Bendovi najviše traju kada ne razmišljaju o karijeri, perspektivi i budućnosti. Mi smo bili sigurni da nećemo trajati. Posebno nakon afere “crko Maršal” smo mislili da ćemo biti amputirani iz estradne zajednice zbog brzog i dugačkog jezika koji je bend uvijek imao. Razlog dugog trajanja je to što je bend uvijek stvarao muziku i nikada nije odustao da pravi nove pjesme. Bend koji prestane da pravi nove pjesme treba da prepusti štafetu kaver bendovima koji sviraju tu muziku. Nema potrebe da postojite ako ne stvarate.
Piše: Slobodan Manojlović
Rekao je ovo u razgovoru za eTrafiku Davor Sučić, široj publici mnogo poznatiji kao Sejo Sekson, frontmen i autor većine pjesama legendarnog Zabranjenog pušenja. Sejo i ekipa su nakon pet godina pauze novo studijsko izdanje “Šok i nevjerica” izdali posljednjeg dana mjeseca oktobra. Album je prethodno najavljen spotom i pjesmom “Irska”, koji na šaljiv način govore o životu migranata sa ovih prostora u najzelenijoj državi svijeta. Sejo vidi paralelu između zemalja nasljednica nekadašnje Jugoslavije i onoga što je nekada bilo poprište klasnih, političkih i oružanih sukoba. Vjeruje i da se pod određenim uslovima na ovim prostorima može opstati.
“Irska je početkom osamdesetih godina bila jedna klerofašistička, patrijarhalna, pseudoreligiozna zemlja na ivici građanskog rata. Sa terorizmom, sa vrlo restriktivnom privredom. Ona je pokazala da se iz ovakvih situacija zemlja može izvući ako ima racionalnu politiku, strategiju i promišljanje budućnosti. Našim ljudima je teško, gdje god dođem ljudi kažu ‘Sejo moj, nema ovdje onog našeg komšiluka’. Ja pomislim ‘nema komšiluka, ali nema ni rata, minskih polja, ludaka na vlasti’. Oni bi pored svega da im neko i komšiluk preseli u Irsku. Treba se snaći i prilagoditi. Mnogim ljudima to ne polazi za rukom. Mnogi se i vraćaju. Nonsens je da se odlazi iz zemlje koja ima 1.000 otoka kao Hrvatska ili 1.000 planina kao Bosna i Hercegovina. Mogu da se razvijaju sve moguće ljudske djelatnosti. Pogotovo što imamo mlade i školovane ljude koji mogu da budu zamajac te budućnosti. Samo im treba dati šansu. Najviše ljudi odlazi zbog toga što ovdje ne mogu da ostvare san. Nije stvar ni u parama, većina bi ostala samo da im neko da priliku. Od snova se najteže odustaje. Od njih mladi neće odustati nikada, ali će pokušati da ih ostvare na nekom drugom mjestu”, kaže Sejo.
Koje ste poruke željeli da prenesete novim albumom?
Bolje biti lijep i bogat nego ružan i siromašan, rekao bi Alan Ford. Nema tu puno poruka, to su naša iskustva i priče. Koliko će se ljudi naći u tome i koliko će to zaživjeti je neizvjesno. Novi album je kao novo dijete. Nikada ne znaš hoće li biti narkoman ili doktor nauka.
Prošlo je 26 godina od nesrećnog rata na ovim prostorima, a i dalje su u svim zemljama bivše Jugoslavije na vlasti stranke kojima je nacionalno pitanje glavna priča. Kako to komentarišete?
Ne bi se složio da su sve zemlje bivše Jugoslavije prihvatile nacionalnu priču. Imamo primjer Slovenije koja je i u Jugoslaviji i nakon nje živjela život jedne moderne zemlje koja stremi evropskim integracijama, vladavini prava i jednoj pozitivnoj i poštenoj ekonomiji. To je zemlja koja je i prije rata vodila računa o ljudskim slobodama, istospolnim brakovima. Mediji su imali slobode. Tu su postojali Lajbah i sestre Scipion. To su sve bili iskoraci koje ona zemlja nije mogla da prati, zbog čega je Slovenija napustila tu zajednicu. Dakle imamo pozitivan primjer u susjedstvu, u zemlji koja je prva ušla u Evropsku Uniju i evropske integracije od svih zemalja Balkana. To je bilo za očekivati. Na ostalom prostoru prevladala je politika isključivosti, nacionalizma, ksenofobije, jednog primitivnog klerofašističkog pa i patrijarhalnog pogleda na državu, društvo i život. To je imalo svoje ekonomske, političke i druge posljedice. Bilo je i pozitivnih primjera. Nažalost, nismo željeli da ih slijedimo.
Da li bi bilo ratnih sukoba da su u tom periodu postojali Internet i društvene mreže na ovim prostorima?
