„Mislim da je neka moja ‘zaostavština’, ne u tome da je strit vorkaut u Banjaluci nastao zbog mene, već da sam ja imao neki udio u toj priči. Zahvalnost ljudi u stvari je medalja koju ja volim da kažem da sam osvojio, a ne ono zlato po fotografijama“, skromno ističe Pavle Đurđević.

Piše: Branka Ćirić

Pavle Đurđević (25) je bio među prvim Banjalučanima koji se prije sedam godina počeo baviti strit vorkautom, i koji je doprinio da njegovim stopama krenu mnogi mladići i djevojke. Kako kaže, strit vorkaut je prvenstveno besplatan sport, dostupan svima.

„Ne morate da imate sprave, recimo dovoljan vam je zid u kući, neke stolice, koliko vi zamislite neki trening i vježbu toliko možete i da napravite taj trening“ priča Pavle.

Strit vorkaut je nastao u Americi osamdesetih godina. Pavle je oduvijek htio da nešto trenira, a za ovaj sport je sasvim slučajno saznao.

„Brat je igrom slučaja gledao na Jutjubu nekog fitnes trenera, koji je u Ukrajini u starim parkovima vježbao na šipkama. Nama je to izgledalo zanimljivo i mislili smo da je to nemoguće. Nismo znali šta je to, znali smo šta je gimnastika koja nam je izgledala nedostižno, a ovo nam je izgledalo prilično dobro. Počeo sam ići u teretanu, ali nisam nikad dizao tegove, nego sam pokušao imitirati te njegove vježbe. U početku je bilo jako teško nisam bio ni blizu toga, ali je tako sve počelo“, kazao je Pavle.

Postao je i član svjetske federacije za strit vorkaut (WSWCF). Zahvaljujući tome je otišao na prvo svjetsko takmičenje u strit vorkautu u Rigi, u Latviji. Ali tu nije stao, takmičio se najviše na prostorima bivše Jugoslavije – u Zagrebu, Beogradu, Banjaluci, Valjevu, Čačku i Prijedoru, ali i na najvećem fitnes sajmu u Njemačkoj „Fiba“ u Kelnu. Kaže da mu je to bilo jedno odlično iskustvo i da ga preporučuje svakome ko je u svijetu fitnesa.

Motivaciju crpi iz životnih primjera, najviše, počevši od svoje porodice, roditelja, brata, nekih prijatelja, nasumičnih ljudi na ulici, svijetu pa i od samog sebe.

„Najviše motivacije je poteklo iz nekog okruženja, naravno, čovjek pogotovo na početku je nesiguran preispituje se, i dan danas se uvijek pitaš da li je ispravno ono što radiš, kako prevazići uspone i padove. Shvatiš u nekom momentu da su to neke strane života koje se stalno smjenjuju u krug i da treba iskoristiti najbolje od toga, najgore zaboraviti ili prevazići, prilagoditi se, jednostavno ići dalje“, rekao je on.

Iako je medicinski tehničar i radi u struci, Pavle se pored strit vorkauta bavi i fotografijom, modelingom i snimanjem klipova na Jutjubu. U posljednje vrijeme kaže da nema dovoljno vremena da se posveti svemu tome, jer dok se čovjek ne unese u nešto sto posto, do konkretnijih rezultata neće doći.

„Postao sam svjestan da se moram odreći nekih stvari, napraviti neke veće žrtve da bih dobio neke stvari koje sada želim. Strpljenje je neka od najvećih vrlina koju neko može imati i svakim danom pomislim da sam ga malo više stekao, a onda se desi nešto pa pomislim da sam opet toliko daleko od toga. Strpljenje je vrlina koja se uči na neki način“, dodaje Pavle.

Osvojio je više medalja na takmičenjima iz strit vorkauta u Doboju, Prijedoru, Zagrebu i Beogradu. Skroman po prirodi, svojim uspjesima i medaljama se ne hvali. Zahvalnost ljudi na onome što je uradio za strit vorkaut u Banjaluci je za njega bitnije. Kaže da nosi odgovornost i prema velikom broju pratilaca koje ima na društvenim mrežama.

„Veliki broj pratilaca na društvenim mrežama nosi sa sobom neki vid odgovornosti, ti ljudi se ne mogu ignorisati bez obzira da li je u pitanju jedan čovjek ili milion“, kaže Pavle.

Mnogi su mislili da se prestao baviti strit vorkautom jer nije bio dostupan na društvenim mrežama kao prije, ali Pavle ističe da mu je bio potreban mir i relaksacija za neke druge ciljeve, preusmjeravanje, da bi mogao preći na sljedeći nivo što se tiče uopšteno edukacije, života i samog sporta.

Ponosan je što se u Banjaluci sve više može vidjeti teretana na otvorenom, jer smatra da mladi trebaju da što više borave u prirodi na otvorenom, umjesto da sjede u kući sa telefonima u rukama, da se odaju porocima i sličnim stvarima.

Bavljenje fizičkom aktivnošću je za njega usko povezano sa mentalnim sklopom. Kaže da su to u stvari neki uzajamni izazovi fizičke prirode i stavljanja karaktera na testove, poteškoće, zadovoljstva koja proizilaze poslije toga, ali i uspone i padove. To ga je navelo da taj pristup preslikava i u nekim životnim primjerima koji imaju veze sa poslom, školom, svakodnevnim situacijama koje su mu se dešavale u životu. Konkretno, strit vorkaut je doprinio da se razvija i duhovno u sklopu svega toga.

Za kraj nam je poručio da se mladi moraju boriti za ono u šta vjeruju i kad su nesigurni. Da postoje jako teški trenuci u životu, školi, porodici, prijateljstvima, vezama, ali da je to sve usputno.

„Čovjek bukvalno mora da shvati da je život maraton, a ne sprint i da nekad možemo trčati brže, nekad sporije, ali da ne smijemo prestati da trčimo“, poručuje on za kraj našeg razgovora.

Napiši komentar