“, upozorava Davorin.

Potreba da bude koristan i iskoristi slobodno vrijeme ga je ponukala da se bavi raznim hobijima, od kojih mu je pirografija najviše prirasla srcu. To je, kako nam Davorin priznaje, kućni hobi od kojeg se za sad ne može živjeti, ali koji je zavolio i usavršio. Prisjetio se sa nostalgijom kako je sa ocem dijelio tu žar za isprobavanjem novih i kreativnih ideja.

„Stalno sam tragao kako da ispunim vrijeme i pokušam nešto zaraditi. Tako se javila ideja da se bavim pirografijom. To je tehnika oslikavanja motiva paljenjem drveta da bi se na njega prenijela neka vrsta dizajna. Za pirografiju sam davno saznao preko TV reportaže. Pokojni otac je nešto slično radio. Bio je nastavnik tehničkog obrazovanja i vrlo kreativan. Nas dvojicu su zanimala i povezivala ista interesovanja. Bio je širokih shvatanja. On me je uvijek, bez obzira na moj invaliditet, podsticao i hrabrio da idem naprijed, da isprobavam nove stvari. Izgubio sam tu vrstu podrške. S druge strane, majka je brižna. Konstantno pokušava da me zaštiti, strahuje, ali ja je razumijem“, objašnjava naš sagovornik.

Na tavanu svoje kuće, često zadubljen satima, Davorin osmišljava i stvara mala umjetnička djela. Ova nesvakidašnja tehnika tzv. „pisanje vatrom“ daje predivne rezultate koji imaju rustikalan efekat, a sama drvena podloga pruža toplinu. On se trudi da svaki primjerak bude detaljno i besprijekorno odrađen.

„Uradio sam dosta radova, većinu tih radova sam poklonio, nešto i prodam. Samouk sam i dan danas se usavršavam. Najidealnija podloga za rad je lipa, daje dobar kontrast. Od motiva najzahtjevnije je raditi ikone. To posebno iziskuje preciznost i perfekciju. Prvo radim podlogu, mora biti glatka, pa faza iscrtavanja olovkom, potom paljenje drveta. Ovo posljednje je dosta nezdravo zbog spaljivanja drveta. Ja ne isporučujem naručeno dok nisam i sam apsolutno zadovoljan. Znači, radim kao za sebe. Mene to u potpunosti obuzme i dok stvaram kraj mene možete proći sto puta da ne primijetim. Obično radim satima i danima na jednom motivu. I najmanja greška za mene znači početi sve nanovo“, rekao je on.

Njegove mušterije najviše naručuju vjerske motive, a njih ujedno najviše voli da radi. To mu je, kako kaže, ponovo vratilo izgubljenu vjeru u Boga.

„Paradoksalno, mušterije uglavnom naručuju vjerske motive. Dugo sam bio ogorčen, prestao sam vjerovati u Boga poslije svega, bio sam ljut. Slučajnost ili ne, i ova priča sa pirografijom, između ostalog, vraća mi vjeru. Vremenom sam naučio da sagledam pozitivne strane života. Sad se zahvaljujem Bogu svako jutro što živ ustajem“, priča Davorin uz osmijeh na licu i poručuje da svaki oporavak zavisi od nas samih, da ne očekujemo od drugih da nas uče sreći, nego da se sami trudimo uljepšati svoj život.

On upozorava kako su osobe sa invaliditetom degradirane u društvu punom predrasuda i da su civilne žrtve rata zanemarene od strane države. Danas i zdravi ljudi teško nalaze posao i nezadovoljni su standardom, a to je u njegovom slučaju daleko veći problem i poziv za alarm . Samim tim dodaje da zaslužuju više obzira, brige i poštovanja da bi mogli živjeti kvalitetnije i sa dostojanstvom.

„Svaki vid umjetnosti je na neki način lijek, jer nas stvaralaštvo ispunjava srećom i povezuje sa ljudima. Volio bih da manje vlada materijalizam u našem društvu, a da više cijenimo jedni druge zbog nekih ljudskih kvaliteta. Nadam se da će ova država jednom prestati da nas tretira kao invalide u duši. Nedostatak je samo fizički“, zaključuje Davorin Đogatović.

Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.

Napiši komentar