Slovenački pisac porijeklom iz Bosne i Hercegovine koga svi narodi bivše Jugoslavije pomalo svojataju. Ovo je način na koji bi se ukratko mogao opisati Goran Vojnović. U svojim knjigama bavi se problemima infiltriranja doseljenika iz drugih republika bivše Jugoslavije u slovenačko društvo, njihovom potragom za identitetom te suočavanjem sa zaostavštinom nesrećnih ratova vođenih tokom devedesetih godina prošloga vijeka. 

Piše: Slobodan Manojlović

Mladi autor je na ovim prostorima postao poznat romanom “Južnjaci marš” (Čefuri raus), a zatim su uslijedili “Jugoslavija, moja domovina” (Jugoslavija, moja dežela) i “Smokva”. U razgovoru za eTrafiku osvjedočeni kosmopolita i protivnik nacionalizma govori o ovdašnjem mentalitetu, zašto su različite nacije sa ovih prostora bliže kada odu u inostranstvo, trenutnom odnosu Slovenaca prema doseljenicima, migrantskoj krizi i stalnom jačanju desnice u Evropi posljednjih godina. Osim pisanja knjiga Vojnović piše kolumne i scenarije za filmove, a bavi se i režiserskim poslom.

“Trenutno snimam svoj novi film pa sam ponajviše režiser ali općenito ja sebe prvenstveno ipak doživljavam kao pisca pa tek onda sve drugo”, kazao je Goran.

Kakva bi danas bila društva bez doseljenika, da li oni obogaćuju i daju širinu zemljama u koje dođu?

Društva bez njih su nezamisliva. Europa je naime prostor vječnog proputovanja. Svi mi živimo na prostoru koji se neprestano miješao, suluda je i sa zdravim razumom posvađana misao da bi se to miješanje moglo zaustaviti nekakvim zidovima i nacionalističkim politikama. Ljudi se oduvijek miču od gorega prema boljem pa zato etnički čisto područje svjedoči tek o istinskoj bijedi i neimaštini tog istog područja.

Veza sa BiH, odakle su vam korijeni, stalno se provlači kroz vaše romane. Šta za vas Bosna predstavlja?

Da se razumijemo, ja sebe nikada nisam mogao zamisliti unutar koordinatnog sustava nacionalnosti. Ja sam svakako Slovenac, ali kada kažem Slovenac to za mene nipošto ne označava nacionalnost već moju pripadnost jednom prostoru, njegovoj kulturi, a prije svega jeziku.

Ali istovremeno ja pripadam i jednom drugom, širem, ali i posve intimnom prostoru. Prostor je to živih i mrtvih, prostor uspomena i emocija, prostor na kojem žive i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i Bosanci i Crnogorci i Jugoslaveni i svi drugi koji su bar ponešto od toga. Taj prostor je za mene jedinstven i ja odbijam po nacionalnom ključu dijeliti njegovu kulturu i jezik. Taj prostor nije Jugoslavija. Taj prostor nema imena jer mu ime više ne treba. Taj prostor, to sam ja.

Da li ste ponosni na to što vas sve nacije na neki način svojataju?

To shvaćam kao kompliment iako svojatanje ponekad dovede i do nesporazuma. Ne želim naime biti ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak jer to u našem tužnom svijetu znači sasvim pogrešne stvari. Ali ako sam iskren, ja na neki način svima dajem pravo na svojatanje jer i sam svojatam sve što mi se od Triglava do Vardara čini blisko.

Foto: Privatna arhiva

Za razliku od BiH gdje su Srbi, Hrvati i Bošnjaci u čestim problemima, u knjizi “Južnjaci marš” junaci koji pripadaju istima su dobri prijatelji. Zašto i kako se te razlike prevazilaze kada odemo “negdje vani”?

