Serotonin, posljednji roman jednog od najpopularnijih francuskih i svjetskih pisaca današnjice, Mišela Uelbeka, na srpskom jeziku je objavila izdavačka kuća Booka, koja je objavila i ostale njegove romane. I u ovom djelu autor kreira prepoznatljivog uelbekovskog junaka, srednjovječnog bijelog Francuza, razočaranog u život, u ljude oko sebe, sopstvenu državu i kulturu, ali najviše u sebe samog.
Piše: Fedor Marjanović
Čitaocima koji nisu upoznati sa djelom ovoga pisca svakako će biti zanimljivo da saznaju nešto više iz njegove biografije. U pitanju je osoba koja je jednako osporavana kao što je i hvaljena. Planetarni uspijeh je postigao drugim romanom Elementarne čestice. Zbog sadržaja u svojim romanima optuživan je za islamofobiju, a pored toga mizoginiju, nacionalizam, dekadenstvo. Nerijetko njegovi tekstovi sadrže elemente pornografije, zbog čega su ga optuživali da je jeftini provokator. Ipak, možda je najveću pažnju izazvao njegov roman Pokoravanje u kojem opisuje stanje u alternativnoj francuskoj budućnosti 2022. godine kada je na predsjedničkim izborima pobijedio kandidat islamske stranke, nakon čega je počelo pokoravanje istrošene evropske kulture i inteligencije pred osaženim islamom. Ova knjiga je iz štampe izašla 2015, jedan dan prije terorističkog napada na satirički magazin Šarli Ebdo. Zbog opasnosti po život, Uelbek je bio evakuisan iz Pariza pod policijskom zaštitom. Nakon objavljivanja Serotonina odlučio se za medijsku tišinu i odbijao je da daje izjave i intervjue.
U izvesnom smislu, Serotonin se nadovezuje na Pokoravanje, ali i romane napisane prije njega, u tome što njegovu okosnicu ne čini cjelovita priča, već lik koji putuje tražeći novi smisao života. Centralni problem junaka, Floren-Kloda Labrusa, jeste u tome što je došao u stanje u kojem ne može normalno da živi bez konzumacije antidepresiva kaptoriksa, koji je kod njega izazvao stanje impotencije. Junak sa odmora iz Španije putuje u Pariz, iz Pariza putuje u Normandiju, da bi se na kraju ponovo vratio Parizu. Na svom putovanju on postaje svjedok moralnog degradiranja francuskog društva, protesta normandijskih poljoprivrednika koji se završava tragedijom, propadanja sitnih radnika pred velikim kapitalom i „slobodnom trgovinom“, zoofilije i pedofilije. Uporedo sa junakovom sadašnjošću protiče i njegova prošlost, sjećanje na život sa ženom koju je volio i koju je izgubio, ali za koju nema snage da se ponovo bori.
Jedan od glavnih problema Uelbekovog junaka, osim toga što mu je libido uništen, jeste u njegovoj nemogućnosti da djeluje. On ne može da spasi nečiji život, kao ni da ga uništi. Krah svog najboljeg (možda i jedinog) prijatelja, Emerika, on posmatra sa distance, kroz dvogled. Iako želi da prikupi dokaze i prijavi policiji njemačkog turistu pedofila, na samom kraju, on se uplaši i od toga odustaje. Kada otkrije porno snimke svoje ljubavnice Juzu snimljene već na početku njihove veze, jedan sa petnaestoricom muškaraca, a drugi sa psima, prva pomisao je da je ubije. Od ove ideje odustaje zbog odbojnosti prema zatvoru, i umjesto toga odlučuje da nestane.
