fbpx

Kada si mlad, tek na pragu životnog puta i karijere, svaka pregažena stepenica do vrha, znači puno. Mlada glumica Marija Pikić (21) iz Trebinja, svojom ulogom u filmu Dejana Zečevića „Neprijatelj“, bez sumnje je preskočila mnogo toga što jednom mladom glumcu stoji kao prepreka da se „probije“ u svijet glume.

Marija je student druge godine na Fakultetu Dramskih umjetnosti u Banjaluci, a već je imala priliku da radi sa poznatim glumačkim imenima kao što su Vuk Kostić, Tihomir Stanić, Ljubomir Bandović, Slavko Štimac , Dragan Marinković , Goran Jokić, Aleksandar Stojković …

Sa Marijom o filmu, iskustvima sa snimanja…

Podrži eTrafiku

Kako si dobila ulogu u filmu “Neprijatelj”?

Bila sam prva godina fakulteta kada je obavljen kasting za “Neprijatelja”. Za njega nije znao niko sa moje klase jer, u tom trenutku, na “nas sa prve godine” nisu ni računali. U Narodnom pozorištu RS sam upoznala glumca Tihomira Stanića, koji je i igrao u filmu i bio mu jedan od producenata. Pitao me da li sam bila na kastingu i da li sam zainteresovana da ga “prođem” sa rediteljem… i tako je sve počelo…

Opiši malo lik koji igraš?

Danica je djevojka koja se nakon rata vraća kući, u nadi da će u njoj zateći oca. Veoma je introvertna ličnost, čvrstog karaktera… postavila je zid oko sebe i ne želi nikoga da pusti sa druge strane istog. Ima svoj cilj, zbog koga je došla i bez obzira šta se dešavalo, ona će istrajati u tome da dođe do njega… Toliko za sada.

Smatraš li da si uspjela odgovoriti na zahtjeve reditelja?

Dejan ima sa glumcem odnos pun povjerenja i daje mu punu slobodu

da misli, predlaže ideje i učestvuje maksimalno u stvaranju filma.U toku procesa rada smo se trudili da slušamo jedni druge. I svaka indikacija i ideja je bila saslušana i/ili prilagođena datoj sceni ili kadru, ali nikada odbačena. I to je ono što možda najvise poštujem kod ekipe koja je radila. Dejan i ja smo završili snimanje zadovoljni međusobnom saradnjom.

I, naravno, sada pitam kako je bilo snimati film sa poznatim glumcima?

(Smijeh) Često dobijem to pitanje. Razumijem… Na početku ta sama misao je, naravno, bila čudna, ali čim smo krenuli da sarađujemo pretvorena je u veliku odgovornost. Ukazano mi je povjerenje koje trebam opravdati i radila sam u cilju da tako i bude, pa koliko sam uspjela, ne znam. Naravno, veoma lijepo smo se družili i s obzirom da smo snimali na Kozari, daleko od grada, imali smo dosta vremena i da se upoznamo. Samo snimanje mi je ostalo u jako lijepom sjećanju.

Ko je od glumačke ekipe na tebe ostavio najbolji utisak?

Pa ne bih mogla izdvojiti jednu osobu… Svi mi imamo neki svoj senzibilitet, poseban, svoj karakter… Svi iz ekipe su mi dragi na neki lijep način. Rad na “Neprijatelju”, uopšte, je ostavio snažan utisak na mene jer je moje prvo veliko iskustvo rada pred kamerama.

Kako bi ti prokomentarisala sam film?

Dok je snimanje u toku, mali broj glumaca zna u kom pravcu treba da “ide”. Svi mi izaberemo neki “svoj” put, iz načina na koji smo pročitali scenario i iz nas samih. Kada reditelj sjedne u montažu i te puteve ukrsti, dobije se cjelina koju niko od nas glumaca nije takvom zamišljao. A “Neprijatelj” je film koji je prvenstveno svojom tematikom izašao iz tog, da kažem, šablona naše kinematografije, pa je našao neku svoju publiku… Ne bih rekla da je moje da ga ocijenim i komentarišem, da se ne pomisli da sam subjektivna i pristrasna. To ostavljam publici, filmofilima.

U filmu glumiš i jednu ljubavnu scenu. Kako je bilo to snimati?

Da. Takve scene su veoma osjetljive za snimati. Postoji jedna vrsta blage nervoze koja taj snimajuć dan srtuji na setu. Svi smo bili zabrinuti kako će proći. Za takve scene je mnogo bitno imati pored sebe partnera kod koga se nailazi za razumijevanje, sa kojim se može porazgovarati… Imala sam sreću da sam je radila sa kolegom Aleksandrom Stojkovićem Piksijem, koji se pokazao kao divan i staložen, sa kojim sam se na tu temu kasnije znala i slatko nasmijati.

Kako ti je na premijerama, kakve su reakcije publike?

Prva premijera mi je bila tako nestvarna… atmosfera je bila mnogo topla, ljudi prijatni i nasmijani, što mi je najbitnije.

U međuvremenu, Marija je dobila ulogu u još jednom filmu. Riječ je filmu “ Mamac” Aide Begić, čije snimanje mi trebalo početi krajem oktobra.

Kako si dobila ulogu u filmu „Mamac“?