Internet bi te sukobe napravio još gorim i žešćim, budući da je proizveo da ljudi vjeruju da je pored Visokog mogla biti piramida od 300 metara, da ne vjeruju u vakcinaciju i teoriju evolucije. Internet je jedan veliki otok slobode i preko njega se može plasirati svaka ideja. Bendovi kao što su Hladno pivo, Zabranjeno pušenje i Dubioza kolektiv su beskrajno zahvalni Internetu jer ih ne bi danas ni bilo da nije njega. Preko Interneta se može dati besplatan download albuma i ima mnogo pogodnosti da se plasirra spot ili obavjesti o koncertima i turnejama. Ali Internet je isto tako poligon za sve gluposti svijeta, spin doktore i manipulatore koji odvode ljude na razne stranputice. On je batina sa dva kraja. Sve zavisi kako ga koristite. Slična stvar je i sa Svetim knjigama. U njima možete naći razloga i za dobro i za loše.
Često su prisutne priče da neuki i glupi biraju na izborima. Rambo Amadeus ima ideju da bi prije izbora trebalo uvesti test opšte kulture od sto pitanja gdje bi sa svim tačnim odgovorima osoba imala sto glasova, a sa bez ijednog tačnog ne bi imala pravo glasa. Kako vam to zvuči?
Zaista lijepa ideja. Moje mišljenje je da samo 10 odsto ljudi glava ne boli kada misle. Ostalih 90 odsto boli glava, a kada moraju da misle gledaju da budu dio nekog krda ili stada, kolektiviteta u kojem oni ne moraju da imaju odgovornost za nešto što će se desiti. Kada pogledate sve referendume od Njemačke 1933. godine do ovih naših referenduma i glasanja za nacionalne stranke ta cifra se uvijek vrti oko 90 odsto. Sreća naša što u ovih deset odsto pripadaju ljudi poput Alberta Ajnštajna, Nikole Tesle i Aleksandra Fleminga koji ovu planetu drže na kursu. Ta njihova ogromna energija i doprinos donose to da ova planeta ne ode u Božju mater. Slažem se sa Rambom, to je jedna lijepa, ali utopistička ideja jer slatka je vlast i niko neće izbjeći da ima krdo iza sebe koje će ga ponovo birati bez obzira šta on radio ili koliko loše poteze činio.
Koliko je zaštićen radnik danas u odnosu na vrijeme bivše Jugoslavije?
On je potrošna roba, ali je izabrao kapitalizam kao svoje političko i poslovno okruženje. Imali smo prilike da razmišljamo i govorimo o tome. Mi smo izglasali ove ljude koji su tu. I kapitalizam i rat i sve političare jer funkcionišemo po principu “nek je naš, nek je rođak”. Dok je tako niko neće biti zaštićen jer se nalazimo u eri divljeg kapitalizma. Prvobitna akumulacija kapitala se obavlja robovskim radom radne snage, žena i djece. Radi se o vrlo teškom periodu za radnike i sve ostale u društvu. Na našem prostoru nije bilo kapitalista. Oni su 1945. godine zbrisani sa političke scene. Zato smo morali da ih stvorimo u posljednjih 25 godina. Trenutno prisustvujemo porođajnim mukama u stvaranju kapitalista. Neki su u tome uspjeli vrlo lako jer su imali talenta. Neki ljudi sa svojim socijalističkim, patrijarhalnim i primitivnim navikama jednostavno nisu uspjeli da se isprofiliraju. Zato imamo i Agrokor i slične pokuse i promašaje. To je nešto što moramo proći kao dječije bolesti.
Šta su najveći nedostaci kod naroda na ovim prostorima, gdje smo najviše zapeli?
Balkan za mene nije prostor, ovo se može nazvati dijagnozom. Kada vidite sa koliko čuda stranci posmatraju naše navike kada se pojave sve vam je jasno. Vide da živimo jadno, bijedno, posvađano i nepovezano. Ljudi se čude kako smo postigli da živimo siromašno u ovako prekrasnom okruženju koje svaki dan kupuju Arapi i Kinezi. Ljudi se otimaju za našu zemlju, posebno u Bosni oko Sarajeva gdje se kupuje na veliko. Pjesma “Kupi nas Ali” sa našeg novog albuma govori o tome. Posebna misterija je zašto mladi ljudi žele da dijele prošlost u kojoj nisu živjeli. Zašto su stalno zadojeni mržnjom? Mislim da trebamo početi od stvari oko kojih se možemo dogovoriti. Oko stvari kao što su Jasenovac i Blajburg se očigledno nikada nećemo dogovoriti. Posebno ne oko prošlog rata. Stalno se vraćamo u povjesni mulj u kojem nismo živjeli ni učestvovali i kojeg se čak ni naši roditelji ne sjećaju. To je jedna vrsta patologije.