Ovakav tip junaka jeste umjetnikova slika savremenog francuskog čovjeka, odnosno Evropljanina, koji se stereotipno opisuje kao bijeli srednjovječni muškarac. To je osoba, koja nema aktivnog sudjelovanja u društvu oko sebe (iako to često pokušava da postigne) i koja se svodi na ulogu ravnodušnog posmatrača propadanja sopstvene civilizacije. Jedan od najčešćih motivatora ovakvih junaka je njihov libido. U Pokoravanju junak traži smisao u manastiru, ali ga na kraju nalazi u prelasku u islam, jer mu se time otvara opcija da ima čeitiri supruge koje će zadovoljavati njegove potrebe. U Platformi junak putuje u Tajland, gdje otkriva razvijenu mrežu prostitucije. Uelbekovi junaci su nihilistički hedonisti, koji više nego u ljudima, uživaju u dobroj hrani, autu, a naročito ženama. Iz tog razloga je feministička kritika opisala Uelbeka kao ženomrsca. Ali ovdje se prenebregava činjenica da je Uelbekov junak izgubljen bez žene, da iako se ona često stavlja u stereotipni položaj, on bez nje ne može da preživi. Nigdje kao u Pokoravanju taj odnos nije tako jasan, i u Labrusovoj i u Emerikovoj priči. Problem je što je zamjena za ljubav najčešće libidalni nagon, koji isključuje emociju i poništava seksualni čin kao korak u sklapanju porodične zajednice.
Zato je junak Serotonina posebno tragična ličnost, jer ono što ga održava u životu, antidepresiv kaptoriks, istovremeno mu ubija glavnu motivaciju za život, njegov libido. I njemu se nude rješenja koja su probali junaci drugih pomenutih romana, da se prepusti manastiru ili tajlandskim prostitutkama. Manastir mu ne odgovara, a za Tajland je impotentan. Pornografski pasaži, kao jedno od obilježja Uelbekovog stila, zbog toga su svedeni. Junak nikad aktivno nije učesnik snošaja, on mašta ili sanja o njemu, ili ga posmatra (pornografski snimci njegove ljubavnice i pedofilski snimci) ili ga se sjeća (seks sa njegovim ljubavnicama Juzu, Kejt, Kler i Kamij). Impotentni junak se svodi na preživljavanje uz pomoć antidepresiva, koji mu je potreban da bi održao serotonin (hormon sreće) na normalnom nivou, ali koji mu povećava kortizol (hormon stresa), toliko da mu psihijatar daje dijagnozu da će umrijeti od tuge.
Zbog tog i takvog junaka priča romana može djelovati nepovezano. Ona se prvenstveno svodi na panoramu događaja kojima otuđeni Uelbekov junak svjedoči. Ipak, pojedinačne scene su napisene sa izuzetnom virtuoznošću i kod čitaoca izazivaju uzbuđenje kao pri čitanju vrhunskog trilera. Jedna od takvih scena je tragičan završetak junakovog prijatelja Emerika i protesta poljoprivrednika. (Kritičari smatraju da je Uelbek u ovoj sceni predvidio pojavu Žutih prsluka.) Istu napetost izaziva epizoda u kojoj junak planira da ubije sina svoje najveće ljubavi, Kamij.
Međutim, najveća vrijednost ovoga romana jesu njegovi esejistički pasaži, u kojima se kroz perspektivu takvog junaka, koji sam predstavlja dijagnozu evropskog društva, opisuje proces njegove degradacije. Samo u svijetu u kojem svemoćni kapital jede one slabije i u kojem je erotika postala hobi privilegovane elite može da se zamisli lik poput Floren-Kloda Labrusa. Uelbek nam zapravo poručuje da je jedini spas čovječanstva u ljubavi, a da je propast njegovog junaka u tome što se za tu ljubav nije borio kada je trebalo, a sada za to nema snage, „i eto kako izumire jedna civilizacija, bez galame, bez opasnosti, bez drame i uz sasvim malo krvoprolića, civilizacija umire zbog umora, zbog toga što se sama sebi zgadila, šta tu socijaldemokratija ne može da ponudi, očigledno ništa, samo jedan beskraj nezadovoljene žudnje, jedan apel na zaborav“.
Roman u svakom slučaju ne preporučujemo maloljetnim licima. Svi ostali imaju našu toplu preporuku. Osim što je Uelbekov stil pitak i ne predstavlja napor za čitanje, prevod Vladimira D. Jankovića je besprijekoran. Jedino upozorenje je da se dobro pripremite, jer nakon čitanja ove knjige biće vam potrebno mnogo serotonina.
Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.
