Danas sam ponosniji i srećniji zbog titula šampiona Evrope sa Bosnom nego onda kada smo je osvojili. Vremenska distanca je učinila da se u cjelosti sagleda koliko je to grandiozan uspjeh bio. Prvi razlog za ovu moju konstataciju je da smo se mi već u prvom pokušaju popeli na krov Evrope, a drugi što je sve učinjeno sa domaćim igračima. Danas nema nijednog tima u Evroligi bez tri do pet stranaca. Ponosan sam na ekipu koja je bila izuzetno kompaktna. To je jedan od najvećih kvaliteta Bosne i rijetkost u današnjoj košarci.

Piše: Slobodan Manojlović, foto: Nezavisne

Rekao je ovo na početku razgovora za eTrafiku legendarni košarkaš Bosne i reprezentacije Jugoslavije Žarko Varajić. Upravo partije njega i Mirze Delibašića bile su ključne u pobjedi “studenata” nad italijanskim Emersonom rezultatom 96:93. Varajić je na ovom meču odigranom prije 40 godina zabilježio 45 poena, što je i danas rekord u finalu najelitnijeg evropskog takmičenja.

To je i sada za ne povjerovati da je jedan igrač postigao gotovo 50 odsto poena svog tima u jednoj utakmici. Može se reći da je to za Ginisovu knjigu rekorda i da više ne može da se obori. To ne kažem iz razloga što smatram da niko sada ne može da postigne 46, 47 ili više poena u jednoj takvoj utakmici već iz razloga što danas nemamo šut za tri poena. To je rekord za sva vremena koji će ostati upisan i pominjaće se još dugo godina. Slovio sam za košgetera, to je bilo jedno jako raspoloženo veče gdje mi se sve otvorilo. Saigrači su to prepoznali pa je došlo do tako velikog broja poena i briljantne igre koja je donijela rezultat za nezaborav”, kaže nekadašnji heroj sarajevske i jugoslovenske publike.

Koliko je za takav uspjeh bitan kontinuiran rad što je danas gotovo nemoguće ekipama iz regiona koje svakog ljeta izgube pola tima?

Rad je preduslov svih uspjeha, a kontinuitet nešto što vam obezbjeđuje da u nekom kraćem vremenskom periodu dođe do određenog cilja. U naše vrijeme je bilo gotovo nemoguće da prelazite iz kluba u klub svake godine, a odlazak u inostranstvo je bio dozvoljen tek sa 30 godina. Ta granica je kasnije padala na 28 pa na 24 godine, a danas bukvalno možete da idete kada god želite. Mi smo u Bosni kontiunirano radili sedam godina. Nije tu bilo velikih promjena, eventualno jedan ili dva igrača. Taj kontinuitet se i danas vidi kod ekipa koje prave velike rezultate. Pravi primjer su timovi Željka Obradovića (Sa devet titula prvaka Evrope najtrofejniji svih vremena na “Starom kontinentu”). On promijeni jednog ili dva igrača u toku godine, tim mu je godinama na okupu. Slično je u CSKA i Real Madridu gdje nema velikih promjena. Jedino na ovim prostorima odlazi po pet šest igrača i isto toliko dolazi svake godine. Nemoguće je složiti tim za sedam-osam mjeseci i očekivati vrhunske rezultati. Mi smo imali isti sastav tokom sedam godina od ljudi koji su upravljali klubom preko trenera i igrača. Bio je to mlad i perspektivan tim pun talenata. U međuvremenu je većina nas izrasla u ozbiljne igrače i reprezentativce što je na kraju krunisano sa tri titule prvaka one velike Jugoslavije gdje se igrala najbolja košarka u Evropi. Osvojili smo dva Kupa, trofej šampiona Evrope i igrali finala kupa Radivoja Koraća i Interkontinentalnog Kupa. To su nestvarni rezultati za nepunu deceniju čime se ne mogu pohvaliti ni mnogi klubovi sa mnogo većom košarkaškom tradicijom i budžetima poput Partizana, Crvene zvezde, Zadra, Olimpije i Cibone. Može se reći da smo otvorili put i Ciboni, Jugoplastici i Partizanu da osvoje taj trofej i budu uspješni bez stranaca. To je tada postala jedna maksima da ako želite da budete prvak Evrope morate da imate igrače ili trenere iz Jugoslavije. To se kasnije pokazivalo u timovima kao što su Real Madrid i Panatinaikos koji su osvajali Evroligu mnogo puta. Košarka je na ovim prostorima u to vrijeme bila dominantna i rezultatski i kroz plejadu vrhunskih igrača koji su igrali u inostranstvu.