Te kobajagi razlike među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima u Bosni uistinu su vidljive samo nacionalističkim povećalom. Razlike među Slovencima sa istoka i onima sa juga su na primjer mnogo veće, ali se niko ne čudi kad se Prekmurci i Primorci druže. Iako se dok govore u dijalektu nimalo ne razumiju. Međutim “negdje vani” Hrvati, Srbi i Bošnjaci ubrzo postaju isti, postaju južnjaci, čefuri ili Balkanci i s vremenom počinju i sami sebe vidjeti kao takve. Drugim riječima, da Bosna postoji “negdje vani”, a ne tu gdje je, nikad u njoj ne bi bilo rata.

U Sloveniji postoji pogrdan naziv čefur, za doseljenike srpskog, hrvatskog i bosanskog porijekla. Koliko je teško klincu čefuru iz Fužina (naselje u Ljubljani sa mnogo doseljenika iz bivše Jugoslavije, po stilu gradnje slično blokovima građenim u doba socijalizma na Novom Beogradu) da uspije u životu i nađe svoje mjesto pod Suncem u Sloveniji u odnosu na drugu djecu?

Za uspješan život u Sloveniji Fužine i čefurstvo nisu nikad bile same po sebi nepremostive prepreke. Problem je nastao kada su se Fužine i čefurstvo ljudima natovarile na druge probleme u životu, na njihovu tešku ekonomsku situaciju recimo. Problem junaka iz moje knjige je to što oni ništa osim Fužina i svog čefurstva nemaju pa to za njih postaje nepodnošljiv teret. Sa druge strane Samir Handanović (golman fudbalskog kluba Inter) nikada nije bio samo čefur iz Fužina, a slično je i sa Goranom Dragićem (košarkaš NBA ligaša Majamija, prvak Evrope sa Slovenijom). Ali slično je i sa mnogim mojim prijateljima koji su kao čefuri sa Fužina u Sloveniji bez problema završili škole, našli dobre poslove i danas žive sasvim pristojan život. Većinu čefura u Sloveniji srećom ne determiniraju ni čefurstvo ni Fužine.

To naravno ne važi za izbrisane koji su početkom devedesetih bili žrtve birokratskog genocida koji je mnogima uništio živote samo zato što nisu bili rođeni u Sloveniji ili nisu bili rođeni Slovencima. Taj neoprostivi i nekažnjeni čin tadašnjeg političkog vrha je i danas mrlja na odnosu Slovenaca i južnjaka.

U knjizi pominjete i mentalitet, gdje svako svakom sređuje nešto po rođačkim, kumovskim i nacionalnim vezama. Zašto je to tako, hoćemo li to ikada prevazići?

Toga ima mnogo i u Sloveniji i nije tu samo mentalitet u pitanju. To je prije svega prilagođenost ljudi na stanje u državi. Ako država ne funkcionira, ako u njoj ne vladaju zakoni i red onda ste jednostavno prisiljeni da se snalazite mimo reda. Pitajte se samo, koliko su dugo, ako su uopće ljudi u Bosni živjeli u uređenoj, funkcionalnoj državi. Bosancima u Kanadi ne trebaju ni kumovi ni rođaci da se upišu na fakultet, dobiju posao ili dođu na red kod doktora. I nisu oni zato manje Bosanci već imaju samo više sreće sa državom u kojoj žive nego što je imaju Bosanci u Bosni.

Da li smo se u regionu suočili sa ratovima, zločinima i drugim problemima o kojima pišete u knjizi “Jugoslavija, moja dežela?

Da jesmo, možda ne bi ljudi na izborima i dalje davali glasove politikama koje su nas odvele u rat. Ali suočavanje se i nije moglo očekivati jer to nikome nije u interesu. Bosna i Hercegovina je u Dejtonu poklonjena ratnim zločincima na neodređeno vrijeme i njima ne pada na pamet da bilo što mijenjaju. A upravo ta neodređenost vremena je ono što danas ubija ono malo duše što je Bosni ostalo.

Kakav je danas odnos u Sloveniji prema doseljenicima?

