fbpx

Tokom bogate igračke karijere legenda hrvatske, jugoslovenske i svjetske košarke Dino Rađa ostvario je gotovo sve što je moguće – osvojio je dvije titule prvaka Evrope sa Jugoplastikom, tokom igranja u Italiji bio je plaćeniji čak i od fudbalera Diega Armanda Maradone, odigrao je četiri sjajne sezone u najtrofejnijem NBA klubu Bostonu, a status legende ima i u Grčkoj gdje je igrao za atinske “vječite rivale” Panatinaikos i Olimpijakos. Osim igre pod obručima, Rađina strast je i muzika, što je imala priliku da vidi i čuje publika na nedavno održanom Birfestu u Beogradu, kada je na gitari pratio Neleta Karajlića i njegov bend. U razgovoru za eTrafiku Dino govori o bendovima koje sluša, ali i košarci.

Piše: Slobodan Manojlović

Rađa je u Srbiji boravio sa kadetskom reprezentacijom Hrvatske koja je osvojila zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu. Pored obaveza koje je imao sa mladim igračima “kockastih”, uspio je da nađe vremena da posjeti pivski festival i pokaže svoje muzičko umjeće.

Podrži eTrafiku

“Nele i pisme Zabranjenog pušenja su muzika koju i inače volim da slušam. Bilo je zaista impresivno izaći pred desetak tisuća ljudi i zasvirati, iako sam košarku igrao i pred 32 tisuće. Što se tiče koncerata, prisustvovao sam nekim gdje je bilo i više od 300 tisuća ljudi. Sa Neletom sam se upoznao prije nekoliko godina na skijanju preko njegovog gitariste i mog prijatelja Ivana Zoranovića. Upravo on je razlog što sam počeo da sviram gitaru i krenuo u tu priču prije nekih šest godina, kada smo se upoznali na jednoj svirci uživo. Tu sam počeo da se bavim nekom idejom da počnem svirati, ali Ivan je bio taj koji je sve to pokrenuo”, kaže nekadašnji evropski i svjetski šampion, te dvostruki olimpijski vicešampion sa reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske.

https://www.youtube.com/watch?v=Xu-f5U11ifo&feature=youtu.be

Da li je potrebno više rada i strpljenja za košarku ili za gitaru?

Teško je reći, u životu za sve treba puno rada. U nekom kasnom stadiju života sam počeo da sviram tako da nikada neću doći na nivo nekih ozbiljnih muzičara. Sviram za nekakav svoj gušt i to mi je dovoljno.

Šta volite da slušate od muzike?

Dosta je široko, najviše volim bendove poput AC/DC, na čijim sam konertima bio pet ili šest puta, Guns N’ Roses i Aerosmith. Taj rokenrol mi je najdraži, ali u suštini slušam sve. Olivera Dragojevića, Riblju čorbu, TBF, Petra Grašu, Nove fosile, Magazin i mnoge druge stvari. Jedino što stvarno ne volim je opera. Pamtim i period kada sam bio mlad, prve koncerte u Splitu, Tina Turner, Dire Straits, Bijelo dugme i Dinu Dvornika. Slušao sam sve za šta bi se ukazala prilika. Bilo je to drukčije vrime, nisi ima informacija kao danas sa Internetom i svim drugim stvarima. Kada bi se pojavio neki bend to bi bilo ludilo u gradu. Kasnije je došla ozbiljna košarkaška karijera i nije bilo toliko vrimena za to.

Šta je za vas značio rokenrol u tom periodu?

Bio je to neki bunt kroz muziku kako u svitu tako i kod nas. Mladi su se poistovjećivali, nosila se duga kosa. Bila je uvijek pobuna protiv nečega, nekada je to bilo protiv roditelja, a nekada protiv vlasti. Ne znam koliko to sve nedostaje danas. Ja sam takav ostao, samo me kosa malo je*e. (smijeh) Zaista uživam u toj muzici i to je jedino što mogu da slušam satima. Sve drugo mi poslije pola ure ili uru dosadi.

