Haljina sa ljubičasto–plavim cvjetovima, sandale na štiklu, ruž i lak u istoj nijansi i žena koja svoju odjevnu kombinaciju dostojanstveno nosi – zauvijek su zabilježeni objektivom britanskog fotografa Stoddarta. I ne bi to bilo ništa neobično, da nije šetala ulicama opkoljenog Sarajeva 1994. godine, prolazeći odvažnim koracima dva snajperska i jedno mitraljesko gnijezdo.
Piše: Anja Zulić
Koliku ulogu može da igra odjeća kao oblik simboličke komunikacije, pokazuje fotografija na kojoj je Meliha Varešanović, a koja je obišla svijet. I dok su ljudi u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji pričali o njoj, Meliha je samo razmišljala kako preživjeti još jedan dan.
“Obukla sam jednu od svojih omiljenih haljina i sandale. Sjećam se da je to bilo prvo jutro kada sam izašla sa kratkom kosom, jer nije bilo vode i šampona, pa sam se ošišala, ali sam kosu uvila i ispala je prava frizura. Stavila sam ruž za usne, maskaru, popravila lak za nokte. Išla sam polagano, dignute glave. Nikad nisam trčala, a pogotovo u ratu. Nisam htjela onima što su me gledali kroz snajper dati do znanja da me je strah. Uvijek sam se sređivala, ali tada, čini mi se, još i više. Ja sam u ratu nosila sve najbolje što sam imala u ormaru”, u jednom od intervjua govori Varešanović.
Odjeća kao simbol otpora
Sarajevo je pod opsadom bilo 1.460 dana. Uprkos nestašici i osnovnih namirnica, bez struje i vode, svojim odjevnim kombinacijama (posebno žene) privukle su pažnju stranih novinara i ženskih časopisa. U nedostatku drugih oblika moći, žene su koristile odjeću i lijep izgled kao sredstvo izražavanja, i tim putem slale poruku da ne žele samo čekati da se rat završi. Tako je njihov izgled i stav postao bunt prema onome što se dešavalo devedesetih.
„Asocijacija za interkulturalne aktivnosti i spašavanje naslijeđa Bosne i Hercegovine“ (AiAsn BiH) u saradnji sa JU Muzej Sarajevo, organizovala je tematske izložbe, radionice i okrugle stolove posvećene urbanoj kulturi odijevanja u Sarajevu u posljednjih sto godina. Jedan dio „Do i Od Dejtona“ prikazuje odjevne kombinacije u ratnom periodu. I dok se prije vanrednog stanja poštovao kodeks oblačenja (odijevanje je zavisilo od aktivnosti – da li se išlo na posao, izlazak ili slaganje drva) devedesetih ta pravila više ne postoje.
“Karakteristika ponašanja Sarajlija u pogledu održavanja osobnih navika bilo je u ovo vrijeme, naročito kod žena, naglašena higijena, urednost, frizure (frizeri su u skloništima radili najčešće besplatno). Žene se nisu odricale čak ni krzna, bundi (koje su ih imale), a nošene su kratke i dugačke, šeširi, tašne, cipele sa visokim potpeticama pa i onda kada su pješačile na posao i po nekoliko kilometara“, podaci su koje ima AiAsn BiH.
Do odjeće se dolazilo putem pokreta humanitarne pomoći ili prepravkama stare.
„U toku rata otvorena je mala fabrika u prostorijama firme Uslužnost gdje se zaposlilo 15 radnica. Modna dizajnerica Amna Kunovac od odabranih tkanina koje su stizale iz inostranstva dizajnirala je modele ‘pret a porter’. Prodavnica ovih modela otvorena je u galeriji Leonardo, krajem 1994. godine kada je priređena i modna revija. U onoj oskudici, odjeću su kupovale djevojke koje su radile za strane organizacije, ali i ostale, koje su mogle naći novac i sebi nešto kupiti, te se na ženski način obradovati“, navodi AiAsn BiH.
Miss opkoljenog Sarajeva
Medijska izvještavanja o opkoljenom Sarajevu, bila su puna fotografija i snimaka razaranja i masakra. Međutim, 1993. godine organizovan je izbor za „Miss opkoljenog Sarajeva“, i ta bizarna ideja, pokazala je da prezentacija lijepog ipak može da pošalje snažnu poruku i zadobije medijsku pažnju.
Za Miss je izabrana tada 17-godišnja Inela Nogić, koja je zajedno sa još dvanaest djevojka u kupaćim kostimima prošetala pistom dok se iz zvučnika čula pjesma „Eve of Destruction“. Po završetku, zajedno su razvile natpis „Don`t let them kill us“, a upravo ta fotografija postala je dio svih kasnijih izvještavanja o opkoljenom Sarajevu.
“Cilj takmičenja bio je da pokaže da je rat više od samo muškaraca i oružja, i da su žene takođe imale ulogu u prkošenju ciljevima ubica kroz podizanje morala i slavljenje života. Bila je to luda stvar za vrijeme rata, ali smo pokušali živjeti normalan život. To je bila neka vrsta odbrambenog mehanizma koji smo svi imali”, u jednom od intervjua prisjeća se Nogić.
Amaterska snimka “Izbora za Miss opkoljenog Sarajeva” poslužila je redatelju Billu Carteru da napravi dokumentarac “Miss Sarajevo”, koji se emitovao na međunarodnom nivou. Snimci dokumentarca našli su se i u spotu za pjesmu “Miss Sarajevo” koju je snimila irska rok grupa U2 zajedno sa italijanskim operskim pjevačem Luciano Pavarottiem.
Sarajevski izbor za Miss je jedini koji se odigrao za vrijeme rata, ali nije rijetkost da takmičenja u ljepoti posluže kao oblik protesta. Tako je Izbor za Miss Amerike 1968. godine ostao zapamćen po protestima “No more Miss America”, koji su se protivili nametnutim standardima ljepote koji ugrožavaju žene.
Odjeća sa sobom nosi mnogo poruka. Pored onih vidljivih na prvi pogled, kao što su položaj u društvu, socijalni status, pripadnost određenoj grupi, postoje i one skrivenije koje kada se nađu u određenim okolnostima služe kao odgovor na postojeću situaciju. I tako je Melihina haljina, postala mnogo više od komada konfekcije, postala je simbol otpora. I kako je Balzak pisao:
“Ženska odjeća je stalno otkrivanje njezinih najtajnijih misli, jezik i simbol.”
