Zdenko Bećarević: Kad sam izabrao slikarstvo, znao sam da neću biti milijarder

0

Kada odlazite u posjetu ateljeu, očekujete da vas dočeka mnoštvo slika, boje i kistovi na svakom koraku. Međutim, kod derventskog slikara Zdene, pronaći ćete slike, ali i mnogo drugih stvari, kako kaže, što je drugima bilo za smeće.

Piše: Snježana Aničić

Iznad glave visi bicikl, tastatura je skoro na plafonu, a vojničke čizme pričaju priče iz vojničkih dana. Svaki zid je popunjen, a uskoro će biti i plafon, jer ne voli prazne zidove.

Iako većina Dervenćana zna ko je Zdeno slikar, rijetki su oni koji svaraćaju u atelje da vide kako nastaju slike, pogledaju prostor i popričaju.

„Dosta ljudi prođe i ne zna šta je tu, sramota ih je ući. Dolaze samo oni što znaju za mene, a za druge je to baš rijetkost“, kaže nam Zdenko Bećarević.

Slikarstvom se bavi godinama i nikada nije prodao svoju sliku. One su tu da krase njegov prostor i stvorene su samo za njega. Voli da ih poklanja prijateljima, a po narudžbi najviše radi portrete koji su mu, priznaje, dosadili.

„Ljudi danas umjesto fotografija hoće portret“, govori on.

Nije od onih koji često prave izložbe i izlažu svoje radove. Smatra da u Derventi nema adekvatnog prostora, jer se prostor Centra za kulturu prilagođava svim događajima koji se u njemu zadržavaju. Potreban je izložbeni prostor koji bi bio namijenjen samo slikarima.

„Problemi postoje, ne samo ovdje, nego i u ostalim gradovima u našoj državi, ali i u svijetu. Izložbe posjećuju uvijek isti ljudi. Često se gleda koji medij će prisustvovati otvaranju i to je ono što me uvijek razočara. Izet Đuzel mi je rekao da je tako i u Zagrebu, teško je opstati. Ljudi nemaju osjećaj za to. Dođu da se ispričaju između sebe, niko ne gleda tu stranu umjetnosti“, naglašava u razgovoru za eTrafiku.

Foto: privatna arhiva

Ističe da su mu savjeti drugih pomogli da postane ono što je danas.

„Nikome nije svejedno kada drugi kažu da slika nije dobra. Ja sam zbog tuđih savjeta napredovao. Mladima je danas teško objasniti da ono što mama i tata kažu da je lijepo, često nije dobro. Obrada, odnosno ‘lickanje’, precrtavanje nije slikarstvo, to mnoge vrijeđa. Mladi često bježe i pokušavam da im pomognem da se pokažu“, navodi.

Prijatelji su ga nagovarali da upiše Akademiju, za koju kaže da je dobra da bi se naučile osnove, ali je ubrzo odustao. Kada je u hodniku čuo da mladi pričaju o dredovima i kako će se ko obući, niko nije spominjao sliku, shvatio je da mu tu nije mjesto.

Zdeno je imao priliku da uspije van BiH, ali kako kaže, u to vrijeme mu je bila najbitnija kafana.

„Za dobrog slikara ne postoji granica. Ljudi koji odu tamo počnu sa dodvoravanjem drugima, gube ono što su prije ovdje radili i u čemu su uživali. Novac mnoge ponese, to razumijem“, iskren je Bećarević.

Do sada je naslikao više od 1.000 slika, a nikada nije stvorio dvije iste. Najviše slika ljudsko tijelo, iako ima i drugih tema, figuracija je u 90%.

Ne voli kada mu neko postavi rok, jer ne može uvijek da radi. Bitan mu je momenat. Događa se da sliku završi za jedno veče, a neku radi mjesecima. Mnogi ga nagovaraju da napravi internet stranicu za prodaju, ali nije zainteresovan. Ne voli kada mu se ljudi javljaju preko poruka i dogovaraju detalje narudžbe i prodaju.

„Na mene najviše utiču muzika i raspoloženje. Želim da svaka slika ima neku priču i ne vidim svrhu ako je nema. Volim tu slobodu koju imam. Kad sam izabrao slikarstvo, znao sam da neću biti milijarder. Živim od toga i može se prodati, ali je teško onima koji imaju porodicu“, kaže.

Priznaje da uvijek ima problem da se ne ponovi nešto što je već viđeno, a „samo se treba opustiti“. Žao mu je što nema više slikara kako bi se stvorio rivalitet među njima, jer smatra da bi to značajno uticalo na svakog od njih.

Nezadovoljstvo iskazivao kroz performanse

Foto: Privatna arhiva

Sve je počelo kada je u fontanu simbolično smjestio 17 papirnih riba za svaku godinu koju fontana nije radila, a nastavljeno je i oslikavanjem dotrajale putne infrastrukture. Čini se da su „ribe na suvom“ dospjele do nadležnih, jer je fontana uskoro obnovljena.

„Performansi su, za mene, isto momenat. To me prošlo, htio sam da okupim klince, ali su baš bezidejni. Sad sam se pomirio sa političarima i crkvom – tri godine nismo pričali“, prisjeća se on.

Portret Patrijarha Pavla

Za vrijeme boravka Patrijarha Pavla na liječenju na VMA, u sobi se nalazio njegov portret kojeg je uradio ovaj dervenstki slikar.

Iako se sasvim slučajno našao tu, drago mu je i predstavlja „unutrašnje zadovoljstvo“.

„Slobodan Bilić je bio ministar odbrane i bio je dobar sa Patrijarhom, tako da se portret našao u toj sobi. To je bio jedan od prvih portereta, a ljudi ga i danas naručuju. Niko mi nikad nije naručio portret drugog Patrijarha“, govori.

Ne zna gdje je portret završio nakon smrti Patrijarha, a iako su ga prijatelji nagovarali da ga traži, nikada mu to nije bilo u planu. Koliko ljudi ponekad ne poštuju tuđi rad, ali i umjetnost govori činjenica da je Zdenin prijatelj na pijaci pronašao njegovu sliku.

„Tu sliku je neko kupio za poklon. Na pijaci se prodavala za 30 KM i bila je u lošem stanju. Rekli su da je djelo ‘tamo nekog nepoznatog slikara koji je odavno umro’. Sada je kod mene, evo je ovdje na zidu“, govori nam on pokazujući svoje djelo.

Na pitanje, da sutra mora da održi performans, koja bi bila tema, naglašava da bi se bazirao na umjetničku sreću u RS.

„Postoje dvije ideje. Jedna bi bila da gole djevojke unose u ring slike i nakon što naprave krug, odmah izađu. Druga bi bila da svako za sebe izabere sliku, da ih poderemo i zajedno spalimo, ali ni to ne bi doprlo do ljudi“, zaključuje on.

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.