U 13 godina (1979-1992) timovi sa ovih prostora osvojili su sedam titula prvaka Evrope (Jugoplastika tri, Cibona dvije, Partizan i Bosna po jednu). Koliko to sve danas izgleda nestvarno i nedokučivo?

To je sada prosto rečeno nemoguća misija iz razloga što nemamo strpljenja i kontinuiteta o kojem smo pričali. Do košarkaških rezultata se dolazi kroz proces koji traži jedno ozbiljno vrijeme. Mi hoćemo sve za jednu godinu. Priča koju ćete od mnogih čuti je da je problem u budžetu. Sa tim se djelimično slažem, ali ne radi se samo o tome. Bosna je bila jedan od najskromnijih kolektiva ne samo u Evropi nego i u Jugoslaviji, budžet je bio minimalan. Zato i sport jeste interesantan jer da je drugačije oni bogati bi uvijek bili najbolji. Jaki klubovi Evrope pored novca imaju i sistem i kontinuitet. Naši klubovi nemaju ništa od toga i ne možemo očekivati rezultate.

Od velike Bosne ostalo je malo, klub je gotovo pred gašenjem. Kako vi gledate na ovu situaciju?

Mnogo je subjekata zatajilo u tom nekom lancu kada je Bosna u pitanju. Prije svih tu mislim na ljude koji su unutar kluba posljednjih 20-30 godina. Oni očito ne znaju da upravljaju i vode jedan sportski kolektiv. Svi će da se vade na novac i budžet. Tvrdim da nemaju sistem i sposobnost da vode klub. Prosto je nevjerovatno da su Sarajevo i Bosna i Hercegovina dozvolili da jedan brend poput Bosne nestaje sa scene. Zamislite da Madridu neko kaže da će nestati Real ili u Minhenu Bajern. Proglasili bi vas ludim. Moram da kažem i nešto što mi leži na srcu ovom prilikom. Imali smo prilike da prethodnih dana gledamo film o 40 godina od osvajanja titule prvaka Evrope. Tu je zaboravljen jedan čovjek koji je ključan u stvranju te Bosne, koji je bio mozak svih naših uspjeha. To je generalni sekretar Vukašin Vukalović. On je tvorac svih Bosninih rezultata, vizionar i prosto je nevjerovatno da su ga ispustili iz tog filma. Njegove zasluge su u svemu tome ogromne i nemjerljive.

Bogdan Tanjević koji je bio trener ekipe će ove godine biti primljen u Kuću slavnih. Da li se tada u njemu vidjelo da će ostvariti još mnogo uspjeha?

Boša je bukvalno iz patika sa 24-25 godina prestao da igra i postao trener. Vukašin Vukalović ga je “izmislio”, doveo iz OKK Beograd i prepoznao u njemu potencijalnog vrhunskog trenera kjoi bi mogao zajedno sa nama da sazre i napravi dobre rezultate. Bio je posvećen nama i poslu trenera, svuda je pravio i kasnije vrhunske rezultate. Teško je reći da li se moglo pretpostaviti šta će postići, ali se talenat vidio od prvih treninga sa njim. Taj uspjeh koji on nosi sa sobom u kuću slavnih ja pomalo doživljvam timski – da smo svi mi njemu malo pomogli da zajednički rezultatima ostvari ono što je ostvario.

Pored vas glavna zvijezda ekipe je bio Mirza Delibašić. Kakav je on bio kao igrač i čovjek?

Maestralan u oba pravca. Bio je jedan od najboljih ljudi koje sam sreo u životu. Uvijek posvećen drugima, nikada nije gledao samo sebe ni na terenu ni u životu. Osnovni cilj mu je bila pobjeda. Kao čovjek je bio još grandiozniji, prijatelj i drug kada god zatreba. Mogli ste se uvijek osloniti na njega.