Prepun predrasuda i straha. Samo što oni više nisu iz Sanskog mosta i Velike Kladuše nego su iz Sirije i Afganistana. Ti jadnici su nevidljivi, nepoznati i strašni i politika to fino iskorištava.

Svojevremeno ste imali problema sa slovenačkom policijom zbog svog pisanja. Kako sada na vas gledaju organi vlasti, imate li problema?

Nemam. Globalni je, čini mi se, problem pisaca njihova nečujnost. Danas se pisce uspješnije ignorira nego progoni. Postali smo nebitni. Za vlast i za ljude. Mi pišemo slobodno, ali nas ljudi još slobodnije ne čitaju.

Kako gledate na aktuelnu krizu sa migrantima i vidite li rješenje za njeno prevazilaženje?

Možda su pojedine europske države trenutno suočene s problemima koje još prije nekoliko godina nisu imale, ali ako govorimo o Europi onda je kriza većim dijelom imaginarna. Radi se prvenstveno o političkoj, a ne migrantskoj krizi. U Europu ljudi dolaze kao što su dolazili i ranije, ali je jedan veći val izbjeglica zlouporabljen da se stvori atmosfera straha. Politika vješto manipulira prestrašenim ljudima, postavlja zidove i žice te brani njihovu europsku civilizaciju od neciviliziranih pridošlica. A to je zapravo priča o srednjevjekovnim vladarima koji su svoje robove čuvali od zmajeva i vještica.

Nažalost, rješenje za zaustavljanje migracija ne postoji jer će na ovom svijetu, čini se, uvijek biti dovoljno država zahvaćenih ratom, glađu ili tiranijom. I ljudi će bježati. A zatvoriti im granice samo zato da se naš standard ne bi malo pogoršao za mene je zločin protiv čovječnosti. Ali mi ćemo, budite bez brige, upravo to činiti.

Recite nešto o vašem pogledu na današnju Evropu gdje jačaju nacionalni pokreti, sve je manje tolerancije, granice su pod jakim obezbjeđenjem?

Europa po meni proživljava krizu identiteta. Godinama je Brisel potcjenjivao osjećaj zapostavljenosti koji se nakon početne euforije pojavio na gotovo svim rubovima Europske unije. Brisel nije mogao odnosno nije htio da razumije da se ljudi u Mađarskoj, južnoj Italiji, Poljskoj, Sloveniji pa i u brojnim dijelovima Engleske ne osjećaju Europljani jer su potpuno otuđeni od Europe, Pariza, Berlina ili Londona, jer se osjećaju prezreno i napušteno. I umjesto da Europa ozbiljno nagovori antieuropski sentiment svoje periferije ona je sanjala federalnu Europu u kojoj bi Brisel imao još više utjecaja i moći, u kojoj bi glas ljudi sa periferije bio još tiši. Europa je zapravo sama gurnula ljude u naručje populista koji nevoljenim Europljanima sada nude svoju, etnički čistu ljubav.

Zašto je danas desnica tako jaka u Evropi?

Zato što bolje od drugih govore ono što bismo svi mi željeli čuti. Desnica uistinu ne nudi nikakve odgovore na izazove dolazećeg vremena, desnica ne govori o globalnom zagrijavanju, ne govori o umjetnoj inteligenciji, o geopolitičkim promjenama, oni uopće ne govore o sutrašnjem svijetu kojeg se svi mi s razlogom ili bez njega plašimo. Desnica samo govori da će sačuvati svijet onakvim kakav on jeste u ovom trenutku, da će sačuvati našu kulturu i naš način života netaknutim, da će nas zaštititi i od izbjeglica i od muslimana, i od nevremena i od tehnološkog napretka. To je naravno utopično, ali se lijepo čuje.

Čime se trenutno bavite, radite li na nekim novim projektima?

Trenutno snimam svoj novi film, a nedavno sam završio i jedan tekst za pozorište. U oba primjera bavim se pitanjem hoćemo li mi u svemu ovome ostati ljudi.

Napiši komentar