Film „The Bomb City“, predstavlja prvijenac američkog režisera Jameson Brooksa, i prikazuje suživot mladih pankera i sportista u konzervativnom teksaškom gradiću Amarillo. Naziv je referenca na blizinu objekta za proizvodnju bombi „Pantex“, ali i na bombu čiji su se zadnji otkucaji samo čekali nakon sve veće kulturne podjele grada kasnih devedesetih.

Piše: Anja Zulić

Kako je 1999. godine pisao Dallas Observer, pankere su na ulicama zaskakali pripadnici „white hattsa“ srednjoškolski sportaši koji su se tako nazivali zbog svojih simpatija za američke koledže sa vrhunskim fudbalskim ekipama. Sve veće tenzije između ove dvije skupine mladih, rezultirale su okršajem u noći 12. decembra 1997. kada je tada 17-ogodišnji sportista Dustin Camp svojim kadilakom namjerno pregazio 19-godišnjeg pankera Briana Denekea, koji umire na mjestu događaja. Skoro dvadeset godina kasnije, Brooks takođe rodom iz Amarilla, ekranizuje događaj koji nije samo svojom brutalnošću šokirao javnost, već i svim onim što se događalo poslije ili se trebalo desiti, a nikada nije.

Foto: Promo

Film počinje  scenama iz sudnice, gdje branitelj Cameron Wilson (preimenovan u Warren L. Clark) držeći kožnu jaknu Denekea govori: “Uništiti sve. Je li to poruka koju želimo poslati naraštajima koji dolaze? To je ono što je ovaj momak nosio u noći sukoba. Meni izgleda da je bio na misiji da ubije”, nastojeći tako da demonizuje preminulog Briana, prikazujući njegovu smrt kao nešto neizbježno kako bi se “spasili” pristojni građani poput njegovog klijenta Campa.

Režiser Brooks objašnjava da se naljepnica na jakni “Uništiti sve” koju su koristili na suđenju protiv Briana odnosi na njegov omiljeni bend Filth i znači “uništiti sve predrasude o svima”, a oni su to iskoristili protiv njega, pravdajući njegovu smrt načinom na koji se oblačio. Sa druge strane, Camp je prikazan kao pristojan momak, sportista koji je na kraju optužen za “voluntary manslaughter” tj. ubistvo počinjeno usljed snažnih emocija koje su dovele do gubljenja kontrole, te je uz jamčevinu pušten na uvjetnu slobodu. Kasnije 2001. godine Camp će biti uhapšen zbog kršenja uvjetne slobode, maloljetničkog pijenja i opiranja hapšenju. Tada će mu biti dodijeljena kazna od pet godina zatvora. Izgleda da su to ipak teže okolnosti nego ubistvo druge osobe.

Nakon izricanja presude, započele su debate u medijima koliko je Amarillo tolerantno mjesto, a film The “Bomb City” izvlačeći sudske izvještaje, pronalazeći intervjue sa najbližima i onima koji su bili sudionici nastoji ukazati na nepravedno američko pravosuđe, koje privilegovanima dopušta odlazak iz sudnice sa minornom kaznom.

Film ni na koji način ne nastoji idealizovati pank subkulturu i predstaviti je u idiličnom svjetlu, ali razlike i način na koji društvo  tretira pankere u odnosu na sportiste jeste nešto sa čime se američko društvo i danas bori. Dok u filmu svjedočimo brutalnom policijskom proganjanju Briana i kolege zbog pokušaja pravljenja grafita, na drugoj strani kada policija zatekne poznate srednjoškolske sportaše, koji su maloljetni, u konzumiranju alkohola svaka reakcija izostaje. I prije tragedije, postojala su predrasude po kojima su pankeri u Amarillu viđeni kao loši momci, prvenstveno zbog svog izgleda, dok su momci kao Camp pozitivna slika društva.

Briana prijatelji pamte kao harizmatičnog momka, koji je glasio za lidera u pank krugovima, zbog svoje istrajnosti u organizovanju pank svirki. Ljubav prema skejtbordingu je ono što ga je i privuklo pank subkulturi. Zbog svoje žute irokeze nosio je nadimak “Sunce”, a kožna jakna, tetovaže, lanci i ogrlice sa bodljama bile su kao i kod ostalih pankera jedno od glavnih obilježja po kojima su se razlikovali od ostalih. A šta je tu toliko loše?

Pank scena sa svojim žestokim zvukom, anti-autoritarnim tekstovima, i preziranjem srednjoklasnog materijalizma bila je upravo mogućnost da sva ona djeca koja su već bila odbačena od strane privilegovanog američkog miljea, pronađu svoje mjesto u društvu. Njihova odluka da postanu pankeri ukazivala je da imaju izbor da ne budu dio tog društva, da su sada autsajderi jer tako žele. Zbog toga ih i prati specifičan način odijevanja, koji sve formalno želi da prekroji i pokaže u nekoj drugoj formi.

Dodatno na jačini filma daje i govor Marilyn Mansona o “krivici i nasilju”, koji dolazi iz televizora u Denekeovoj kuhinji, a u kojem se on u jednom dijelu poziva upravo na slučaj Briana i Campa, te pita “Zašto su bijeli tinejdžeri ludi? Bijeli su, razmaženi su. Je li to zato što znaju da je Amerika laž?” Možda i najsnažnija poruka toga govora je dio u kojem Manson govori da nasilje ne prozilazi iz različitosti, već iz kulture koja je opsjednuta pobjednicima i gubitnicima.

“Obje grupe su živjele na isti način; samo su ih razdvajali odjeća ili muzika koju su slušali, a ako ste iscrtali sve te spoljašnje stvari, nije bilo mnogo razlike. Obojica su pokušavali lično da se dokažu i pred prijateljima”, govori on.

Problem je samo što je društvo ili bar 12 porotnika u sudnici tolerisalo dokazivanje po cijenu života druge osobe, ali dokazivanje sa kožnom jaknom i natpisom “Uništi sve” – nije.

Napiši komentar