Kasting menadzer Aide Begic je obavio širi krug kastinga u vidu fotografisanja po Akademijama BiH. Nakon odredjenog vremena, primila sam mail u kome sam obavjieštena da sam prošla u uži izbor i informacije o daljem toku kastinga…koji sam, eto, prošla…

Kakvu ulogu igraš?

Trenutno smo u fazi, i ja u poziciji, iz koje ne bih smjela da govorim o filmu, svakom segmentu koji se odnosi na njega… Ali ono sto želim reći je da će film ispričati priču jedne grupe ljudi iz generacije koja je, spletom okolnosti, po rodjenju marginalizovana, kojom se niko ne bavi. Priču koja me se tiče… A tome se mnogo radujem.

O važnosti ovih uloga u daljoj karijeri…

Koliko je ova uloga uticala na tvoju buduću glumačku karijeru?

Mnogo, naravno… Počele su da mi se “otvaraju karte” i trudim se da to iskoristim na najbolji mogući način. Ova profesija je danas takva da ne treba nikakav projekat stavljati na stranu, a da se prethodno o njemu dobru ne razmisli… jer nas “krene” jednom u dvije, pet ili više godina i to ne treba propuštati… Bar sam ja takvog mišljenja.

Šta planiraš dalje?

Nikada ne gledam daleko u budućnost. Živim sada, za ovaj trenutak i malo koji je bio planiran takvim kako sam ga proživjela… Mogu reći da bih za početak da završim fakultet . Ali, uvijek pustim vrijeme da učini svoje.. Kako se stvari poklope… i tako funkcionišem za svaki segment u zivotu. Najodbojniji osjećaj mi je kada nesto isplaniram i uložim svu svoju snagu, živce, pažnju, trud…u to- i onda se sve izjalovi i obuzme me osjećaj razočarenja, koji ne pušta tako lako. Ne volim da planiram, a i ako to radim, o tome ne govorim.

Poslije prve uloge u filmu, gdje se bolje snalaziš, kao pozorišna ili filmska glumica?

Pozorište mi je prva ljubav i ono ima svoje posebno mjesto u meni. Pozorište ima svoju neponovljivosti materije. Svako izvođenje jedne te iste predstave je organizam za sebe. Ni jedno ne može da bude kao prethodno, da se osjeća kao prethodno, a opet znaš da će i ono koje dolazi biti isto takvo, jedinstveno. I kada se predstava skine sa repertoara jedini zapis da je ona ikada postojala će, posle nekog vremena, biti video zapisi i sećanja nas koji smo je igrali i/ili gledali. Film… Film je mikroskop. Sušta suprotnost pozorištu. Snima se danas, u ovom trenutku, i kako se sada zabilježi, takvo ostaje zauvijek. To je ono što ga meni ponajviše čini interesantnim.

Kako na ovaj uspjeh reaguju tvoji prijatelji i ljudi iz okoline?

Ljudi iz mog intimnog okruženja su mi mnogo značili jer sam od njih imala ogromnu i bezuslovnu podršku kad god mi je na bilo koji način “prigustilo”. Tada mislim na porodicu, momka i najbliže prijatelje. Moja klasa je bila uz mene u toku snimanja i mnogo mi pomogla da ga uskladim sa fakultetom. Bliski smo i svi oni su istinski sa mnom srećni, kao što sam i ja sa njima za svaki njihov uspjeh. Ipak, učimo zajedno, formiramo se kao glumci zajedno, pa slobodno mogu reći da je to jedna mala porodica sa svojim prirodnim “trzavicama”.

Gdje živiš trenutno, čime se baviš osim snimanja…

Zivim na relaciji koja mi je vremenom postala fiksna. Beograd-Sarajevo-Banjaluka-Trebinje. Relacija je poslovna, a Trebinje je u njoj onda kada ugrabim par slobodnih dana da mogu da odem kod porodice….
Radim jogu. To mi je veliko otkrice. Dugo sam je odbijala kao nesto sto je “glupost koja je došla sa zapada” i “gubljenje vremena”. Ali me nevjerovato opušta i prija mi i tjelesno i, da kažem, duhovno… Moram priznati da sam je jedan ljetni period malo zapostavila, ali popraviće se to.

I, na kraju, da li ti se poslije ove uloge povećao broj zahtijeva za prijatelja na fejsbuku?

(Smijeh).. I to se desilo, da

Film Neprijatelj

Inače, film “Neprijatelj je najnovije ostvarenje reditelja Dejana Zečevića. Premijerno je prikazan u Beogradu 6. marta ove godine, u Sava centru, a banjalučka premijera održana je 22. septembra, uz prisutvo glumaca.

Mali inžinjerski vod dočekao je Dejtonski mir 1995. u planinama, nedaleko od ruševina u borbi uništene lokalne fabrike. Svaki od njih nosi sa sobom mračna sjećanja protekle godine, i svaki pokušava da se sa njima nosi na sopstveni način. U takvoj atmosferi, vod u ruševinama fabrike nalazi zazidani podrum, i u njemu čovjeka koji mirno sjedi za stolom, pored pepeljare pune opušaka, koji kao da ih je tu i čekao. Otvara se “Pandorina kutija”

eTrafika.net – Sonja Terzić

Napiši komentar