fbpx

Za njegovo kazivanje poezije mnogi kažu da je bilo nenadmašno, profesor Predrag Bajčetić govorio je da na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu nije bilo talentovanijeg glumca. Danas se navršava 78 godina od rođenja jednog od najvećih srpskih glumaca svih vremena – Petra Kralja. O popularnom Peri kao glumcu i ocu, njegovoj zaostavštini i vezi sa Banjalukom koja je bila jedan od gradova koje je nosio u srcu, za eTrafiku govori njegova kćerka Milica.

Piše: Slobodan Manojlović

Prošlo je gotovo osam godina od odlaska Kralja, nakon kojeg su otišle i mnoge druge glumačke legende. Napuštali su nas heroji pozorišta i filma poput Dragana Nikolića, Velimira Bate Živojinovića, Milorada Mandića Mande, Marka Nikolića, Nebojše Glogovca, Marinka Madžgalja. Milica Kralj njihov odlazak vidi kao veliki gubitak za srpsku glumačku scenu.

Podrži eTrafiku

“Ne može se to nedostajanje pretočiti u reči. To nedostajanje je kao nekakva rupa koja je sve veća i zjapi tako nesagledivo ogromna, guta nas. Nedostaju ne samo umetnosti, nego i našem društvu i njegovom zdravlju. Nedostaje njihov autoritet, dar, šarm. Naši su gubici veliki jer takvi su ljudi bili naša brana od površnosti i kratkotrajnih senzacija u kojima živimo i  koji će nas udaviti. Kad ode takav čovek, menja se svet. Kad je otišao Dragan Nikolić, mislila sam da su sa imena Beograda otpala neka slova”, kazala je Milica.

Na pitanje da li bi za nekoga mogla reći da je nasljednik njenog oca, rekla je da su neki ljudi jedinstveni i da ih možemo sresti samo jednom u svom vijeku. Zato je i sreća biti njihov savremenik, smatra ona. Posljednjih decenija kulturna scena u Srbiji je u konstantnoj stagnaciji. Petar je bio razočaran ovakvim stanjem.

“On je davno govorio da mi nikako da dođemo do dna ne bismo li najzad prestali da tonemo i ne bismo li nogama dotakli tlo koje bi nam omugućilo da krenemo ispočetka da gradimo nešto zdravo. Nažalost, danas kad god pomislite ‘evo dna’, i pođete nogom da se oslonite, vi u stvari nastavite da propadate kao da je u pitanju živo blato. Pa ipak, moj otac je stalno tragao za ‘svetlom na kraju tunela’. Tražio je svaku mogućnost da se raduje uprkos svetu kojim je ponekad bio duboko zgrožen. Govorio da  bi se trebalo radovati malim stvarima. Naizgled malim, a suštinskim: sunčanom danu, činjenici da ste nekog nasmejali, obradovali… Zvuči jednostavno, ali to je daleko teži put od onog da budete večiti kritičar i pesimista. Ako mogu da sažmem šta ga je najviše ispunjavalo rekla bih – mir u srcu. Radost je ono što ga je ispunjavalo. Nije je tražio u velikim očekivanjima već u svemu što život zaista može da pruži u jednom uobičajenom danu”, kaže ćerka barda srpskog glumišta.

Ona navodi da je za sebe i svoje kolege iz Ateljea 212 Petar volio da kaže da su jedna velika porodica. Njihovim odlaskom njegov svijet se okrenuo naglavačke. Osim kolega se družio i sa ljudima iz drugih sfera koji nisu bili poznati i popularni.

“Pera je voleo da se druži sa ‘običnim’ ljudima. Mislim, kaže se ‘obični’, a oni su često  sasvim posebni. Na primer, jedan od najlepših tekstova koje sam pročitala o Peri posle njegovog odlaska, napisao je njegov prijatelj Rajko, po zanimanju obućar. Voleo je da se druži sa ljudima koji ga nisu opterećivali, najčešće za nekim šankom. Sa druge strane, nije želeo da iko misli da je on nešto iznad ostalih i zato se posebno trudio da bude ‘običan’, što je samo pojačavalo njegovu jedinstvenost”, smatra Milica.

Svog oca opisuje kao glumca čarobne duše, koji je težio jednostavnosti izraza. Ističe i jednu stranu glumačkog altruizma koji je posjedovao.

“Bio je istinit, ubedljiv, izuzetne dikcije. Vladao je zanatom. Poštovao je partnera, slušao ga je i često, kako se to kaže, ‘igrao leđima’ da ga istakne. A izuzetno stidljiv i skroman čovek. Sa svojim osobinama, ne znam koliko bi u ovom vremenu samoreklamera bez pokrića on uopšte došao u  priliku da se istakne”, kaže Milica i dodaje da je posvećenost najbitniji dio njegove zaostavštine za generacija koje dolaze.

U vrijeme kada je Kralj bio na vrhuncu vladala su određena pravila kojih su se on i ostale kolege pridržavale.

“Pripadnici njegove i starije generacije su imali nepisani kodeks odnosa prema pozorištu i  ponašanja prema kolegama pre svega. Na primer, ako dobiju ulogu koju je neko odbio, pravilo je bilo pozvati tog koji je odbio i pitati ga zašto je to učinio. Kao da je to bio  zametak sindikata koji nikad nije zaživio. LjubavOn je voleo ljude i nije se stideo da im to kaže. Zato je njegova duša bila puna i zato je sa scene publici pružao jedinstveni emotivni svet. Zbog toga je i patio.  Petar je ostao upamćen i po govorenju poezije. On je u glavi imao stotine pesnika. Za današnje vreme nezamislivo”, sa sjetom priča njegova nasljednica, koja radi kao rediteljka.

Kaže da su otac i majka Ljiljana Gazdić zaslužni za njenu ljubav prema pozorištu.

“Jednako bi bili zaslužni i da sam odlučila da nikad ne kročim u njega. Jer kad rastete u tom okruženju ili se zaljubite ili pobegnete glavom bez obzira. U svakom slučaju, imala sam sreću da rastem sa ljudima koji su danas u pozorišnim enciklopedijma. S druge strane to vam je ono – da Bog da imao, pa nemao. Osim svojim primerom, otac nije na druge načine vršio uticaj na moj put ili odluke”, kaže Milica.

U banjalučkom naselju Priječani jedna ulica nosi ime Petra Kralja. Milica objašnjava njegovu vezu sa gradom na Vrbasu.

“Pera je baš voleo da dođe u Banjaluku. Voleo je tu da igra. Imao je omiljena mesta i drugare, i svoje banjalučke običaje. Bio je posebno ponosan na svog studenta, glumca Aleksandra Stojkovića.  Pre koju godinu, odveli su me da vidim ulicu Petra Kralja. Meni je to i danas dirljivo. Kao i mural u pozorištu Jazavac. I srećna sam što svedočim da je njegova ljubav prema Banjaluci bila uzvraćena i što ga se ljudi sećaju i sa nekom posebnom lepotom izgovaraju njegovo  ime”, zaključila je Milica Kralj.

Napiši komentar