Trenutno igrači sa ovih prostora poput Nikole Jokića i Luke Dončića igraju vodeće uloge u svojim timovima u NBA ligi. Možete li da podvučete paralelu između njih i vaše generacije, da li se radi o boljim igračima ili im je otvorenije tržište?

Vidim to u dva pravca. U moje vrijeme niste mogli da idete prije 30. godine kada na vas gledaju kao na starijeg košarkaša. Nikome ni u NBA nije interesantno da tada imate debi tamo. Siguran sam da je u moje vrijeme bilo dosta igrača za NBA i da je konkurencija bila neuporedivo veća. Danas vidite da oni koji dolaze sa univerziteta nisu za vodeće NBA zvijezde. Evropa sa druge strane napreduje i stvara momke koji mogu odmah da preuzmu glavne uloge u NBA što je fantastično. Dončić sa 20 godina iza sebe ima osvojenu Evroligu gdje je bio MVP (najkorisniji igrač) i Evropsko prvenstvo sa Slovenijom. Igra na najvišem nivou u Dalasu već u prvoj sezoni. Jokić je priča za sebe, on nije imao neku briljantnu karijeru i iskustvo u Evropi. Otišao je tamo, pokazao sav svoj raskošan talent koji su oni stavili u funkciju. Ipak, ja nisam srećan zbog odlaska tolikog broja igrača u NBA jer to slabi kvalitet ovdje u Evropi. Zamislite kakva bi evropska košarka danas bila sa Dončićem, Jokićem, Bogdanom i Bojanom Bogdanovićem, Nemanjom Bjelicom i mnogim drugim poput Dirka Novickog.

Naredne sedmice počinje plej-of Evrolige, koje ekipe su favoriti za plasman na Fajnal-for i titulu prvaka Evrope?

Prve četiri ekipe (Fenerbahče, Real Madrid, CSKA i Anadolu Efes) su se izdvojile kao najkvalitetnije što govori i broj pobjeda koji su ostvarili. Mislim, a negdje i priželjkujem, da iznenađenje napravi Barselona u duelu sa Efesom. Ne smatram da su slabiji od Efesa nego da je Efes favorit zbog prednosti domaćeg terena koja mnogo znači. Barselona sa druge strane ima igrački sastav i odličnog trenera (Svetislav Pešić) koji može da napravi iznenađenje. Što se tiče samog pobjednika po dosadašnjoj igri favorit je Fenerbahče. Tu je i Real koji ima tradiciju i znanje koji su prednost u osvajanju trofeja. Tu je Real neprikosnoven što je pokazao i prethodne godine u Beogradu. CSKA ima možda i najbolji tim, ali kao da su im vezane ruke kada dođu na Fajnal-for. Ne vjerujem da će se tu šta značajnije promijeniti jer je ostao isti stručni štab kao i prethodnih godina.

Ove godine igra se Svjetsko prvenstvo na kojem čast regiona brane Srbija i Crna Gora. Kako vidite njihove šanse tamo i koga vidite na krovu svijeta?

Rano je govoriti o nekim redosljedima, osvajanju medalja i uspjesima jer u ovom trenutku ne znamo sastave, da li će biti svi kompletni i zdravi i ko će biti u kakvoj formi. Ipak, kada bismo mogli da pričamo o kompletnim sastavima, Srbija bi bila ozbiljan konkurent za sami vrh. Crna Gora ima potencijal za plasman među deset najboljih što bi bio neviđeni uspjeh. Imaju strašnu želju, vidjelo se kroz kvalifikacije koliko su patriotski opredjeljeni u nacionalnom timu. To je jako bitan faktor da ostvarite dobar rezultat. Amerikance naravno vidim kao favorite, ali ni oni ne znaju ko će im igrati. Opet imaju preveliku bazu da bi imali probleme oko sastava tima. Moram da primijetim da se posljednjih godina smanjuje razlika između njihovih superjakih NBA timova i naših reprezentacija iz regiona. To je dobro jer košarka ovdje napreduje i doći će dogledno vrijeme kada ćemo moći ravnopravno da se takmičimo sa njima.

Napiši komentar