Publika u Splitu je poznata u regionu kao najteža za osvojiti, kako u sportu tako i u muzici. Imate li vi neki recept kako to uraditi, kao čovjek kome je to pošlo za rukom?

Kada bi ga imao rekao bi vam ga odmah. Zaje*ano je to jer je sam Split zaje*an. To je njegova lipota i mistika. Ili te voli ili te ne je*e. To je dosta jednostavno, a u biti komplicirano.

Pomenuli ste i Olivera Dragojevića koji je nedavno preminuo, koliko je on značio za grad kao muzičar i čovjek?

Neopisivo. Malo sam subjektivan jer smo se osobno poznavali i bili prijatelji, ali on je definitivno jedan od nekoliko ljudi koji su simboli grada Splita. Svi znaju ko su Sveti Duje, Miljenko Smoje, Luka Kaliterna, Tomislav Ivić i Oliver Dragojević.

Nakon Jugoplastike igrački put vas je odveo u Italiju, Boston i Grčku, kakvi su tamo muzički ukusi, da li ste stizali da odete na neki koncert?

U Italiji je bilo dobro, slušao sam po prvi put te modernije stvari poput Đovanotija, Erosa Ramacotija i Đane Nanini. Imaju oni kao zemlja jako dobru kulturu muzike, ali za mene je sve to blago i vrlo brzo dosadi. Što se tiče koncerata, noćnog života i svega što ide uz to, mogu reći da je Rim za mene jedna velika nula jer sam ja bio profesionalac i nisam nigdje izlazio. Da me sada pitate nagradno pitanje za milijun dolara noćni klub u Rimu ili Bostonu, rekao bi sorry but je*iga. U Bostonu tek nisam imao vremena ni za šta. To je takav broj utakmica da nemaš ni za šta vremena osim spavati, jesti i baviti se sportom. Jedino čega se sjećam je jedan koncert Selin Dion za četiri godine koje su skroz otišle na karijeru. Izlazak na kafu mi je tamo bio maksimum.

Grčka?

Oni su dosta slični nama temperamentom i i tu sam već pred kraj karijere počeo izlaziti. Naravno da to nikada nije bilo dan-dva pred utakmicu jer sam bio profesionalac i nisam se želio kompromitirati. Nisam nikada dozvoljavao da me izbace iz ritma te neke pizdarije tipa “ajmo izaći vanka”. Ipak, znalo se nakon utakmica otići na buzuki. Ta njihova muzika je dosta interesantna. Mnogo je brza i živa, diže te stalno. Bude na njihovim žurkama penjanja na sto, lomljenja čaša i svakakvih drugih stvari.

Za kraj dva pitanja o košarci. Kadeti su osvojili zlatnu medalju na EP. Da li je ova generacija zalog za budućnost i povratak na veliku scenu hrvatske košarke?

Imamo generaciju koja je vanserijski dobra, trebamo sada krenuti po podrumima i iz svega izvući maksimum. Organizirali smo kadetsku ligu na nivou države tako da jači klubovi i sredine poput Splita, Cibone, Zadra i Cedevite redovno igraju međusobne susrete, a ne jednom godišnje kao što je ranije bio slučaj. Dali smo naglasak na to i odmah je iskočilo nekoliko klinaca iz te lige. Sada je na klubovima da ovim igračima koji su izronili daju priliku na višem nivou i nastave ih gurati.

Seniori su povratkom NBA igrača zaigrali mnogo bolje tokom junsko-julskog prozora kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kini naredne godine. Kakva su očekivanja u narednom prozoru u kojem će ponovo igrati igrači iz najjače lige svijeta?

Lakše je dosta sa igračima iz NBA. Glupo je što smo dovedeni u tu ‘doktor Džekil i Mister Hajd’ situaciju da veliki dio kvalifikacija ne možemo da igramo sa najboljom ekipom. Mala smo zemlja, nemamo širinu i kada nam oduzmeš pet do šest najboljih jako smo tanki. Doživjeli smo dva neugodna poraza koja su nas dovela na rub provalije zbog toga. Sada smo u malo boljoj situaciji, ali daleko je to od idealnog.

Napiši komentar