’’Srećom, umjetnost se začinje daleko od ljepote. Ona je žudnja za stvaranjem harmonije u haotičnom svijetu u kojem nam svakodnevno prijete prosječnost i ružnoća.’’ Jednu takvu harmoniju svakodnevno stvara i Prijedorčanin Dimitrije Vokić (23).
Svestrani umjetnik, nepopravljivi entuzijasta i optimista. Umjetnost je nešto što ga karakteriše i kroz šta se izražava.
„Majka me je upisala u muzičku školu sa devet godina i na početku se nisam toliko pronalazio u tome, nisam baš redovno vježbao, ali već početkom srednje škole shvatio sam da mene ne privlači da sjedim u kancelariji, da idem u Gimnaziju i profilišem se u nekom univerzalnom smjeru za bilo šta, kad znam da me bilo šta ne interesuje. Tada sam shvatio da treba da nastavim tim svojim, muzičkim stopama. Uvidio sam da me klavir zanima, i po riječima mojih profesora, posjedovao sam muzikalnost. To je preraslo u strast, a onda sam upisao Muzičku akademiju u Banjaluci, koju sam uspješno završio”, rekao je Vokić.
Na drugoj godini Akademije rodila se ideja da se iz znatiželje okuša i na glumi, kojom se amaterski bavio od 2008. godine u dramskom studiju ’’Živko Desnica’’ u Prijedoru.
„Sve mi je to bilo prezanimljivo, pa sam odlučio da se okušam na prijemnom. Bio sam drugi na rang listi i to mi je posebna satisfakcija, kako zbog profesorice kod koje sam upisao, tako i jer sam ga spremao usred ispitnog roka Muzičke akademije. Imao sam jedan festival, jako malo vremena ali ipak sam uspio, upisao i Akademiju dramskih umjetnosti”, istakao je on za eTrafiku.
Pozorište, scena i aplauz za njega su posebna satisfakcija.
„Osjećam se ispunjeno, pogotovo kada se radi nešto kvalitetno, nekako kao da mogu nekoga u publici dovesti do nekog osjećaja sreće ili recimo katarze. Smatram da mi kroz glumu, scenu i predstavu možemo mnogo toga reći što ne bismo mogli u realnom životu, van pozornice. Trudim se da svoju ulogu odigram najbolje moguće i da ostavim jak utisak na publiku.”
Da bavljenje glumom iziskuje mnogo vremena i odricanja tvrdi i sam Dimitrije, koji kaže kako zna provesti i preko deset sati dnevno vježbajući jer su uloge koje dobija često suprotne njegovoj ličnosti.
„Pretežno sam od svoje profesorice birao i dobijao uloge koje meni privatno nisu bliske. Volim uloge koje kao i ja posjeduju pedantnost, neki osjećaj za držanje i garderobu. Često dobijem ulogu koja je sušta suprotnost meni privatno, onda se trudim da posmatrajući ljude slične mom novom liku pronalazim oko sebe, u stvarnom životu, te da tako obraćajući pažnju na njihove gestove, mimiku, ponašanje i postupke, učim kako da sve te iste osobine ja prenesem na pozornici u toj svojoj ulozi. To je za mene ekstremno zanimljivo”, objasnio je on.
Zahvaljujući profesorici njegove klase na akademiji, Jeleni Trepetovoj-Kostić koja je završila glumu na najprestižnijoj akademiji na svijetu ’’GITIS’ u Moskvi, akademija u Banjaluci je jedna od rijetkih u svijetu koja ima saradnju sa njom. Zahvaljujući tome, njegova klasa je gostovala u Moskvi gdje su ujedno izveli jednu predstavu.
„Doživljaj ne mogu da opišem, jer kada vi koji ste samo student dobijete priliku da u gradu koji ima 600 pozorišta i gdje je publika izrazito obrazovana, odigrate predstavu i zajedno sa kolegama zaslužite aplauz dug 15 minuta, shvatitite koliko je to neprocjenjivo iskustvo.”
Priznaje da nema tremu. Pred nastup je jedino izražen osjećaj odgovornosti i male adrenalinske treme da se da maksimum. Inspiracija su mu kvalitetan film i predstava iz kojih dosta uči i to znanje prenosi na svoj rad. Uzore vidi u svojim kolegama, studentima, ljudima sa svoje klase, od kojih je za ove tri godine naučio mnogo.
„Često je bilo teško i zahtjevno uskladiti dvije akademije, provodio bih cijeli dan na fakultetu, neka predavanja su se ponekad preklapala, ali gledao sam da ih raspodijelim na pravi način, a i profesori su imali poprilično razumijevanja jer su znali koliko mi je sve to zajedno bilo važno”, naglasio je on za eTrafiku.
Frizer iz hobija
Talenat, trud, upornost, entuzijazam i ljubav su fuzija uspješnog umjetnika. Član je i pjevačkog društva ’’Vila’’, sa kojim nastupa kada god mu to obaveze dozvole. Ono što posebno karakteriše ovog mladog umjetnika i što je njegov lični pečat, jeste njegov hobi.
„Još kao dijete majci sam pleo pletenice, a sredinom srednje škole ta priča je postala ozbiljnija. Sestri sam pravio različite frizure, drugaricama se to dopalo pa su i one počele dolaziti sa istim željama, od lokni do ležernih frizura. Potpuno spontano moj hobi se pretvorio u izvor zarade, toliko da sam već 7 godina samostalan, sam finansiram studije, život u Banjaluci, moji roditelji nemaju nikakvu obavezu prema meni ”, ističe Dimitrije.
Navikao je da ga činjenica što je drugačiji često dovede ka predrasudama.
„Jezivo strašno je odrastati ovdje gdje ti ljudi sa nekim kulturološkim minimumom, nevaspitanjem i nedostatkom manira u sebi ruše snove. Predrasude sežu od toga šta sam obukao do mog stava, svakodnevno se suočavam sa njima, ali nisu nešto sa čim ne umijem da se izborim. Ljudi sude i mjere po sebi, a nemamo ništa zajedničko”, naveo je on.
Izazovi ga tjeraju da izraste u prvenstveno dobrog čovjeka i glumca, i da njegova porodica bude ponosna.
„Prizemnost je osobina koja čini istinskog umjetnika, nikada ne bih izgubio svoju jednostavnost i profesionalnost da me ne znam kakav uspjeh sačeka u životu. U budućnosti bih volio da se okušam u Beogradu, možda na nekom masteru, jer smatram da tamo postoji veća prilika da se mladi glumci pokažu i da vas neko primijeti”, zaključio je Vokić.
eTrafika.net – Zorana Stojičić
